Pre 3-4 godine, primičući se
penzionerskim vremenima, istovremeno otvarajući još jednu firmu (sa računicom
da će mi dodati neki prihod na mirovinu), svraćao sam do poznanika i prijatelja
na Filološkom fakultetu, koji mi je dao zanat prevodioca da imam za bread and
butter za svog radnog veka, da vidim kako se snalaze pri kraju svojih
akademskih karijera. Pomalo iz zbog žala što se i sam nisam otisnuo u
fakultetsku karijeru za koju sam vjerovatno imao više smisla nego za biznis,
tj. više njih, u koji sam se upuštao. Tako, ponajviše razgovarajući sa
poznanicom i prijateljicom iz studentskih dana, prof. dr Julijanom Vučo, tada
na poziciji prodekana za međunarodnu saradnju, došlo se do ideje da i naš
fakultet oformi Alumni organizaciju bivših studenata ne bi li njihovo životno i
radno iskustvo,društvene pozicije koje su stekli, i „žal za mladošću“ pomogla
fakultetu u razvoju a studentima pomogla da se bolje pripreme za svijet rada i
borbu za koru hljeba.
Da ne
dužim priču, Alumni je osnovalo nas stotinjak koje sam uspio pronaći ili su se
sami javili i odradili smo sve formalne, papirološke procedure. Kad je trebalo
činiti nešto zbog čega smo se okupili – ja sam se ozbiljnije razbolio do mjere
koja me onemogućila da se normalno krećem. Kako to biva, jedna organizacija
entuzijastičkog tipa funkcionira dok je aktivan onaj koji joj je posvetio
vrijeme i trud. Osim toga, osjećao sam da forma okupljanja bivših u našim
uslovima postaje zaista ništa više od podsjećanja na „naše vrijeme“. Nismo mi
filolozi od struka kojima se može valjano obogatiti pa onda nešto od svog
bogatstva odvojiti i darivati fakultetu ne bi li se on dalje razvijao. Ne
odmičući dalje od kreveta, vrljajući po internetu, stalno sam vrteo po glavi i
čeprkao po iskustvima drugih alumnija u svijetu ne bih li nešto iskoristio kao
moguće polje aktivnosti filološkog alumnija.
Tako u
proleće 2019. naleteh na tekst o jednom finskom profesoru latinskog koji je 30
godina na finskom radio imao jednom nedeljno emisiju vijesti na latinskom jeziku
i koji je najavio zadnju emisiju jer mu se primicao kraj profesionalne
karijere. Po nekim iskustvima iz kontakata sa drugim ljubiteljima latinskog on
je znao da ima nekih 700-800 ljudi koji ga prate. Kad je najavio zadnju
emisiju, dobio je na hiljade E-mailova sa molbom da nastavi sa svojim vestima. „Čekaj
malo“, rekoh sam sebi, jedan čovjek je radio priloge na mrtvom jeziku (ako ne
računamo da ga donekle razumiju i govore kršćanski vjernici raznih zapadnih
provinijencija i njihova crkvena nadgradnja, a možda i neki dio medicinara) a na Filološkom
fakultetu se studira 39 jezika a u vrijeme prodora raznih audio i video medija,
a o internetu da ne govorimo, ništa se ne radi da studenti uključe svoju
mladost i volju za učenjem jezika i kultura tolikih naroda i država u nešto što
će se predočiti javnosti i povezati ih sa drugih studentima drugih univerziteta
u zemlji i svijetu.
Dakle,
da ponovo ne dužim (a sklon sam) eto za nama prve godine postojanja PAFF-a
/Produkcije Alumnija Filološkog fakulteta/ koja je i u vrijeme pandemije i
mjera /samo/izolacije uspjela da proizvode i emituje skoro 100 raznih video
sadržaja - od preporuka za čitanje, čitanja poezije i praćenja fakultetskog i
studentskog života do razgovora sa nizom stvaraocima, mahom iz književnosti.
Dobijen je prostor, skrpljeno je nešto opreme zahvaljujuži donacijama
prijatelja, i sada se već ozbiljno pripremamo za ozbiljne poduhvate. Okupilo se
na ovom entuzijastičkom poslu, bez dinara pomoći i prihoda sa bilo koje strane
kojim bi mogli da se makar malo plati rad svih uključenih, oko 40 ljudi sa
različitih katedri osposobljeni da sami iznesu čitav proces proizvodnje video
priloga u trajanju od 3-4 minuta do bogami emisija do sat i po trajanja. Imamo
niz autora, snimatelja, fotografa, montažera i osoba zaduženih za
postprodukciju, rad na društvenim mrežama i sopstvenom sajtu. Naravno, ne
funkcionira sve savršeno u uslovima kada timski rad, kakav stvranje priloga
jeste, znači rizik oboljevanja od pošasti one 2020. godine. Ipak, idemo dalje.
Zašto
sve ovo. Pa zato da bih vas naveo da pogledate našu ovogodišnju čestitku i
upoznate dio ljudi koji su sve to stvorili (i za to smo snimanje morali da
ograničimo broj prisutnih) ali da pogledate i jedan iznimno interesantan
dokumentarac nastao u našoj produkciji. Radi se o priči o pjesniku Ivanu V.
Laliću, na žalost uveliko zapostavljenom, i njegovoj vezi sa Beogradom. Njegova
je poezija u velikoj mjeri hermetična i teško ju je ispratiti slikom, ali su
sudentkinje koje su na tome radile vješto spojile priču o njegovom životu i
Beogradu koga je neizmjerno volio sa stihovima neprolazne vrijednosti.
Ono
što me čini ponosnim i što zavrijeđuje vašu pažnju jeste žudnja autora i „tehničkog“
tima da urade nešto na dobrom profesionalnom nivou a da nitko od njih nije
profesionalac u tom poslu.
Pogledajte
priloge ne samo zbog njihove želje da se izraze, nego i zbog toga što vrijedi
ulagati vrijeme i trud u te mlade ljude
za koje smo mi stariji često skloni vjerovati i javno reći da su ispušteni,
nezainteresirani za bilo šta i da im je glavni cilj da što lakše dođu do dobro
plaćenog posla (a da što manje rade) ili eventualno zbrišu iz zemlje. Znam da ima i takvih, kao što ne mislim da ih
pošto poto treba odbijati od odlaska u inostranstvo. Naše je, smatram, da ih
osposobimo (preciznije, da im omogućimo da se osposobe) da mogu da rade pošteno
i sa umjećem svoj posao svagdje u svijetu. Nadajući se da će jednom i ova naša
zemlja pronaći put perspektive takav da taj mlad i pametan svijet može da razvija
sebe, živi zadovoljno i razvija svoju zemlju i državu.
Moguće
da zvučim suviše optimistično. Svjestan sam i toga da sam i sam živio i živim u
utopijskoj vjeri o boljem i vrednijem, ali sam duboko ubijeđen da je u prirodi čovjeka da snovima i glavom dignutom ka
zvijezdama korača po blatu svakidašnjice.
https://www.youtube.com/watch?v=jYhj3zOHipU&t=5s
https://www.youtube.com/watch?v=7D6plMSPWN4
Нема коментара:
Постави коментар