Zašto tema o
rasizmu nema nikakvog odjeka u našim krajevima? – Pitanje koje sebi postavljam
ovih dana prateći zbivanja oko policijskog (dakle, državnog) nasilja prema
Afroamerikancima u SAD. Odogovor je lakonski: Pripadnika drugih rasa toliko je
malo da u našim ličnim životima nemamo priliku da iskusimo osećaj supremacije
ili podređenosti. Generalno možda jeste tako, ali zagrebite ispod ove
generalizacije: Zar nisu mještani nekih gradova (gradića) u Srbiji žestoko
protestirali što im je država u blizini organizirala smještaj izbjeglica – koji
se doduše po boji kože neznantno razlikuju od nas ali opet njihovu spoljašnost
razumijemo kao nešto strano našem podobiju.
I ne zaboravimo:
odnos VEĆINE stanovništva prema Romima je ništa drugo nego rasizam. I uvijek će
se naći opravdanje za rasizam u tome što su oni džeparoši, lopovi,
lezilebovići, neuredni, neodgovorni, prljavi, smrde, nepristojni, nekulturni.
Trpimo ih samo kao muzičare jer se spretno ulaguju našim muzičkim željama a
možemo da im se obraćamo na „ti“ sa nipodaštavanjem i psovkama. Oni se na tu
situaciju navikavaju getoiziranjem i izgradnjom sopstvenog koda ponašanja,
življenjem u organizovanim skupinama, ponegde i organizovanom samoodbranom kao
i organizovanim kriminalom.
Čitam prije neki
dan u Danasu kako dr Rajko Đurić, koji se među prvim intelektualcima među
Romima izjašnjavao kao Rom, prepričava razne nivoe segregacije i odbacivanja.
Znao sam za to ranije, ali ovog puta me posebno zaintrigiralo pominje prof. dr.
Miladina Životića, filozofa i sociologa, jedan od najčestitijih ljudi koje sam
imao čast poznavati. Nisam znao da je Rom. Kaže Đurić da mu je Životić čestitao
što se otvoreno izjašnjava kao Rom i da on, Životić, nikada nije imao hrabrosti
za sebe da kaže da je romskog porekla. Da vrsta mimikrije i nepominjanja
sopstvenog porekla karakteristična je za ugrožene. Valja se setiti Srba u
Hrvatskoj koji su mijenjali svoja imena ako bi išta u njima ličilo da je
srpsko, da ne govorim o pokatoličenju i postajanjem većim Hrvatom od
ortodoksnih ustaša kada je trebalo javno, pa i lično, osuditi nešto srpsko.
Pominjao sam u
nekom od ranijih tekstova doživljaj koji sam imao u Rumunjskoj kada je
kondukter iz vlaka u pokretu šutirajući ih izbacio nekoliko romskih dječaka a
da su svi putnici u mom kupeu to smatrali potpuno normlanim i niko nikakvu
pažnju na to nije obratio. Ili primjer
grada u Češkoj koji je žicom ogradio dio naselja u kome žive Romi.
Još jedan lični
primjer, nekada ranije pominjan. Iz Italije sam vlakom išao u Švicarsku, od
jednih do drugih kumova. U vagonu par ljudi. Jedan od njih je tamnoput. Nisam
siguran da je crnac. Nema granične kontrole. Samo su dva policajca prolazila
kroz vagone i po volji nekog legitimirali. bilo je to prije više od 10 godina.
Imao sam dva pasoša (srpski i hrvatski) i ni u jednom od njih vizu.
Pretpostavljao sam da mi viza nije potrebna za hrvatski pasoš. Ali nisam bio
siguran i sa dozom strepnje sam očekivao graničnu policiju. Prošli su pored
mene ni ne pogledavši me. Tamnoputi je pokazao i pasoš (nisam siguran ali mi se
činilo da je švicarski) i temeljno pregledali sve njegove stvari. Bilo je sve u
redu, bili su pristojni a čovjek je očigledno bio navikao na takav tretman i
nije se ni najmanje bunio.
Što se tiče
Afroamerikanaca nemam nikakav lični primjer sem priče iz Rumunjske kada sam bio
na svadbi svoje američke rođake. Njen otac (meni brat po djedi sa majčine
strane), spolido bogat čovjek za američke uslove (vlasnik manjeg
brodogradilišta) imao je izričito negativ sud o crncima. Jednom smo prilikom o
nečemu pričali i on je o nekolicini svojih radnika Afroamerikanaca govorio kao lenjivcima u koje se ne možeš
pouzdati, koji ne dolaze na vrijeme na posao, bježe sa posla, spori su i
neodgovorni. Ta se vrsta generalizacije često čuje. Ono što sam upamtio međutim
je nešto drugo. S obzirom da niz američkih zakona jasno kažnjava svaki postupak
rasne mržnje i netrpeljivosti, a posebno ako to dolazi od strane poslodavaca,
moj američki brat je sudove o lenjim crncima izražavao tiho i pogledavajući da
li oko nas ima nekog ko bi mogao da ga prijavi za govor mržnje. Kada se uvjerio
da za njega ne predstavljam opasnost, vrlo slobodno se o njima izražavao kako
već pomenuh. U početku su oni bili Afroamerikanci, potom crnci . mada, moram
priznati, nije došlo do toga da je upotrebio riječ „nigger“. Pri tome, u
američkoj skupini ljudi na pomenutoj svadbi u Rumujskoj bio je jedan stariji
bračni par Afroamerikanaca koji su očigledno prijatelji familije i sa kojima je
imao vrlo prijateljski odnos.
Ličnih primjera
rasizma ne bih više imao sem prisjećanja da sam u više navrata u Libiji vidio
kako se domaće arapsko stanovništvo odnosi se crncima iz Čada, Nigera, Sudana i
drugih zemalja koje je jad i siromaštvo natjeralo trbuhom za kruhom. Gadafijeva
Libija je mnoge takve nahranila, a policija mlatila i hapsila. A kada se
Gadafijeva Libija raspala, u predgrađu Tripolija procvetala je trgovina robljem
(čitaj: crncima) kao u prikazima iz najtragičnijih vremena kada su arapski
trgovci hvatali crnce i prodavali ih uokolo od Kine do Sjeverne Amerike i
Evrope. Imao sam negdje slike sa te pijace robova u Libiji od prije neke godine
ali nisam uspio da ih nađem. Vezani mladi crnac stoji na nekoj kutiji a njegov
prodavac mu otvara usta da potencijalni kupac vidi zdrave zube (ne radi li se
tako za konje?).
Takav jedan
trgovac robljem u Bristolu je dobio spomenik kao zaslužni građanin, dobrotvor i
tuor mogih belačkih institucija u gradu. Ovih dana demonstranti su spomenik
skinuli i bacili ga u luku u koju su vjerujem njegovi robovi doplovljavali u
tadašnju Englesku a on je na nekoj pijaci pokazivao njihove zube.
Moja nećaka (moj
brat brodovlasnik u međuvremenu je umro) koja živi u Washingtonu priča mi kako
se odvijaju demonstracije tamo i sa ponosom pominje svoju djecu (tinejdžeri)
koji su se priključili. Kao da prodire svijest o dubokim korijenima rasizma u
Americi. E sad, kakvi će biti rezultati te narasle svijesti –ne bih da sudim.
Ćudna je Amerika.
A da je zaista čudna svjedoči i zaostavština mog
brata brodograditelja. U svom testamentu je odredio značajnu sumu za plaćanje
školarina za sve njegove radnike. Obuhvatajući iste one lijene i neodgovorne
Afroamerikance. 