Sataraš na Jupiteru

Sataraš.  Svinjetina od vrata malo..umesto jaja.  Dosta luka, 4 paprike šilje, 1 ljuta, sušena kopriva, origano malo, mirođija kao iznenađenje, čenj belog luka, 2 velika paradajza.

Krompir beli skuvati do raspadanja. Umrviti u sataraš.

Za slatu iseckati paprika šilju, posuti belim lukom i bosiokom, posoliti  i kanuti maslinovog ulja.

Volja ovog ogladnjelog kuvara dodala je kiselu pavlaku.

 Služiti uz harmoniku i Pijacolu.

https://www.youtube.com/watch?v=KFkaVhfTvWE

Oblivion u 15 verzija. Bez obzira na ponavljanja, svaki izvođač to radi na svoj način. Obratite pažnju na jedan tango i na jednu klizačicu na ledu.

Jesti oko 7, pol osam naveče kada zapadno sunce miluje krovove zgrada  i povremeno pogledati komšinicu na suprotnoj strani zgrade kako na balkonu čita podigavši noge na stolicu.

Ovih dana ima i dosta oblaka koji ne znaju kuda da se denu.

Oko 9 dok se nebo još plavilo Jupiter je zaplovio iznad Medakovića 3.

Uvećajte priloženu fotografiju i primetićete iznad trouglastih krovova, a sa desne strane niskog izduženog oblaka jednu bledu svetlost naspravam plavetnila. Ne da se Jupiter. Saturna još nema, ali ne brinem za njega, doći će i on. Suviše je zabavljen igranjem prstenova oko njega da bi obratio pažnju na nas.

xxx

Iznenadili biste se kako je uzbudljivo gledati u planete čak i bez ikakve opreme. Naučite nešto o njima i zamislite. Moje pamćenje nije kao nekada (a nikada me nije osobito krasilo) pa zvirnem na internet i podsetim se Jupitera kao 4. najsjajnijeg objekta na nebu,( posle Sunca, Meseca i Venere) koji ima zapreminu 318 puta veću od Zemlje, a sav taj džin je ipak ima samo hiljaditi deo zapremine Sunca. Sve te fantaatiče relacije za nešto što mi doživljavamo kao tačkaste fenomene na noćnom nebu.

Pitam se istovremeno da li to znanje o zvezdanim objektima i pojavama u svemiru eliminiše poetska i sentimentlna uzdisanja romantika pod sjajem zvijezda a još više Meseca . Dvodimenzionalna površnost stvar je njihova obrazovanja, a romantizirana posvećenost krila je iza sebe ovozemaljske motive. Ne sumnjam da će pesnici naći načina i da novija saznanja o nebeslim telima  pretoče u neodoljivo  stihovano delo.

Ovog mi časa pada na pamet jedna ljubavna pesma koju sam jako davno pročitao i za koju se godinama nadam da ću je ponovo naći. Ne znam ni naziv pesme, niti pesnika, niti znam bilo koji  stih, ali se sećam da je pesnik svoj fatalni susret sa draganom poredio sa kometom koja se jednom u 70 i nešto godina pojavi vidljiva na nebu iznad nas. Bude li se neko od vas setio te pesme, pesnika ili makar neke natuknice o njoj, molim da mi se javi. Opseda me godinama i red je da se ta pesma ponovo negde pojavi. Baš kao i ta kometa svakih 70 i nešto godina. Kometa je verovato Halejeva a pesma je pretpostavljam napisana negde oko 1910. jer sam je čitao pre 1986. kada se opet pojavila i mogla se videti golim okom.  Sledeći puta dolazi 2062.i prilično sam siguran da neću biti tu da je dočekam. 

 xxx

Ne treba biti zarobljen svojom kosmičkom sićušnošću i prolaznošću. Ja sam jednako ponosan na svoju ljudsku vrstu jer, hej, ona je svoju prolaznost shvatila a da nije tako sićušna po svojim dometima  svedoči i fotografija pri kraju ovog dopisa. Koristio sam je nekad ranije u nekom od napisa ali nije na odmet ponoviti. Uvek sam fasciniran kad je vidim.

Čuvena fotka koju je sa ruba Sunčevog sistema snimio Voyager 1, (umetnut na ovoj fotografiji da se zna autor fotografije i zaštite njegova autorska prava) taj naš uporni putnik van spoznatog, 1990. A možda vam još lepša bude ova kasnija koju je Cassini snimio 2013. praveći kompoziciju sa Saturnom i njegovim prstenovima. Zaista deluje impresivno.

Hej ljudi, nema veze šta je kišno popodne u Beogradu.

Nema veze što večeras pretpostavljam nećete videti ni Jupiter ni Saturn a ni Marsa kao ponoćnog ratnika. Svi su oni tu. Ne mare nešto za nas, ali mi marimo za njih.

Jupiter i Saturn na ravnoj ploči

Svaku ponoć posljednjih nedjelja dočekam na balkonu zablenut u nebo. Svjetlosno zagađenje ne može pružiti onaj divan ugođaj zvjezdanog neba koji vas pokriva kao najdivniji pokrivač sa razastrtim svjetlucavim zrncima dijamanata. Sjećam se noći u Sahari kada smo sa krova jednog opskurnog hotelčića na jednom brdu pored Sebhe u Libiji promatrali kako se Mliječni put rasteže po horizontu. U grupi vojnih instruktora bijaše jedan oficir srednjih godina, zaljubljenik u zvijezde, koji nam je objašnjavao raspored sazvježđa i razne fenomene u Sunčevom sistemu i van njega. (Bio sam sa radaristima i raketašima – dakle, plavcima – koji se svakako moraju svrstati u obrazovaniji dio vojnih starješina a sigurno daleko od bilo kakvih predrasuda o krutim vojničinama. A i bila je godina 1978. kada je JNA izgledala mnogo solidnije nego što se kasnije pokazala).

Jupiter kao najsjajnija planeta (iza Venere koja se ne vidi ovih dana sa mog balkona) pojavljuje se oko 10-11 negdje iz Bugarske recimo, a, uz malo napora, vidi se i Saturn koji je ovih dana u konjukciji sa Jupiterom. Tek iza ponoći pojavljuje se na istoku slabašni odsjaj Marsa se ponekim crvenkastim bljeskom. Mars se u odnosu na ove dvije veće planete kreće brže po svodu. Pratim ih tako oko sat po ponoći dok se ne pojavi okrnjeni Mjesec.

I ne mogu danima da se odlijepim od poređenja znanja o planetama Sunčevog sistema sa temeljnim nedostatkom razumjevanja stvarnosti koja je toliko karakteristična za moderna potrošačka i veoma površna vremena. Običan i neobrazovan posmatrač neba vidi kako su Jupiter i Saturn blizu jedan drugome na nebu i kako im se relativno brzo primiče Mars. U toj plošnoj slici neba sve je jedno drugome blizu, skoro da se guraju međusobno. Iole obrazovanijem čovjeku je jasno da nije tako. Niti je Zemlja ravna ploča, niti je nebo oslikan svod u dvije dimenzije. No, ravnopločasti umovi vole da vide ono što im je pred očima i to smatraju nepromjenljivom istinom bez obzira na sve dokaze i zakone prirode koja te besmislice opovrgava.

Ti ravnopločasti umovi tako gledaju i na svijet oko sebe i slično objašnjavaju sve pojave.

Prije nego što se upustim u dalje objašnjavanje – jedna napomena: Današnji svijet brzih komunikacija i instant informacija (gdje se sve više gubi razlika između istine i laži i kada iše postaje nevažno da li je nešto istinito ili lažno) od čijeg se protoka ne možemo odbraniti sve i kad bi htjeli (sem onih rijetkih koji nisu prihvatili da imaju mobilni telefon a odavno su odbacili da gledaju TV i slušaju radio), uslovljava nikad veću površnost kao i nemanje vremena da se informacije obrade. S jedne strane. A s druge, ljudi, mlađi posebno, gube spremnost da proniknu i obrade dobijene informacije a još više strpljenje da čuju i razmotre bilo kakvu argumentaciju koja ne staje u SMS poruku ili instagram poruku  od neke slike i možda tuce riječi. Već ona objašnjenja sa 13 riječi se preskaču. Važno je osloboditi mozak za nove besmislene informacije.

Dakle, imajući tako posla sa ravnopločastim mozgovima (o „umu“  je upitno raspravljati) naša politička javnost bavi se komentarima političke svakidašnjosti (srpske i svjetske) na način kibicera koji u kafani gledaju dokone starce dok slažu domine, ili podnapitih kritičara svega postojećeg sa pivskih gajbica ispred zadružnih prodavnica. Toj bujici pojednostavljivanja podlegli su svi „profesionalni“ analitičari koji gostuju po raznim televizijama i robuju minutaži emisija u kojima se voditelji trude da budu još plići od svojih gostiju i ne dozvoljavaju iole razumniju elaboraciju bilo čijeg stava.

Da li je bojkot uspio ili nije?

Da li će Vučić uzeti Dačića u vladu?

Da li su desničari preuzeli proteste gnjevnih građana?

Koje strane sile i agenture instruiraju demonstrante, pojedine političke grupe i pojedince?

Ko je kome nešto smjestio i ko je legao na rudu?

Da li otac (član vladinog aparata) Škundrić treba da odgovara za demonstriranje njegovog sina protiv vlade?

Hoće li za predsjednika vlade doći falsifikator doktorske disertacije ili neki drugi lažni diplomac sa Megatreša?

U papazjaniji nikakvih objašnjenja bilo čega lezi ogromna moć manipulacije političara na vlasti kao i onih u opoziciji. Razlika je u tome što su ovi na vlasti u prilici da dograbe gotovo sve medije vidljive u cijeloj državi, a ovi drugi čekaju da oni dođu u takvu priliku. I jednom kada rok važnosti sadašnjih vlastodržaca istekne ovi drugi će se kao ožalošćena porodica dohvatiti pokojnikove imovine, pokretne i nepokretne. Da se razumijemo, pod imovinom ovde podrazumijevam državu a ne ono što su oni privatno maknuli i sklonili. I nastaviti gdje su prethodnici stali (u slučaju Srbije – prethodnici su u par navrata oličeni u Jednom čovjeku nadnaravnih moći. Srbija kanda ne može bez vođa. Jedan je sebe projektirao kao Tita poslije Tita, a drugi kao Mesiju).

xxx

Da ponovim jednu angdeotu koju sam čini mi se negdje nekad ranije ispričao.

Jedan francuski akademik (ime sam zaboravio) jednom se vozio negdje i auto je stao na putu. Njegov vozač se češkao po glavi da bi dokonao šta je uzrok kvara. Akademik ga je pitao niz pitanja o načinu rada motora automobila i razložnim pitanjima naveo vozača da se dosjeti šta bi mogao biti razlog kvara.

Pita vozač akademika otkud on zna kako rade automobilski motori (akademik biće da je bio neki društvenjak) i od kog majstora je naučio.

Veli njemu akademik da je učio od čovjeku po imenu Corneille koji je bio majstor  živeo je i radio u 17. vijeku. Vozač pogleda sumnjičavo na ishlapjelog akademika. Vozio je on mnoge akademike i zna da su oni ponekad izgubljeni za stvarnost.

-       Ali u 17. vijeku nije bilo automobila. – potrudi se vozač da vrati akademika u realnost zbivanja oko njega.

-       Nije. Ali je bilo razuma i ljudi su se pitali kako nešto funkcionira.

xxx

Večeras nam se sa Zapada primiče nevrijeme, ali Jupiter, a bogme i Saturn se drže svoje nebeske pozicije i svjetle ponešto zamućenim sjajem. I kad ih zakloneoblaci znaću da su oni i dalje tamo. Držim da je takvo saznanje velika čovjekova moć. Sa ponosom prihvatam kao svoju zaslugu što je moja vrsta homo sapiensa evo ovih dana sa svojim malim orbiterom naoružanim raznim kamerama i instrumentima uspjela da se primakne Suncu na 77 miliona kilometara i pošalje na predivne fotografije od kojih jednu prilažem. A da biste razumjeli veličinu ove kaše od Sunca, u donjem lijevom uglu dat vam je prikaz veličine ove naše plave planete.

Dato poređeje ne pravim da bih pokazao našu sićušnost i beznačajnost. Dapače, sa tpo zrnca pijeska u svemiru potiču ljudi koji su se odvažili da saznaju sve što mogu o milijardama drugih zrnaca pijeska na velikoj kosmičkoj plaži. 

Mesec nad Narodnom skupštinom

Olinjali samozvanirevolucionar, šetač, demonstrant, uživalac u tuširanju pod vodenim topovima, navučen na suzavac, uvek spreman na bežanje pred silom, jednako pogan na rečima kada silu treba ocrniti, uporan idealista kada tome nije mesto ni vreme, vernik nade u ljudskost, nekadašnji vernik kritičkog marksizma, večni uverenik da nešto svojim delom mora makar malo pomeriti nabolje, utopista i površni intelektualac sa mestimičnim prodorima prosvetljenja,

dakle, takav bivši i sadašnji (kako u čemu) sedi u jedan sat po ponoći na balkonu sedmog sprata jedne zgrade na Medakoviću 2 u glavnom i najvećem gradu više bivših i jedne sadašnje zemlje na dve velike reke za koje zna da postoje ali ih ne vidi (a drago mu je da teku jer govore o vječnosti i prolaznosti – ne može se u istu vodu dva puta kročiti),

i gleda u ne previše prozračno nebo na kome se vide samo neke tri planete i tri četvrt Meseca sa osvetljenim onim delom koje liči na nakreveljeno lice i spušta pogled povremeno sa  tamnog neba koje izgleda tako statično a saznanje mu govori da to nije tako i da je kosmos uzbudljivo dinamičan ako umemo da se odlepimo makar u mislima od kaljuge, blata, balege i mutljaga raznih vrsta naših prizemnih života,

a mučen kostoboljom, zastrašen virusom   koji obožava imunološke oslabljene telesno stare osobe, kalkulant oslabljene prostate spreman da se oda slatkom komforu udobnog sedenja sa pitom od višanja pored sebe i čajem od kleke i šipka koji daje lažan utisak brige o sopstveom zdravlju,

prati preko društvenih medija kako nove generacije izneverenih pokušavaju stvoriti ili naći neku novu normalnost  u ovoj neveseloj srbijačastoj Srbijici raspamećenoj srbovanjem, manijakalnim vođama, negledanjem dalje od sopstvenog slinavog nosa, uverenoj da su joj svi drugi krivi za sopstveni sunovrat, ogrezloj u lenosti  i nikad izašloj iz papazjanije propalih snova o sopstvenoj veličini i značaju,

i opet se nada da ovi ostaci ostataka mlade pameti imaju snage da pometu sve nas koji smo pristali da nas prave ovcama i magarcima sve sa šarlatanima, trbuhozborcima, manipulatorima, drumskim razbojnicima i mudomrsima koji nam (im) sede na grbači držeći nam (im) pred očima, nosom i ustima kanap sa visećom šargarepom koju nikako da zagrizemo a ponekad liznemo ostatke zemlje iz koje je izvađena .

U međuvremenu dve su planete zamakle za prozor, Mesec se popeo i blista a treća planeta ga prati svojom putanjom i brzinom. Fantastična nebeska mehanika planeta ovog našeg Sunčevog sistema mami da se odmaknem od prizemnosti sopstvenog trajanja, Poneki osvetljeni prozor i bledunjava svetlost soba u kojima titraju televizijski ekrani. Autoputem neko pokušava da stigne negde gde misli da mu je mesto. Devojke iz redakcije naše alumni produkcije živo razmenjuju utiske sa večerašnjeg sedenja ispred skupštine koju vlast uporno naziva Dom narodne skupštine. I tek kad ispišem ovo “Dom narodne skupštine” shvatim da su ovi što su posedali na asfalt i po trotoarima i parkovima ispred Doma u stvari taj narod za tu skupštinu i koja bi tek sa njima zaista mogla da se nazove Narodnom skupštinom.

Studentska pobuna i Conwayov čvor srpske deomkratije

Na nekoj konferenciji iz topologije i geometrije, postdiplomac Lisa Piccirillo sa University of Texas iz Austina čule je za jedan mali matemtički problemčić koji nije bio rešen od kako ga je, prije 50 godina,  napravio John Horton Conway po kome se taj topološki problem nazvao – Conwayov čvor. Ne smatrajući da se radi o, za matematičara, značajnom stvari uzela je da se zabavlja sa tim problemčićem onako sa strane, kad nađe malo slobodnog vremena. Prikaz Conwayovog čvora imate na slici i nemojte od mene očekivati da vam objasnim kako ga je rešila. 

Elem, mozgala je jedno nedelju dana i kada je promenila ugao gledanja, došla je do rešenja i opet, onako usput, to pomenula svom mentoru na Univerzitetu. Koji se šokirao. U međuvremenu ona je doktorirala i po objavljivanju rješenja u nekom od vrhunskih matematičarskih časopisa dobila mjesto na MIT.

Da, radi se o djevojci na biciklu.

xxxx

Na čvoru srpske demokratije na kome su krajevi također vezani, a mjesta presecanja niti kao da ima nedifiniran broj, nama nikakav mladi doktorand ne može pomoći. U budalasto jeftinoj manipulaciji na koju svi pristaju i prave se da nije tako, upleli smo se kao pile u kučine. Priprosta demagogija i bezočne manipulacije sigurno nisu srpski izum. Tko je imalo čitao o antičkoj grčkoj demokratiji, bez svih ovih modernih sredstava brze komunikacije i instant vijesti, zna kako su se kupovali glasovi i pridobijale mase. Recept je isti: uvjeri drugoga da radiš u njegovom interesu.

Često se čuje da je demokratija kao sistem nesavršena ali da nema bolje. Zaista, u uslovima polisa, gdje se svi međusobno poznaju i zna se who is who, trebalo bi da bude lako da nas recimo 100 izabere jednoga koji će nas zastupati na mjestu odlučivanja o čemu god se radilo.  Čini se da i dalje postoje demokratski sistemi vlasti gdje narod bira SVOG predstavnika. Pa onda nam dođe neka partija i ponudi svog čovjeka za našeg predstavnika, i na kraju, ne biraš više svog predstavnika nego biraš PARTIJU koja će da te predstavlja. I tako dalje, ne bih da vam solim već dobro zasoljeno gradivo.

Taj Gordijev Conwayov čvor demokratije  nismo razriješili.

A možda da promijenimo ugao gledanja?

Drugarice Lisa Piccirillo, bude li vam se zagadio radio na MIT i nekim slučajem se udate za nekog Srbina i još neobjašnjivijim slučajem odlučite da  dođete s njim u Beograd – kandidujte se za predsednika. Glasaću za vas. Molim vas da požurite, treba nam jedan takav kandidat 2022.

xxx

Djevojke + 1 momak iz redakcije PAFF (teško se suzdržavam da je prisvojim i nazovem “moja”) aktivno su pratili dva dana pobune studenata nakon što je naš Vrhovnik, kao emanacija struke, najavio zatvaranje studentskih domova zbog očiglednog širenja zlokobnog virusa.  Koga smo najprije pobijedili ali se on, vrag ga odnio, odnekud vratio (a iz neiskazanog trzaja usana našeg Vrhovnika dalo bi se naslutiti da nam ga je netko namjerno ubacio). 10 minuta nakon njegove najave na TV, studenti su se digli. U Studenjaku najprije, a poslije i po drugim studentskim domovima. Pred ponoć već su bili kod skupštine. Nakon narednih sat vremena, ministar prosvete je objavio da se mjera udaljavanja studenata iz domova povlači. Vrhovniku se servirali krive informacije, puj pike – ne važi ono što je prije 3-4 sata najavio.  Nimalo naivni student nisu mu povjerovali i sutradan su se sakupili a gdje nego na platou ispred Filozofskog fakulteta, Rektorat je u neposrednoj blizini, i iznijeli decidirane zahtjeve koje je rektorka podržala.

Ne idem dalje sa prepričavanjem i upućujem vas na prilog PAFF o svemu tome koji je izašao iste večeri.

https://www.youtube.com/watch?v=6J-NPPNesoQ

Zbog čega onda sve to pominjem?

Djevojke iz redakcije PAFF (+jedan momak) puni revolucionarnog  žara upotrebile su oštricu svoje mladosti i angažmana da svoje gledanje na stvar ne iskažu samo ličnim učešćem na ulici nego da to uobliče u prilog koji kroničarski daje pregled događanja ali i svoj ugao gledanja na problem i moguća rješenja. Ja bih rekao da su pogodili oblik uravnotežene strasti ne podležući ni demagogiji, ni zanosu parola, kao ni lažnim vođama.  Objavili smo to isto veče.

Naravno, mi smo mala produkcija i naša riječ ne dopire do mnogih ušiju. Iako se trudimo. Ali, sada eto iz mene progovara matori mudrac koji nije ni luk jeo nit ga mirisao, vidjele su djevojke (+jedan momak) da se samo ozbiljnim prilazom bilo kom problem može stvar  dovesti makar ka nagovještaju rješenja.

E tu se stvara energija promjena!

Ima li među njima neka Lisa  Piccirello?