Uvijek iznova
sam zadivljen kada vidim ovu fotografiju Zemlje sa njenog vjernog pratioca
Mjeseca.
A
onda pronađem Galilejeve crteže Mjeseca kako ga je on vidio kroz teleskop koga
je sam napravio.
U
periodu od nekoliko stotina godina od Galileja, čovjek je uspio maštom da se
odlijepi svoje majke Zemlje, da bi mu nauka omogućila da se i fizički od nje
udalji i snimi je kao sin koji čeznutljivo gleda ka majci koje svoje čedo
nikada sama ostaviti neće.
U
priču o ta dva vremenom udaljena viđenja kosmosa uzneo se duh na hiljade
naučnika i zanesenjaka koji se nikada nisu mogli zadovoljiti običnom datošću
svog prolaznog postojanja na tako divnoj plavoj planeti.
Da
bi to mogao – čovjek mora da Sanja.
===
Mi
koji se sada sve više definiramo kao istrošena generacija, koji se ujutro
budimo sa raznim boljkama, kojima diriguju dnevni rituali i stalne procjene šta
možemo a šta više ne, kojima je pogled unaprijed predodređen sudbinama,
ambicijama i mukama, radostima i strepnjama djece i unuka, koji gledamo u
albume svoje mladosti i okruženi smo predmetima koji čine spomenar našeg života
– mi, bivši mladi i srednjovečni, često gledamo na „ovu današnju mladež“ kao na
generaciju koja površno živi nekim instant životom. Sada i odmah, bez
zagledanja u sjenke iza sjajnih predmeta, bez viđenja truda onoga tko vam je
ispekao hljeb kojeg jedete, stolicu na kojoj sjedite. Ne vide ni one milione
bijedno plaćenih radnika (robova) negdje na Istoku (čijim dijelom sve više
postajemo) koji opslužuju neke mašine i prave našu odjeću, obuću, hranu, tehničke
stvarčice bez kojih više ne možemo.
Valjda
su tako ili slično za nas govorili naši roditelji kada smo svoju slobodu i
kritiku svega postojećeg iskazivali dugim kosama i slušanjem Beatlesa i/ili Rolling
Stonesa.
Kako da mi djeca socijalističke izgradnje,
radnih akcija, dječjih odmarališta na moru, žvakaćih guma i prvih disco klubova
sa svojim penzijama i istrošenim ambicijama, gledamo u 2018. kao na nešto novo
i svježe, nešto što će nas oživjeti ili održati živim. Kako da gledamo u
budućnost ako ne Sanjamo.
Dr
Mali Siniša nas već više od mjesec dana svojim beskrajnim uvjeravanjem da
živimo u najboljem od mogućih svjetova u kojem već sada uživamo, ili samo još
malo pa ćemo uživati u plodovima samopregornog rada gradonačelnika pod
neumornom dirigentskom rukom Gospodara Vučića. Tako grad blješti sjajem
skorašnje budućnosti, djeda mrazovi se razmileli po gradu, jelke nadvisuju jedna
drugu. Šta je to dati 83.000 Evra za plastični surogat jelke. To nije bacanje
para poreskih obveznika nego 10-godišnja investicija koja će dovoditi strance
koji će ostaviti milione evra po beogradskim kafanama, ciganskim trubačima,
hotelijerima i hostelijerima, proizvođačima suvenira i djedamrazovskih kapa sa paleće-gasećim led sijaličicama i plišanih jelenskih rogova.
I
kad sam pomislio da se dr Mali pogubio u računici i moralu i zbog čega se čovjek
nekih normalnih ljudskih skrupula postidi i skloni iz javnosti, Siniša se vrati
iz grogi stanja uvjeravajući nas da ne vidimo ono što vidimo i ne znamo da
računamo ono što se uči kao tablica množenja brojeva do 10. Ali pošto je ovo
broj od 83.000 uvjerava nas da važi neka druga matematika i neki drugi fizički
zakoni. Gravitacija nas ne drži uz Zemlju, nego nam Zemlja ne da da se od nje
otisnemo.
Pomislih da se i njegova doktorska disertacija bavi takvim nadnaravnim stvarima. A ne njegova
je tema
“Kreiranje vrednosti kroz proces
restrukturiranja i privatizacije – teorijske koncepcije i iskustva Srbije”
Nisam je čitao ali pretpostavljam da su iskustva Srbije obrađena kroz case
study: novogodišnja jelka. Kakva anticipacija, koji pogled u budućnost! Case
study iz budućnosti kao legitimacija za akademsko zvanje doktora. Mislim, na
doktora nauka.
=0=
29.12.2017. prisustvovao sam na Elektrotehničkom
fakultetu odbrani doktorskog rada kandidatkinje Sanje Vujnović. Naslov rada:
“Детекција стања ротационих актуатора заснована на анализи акустичких сигнала“ пред комисијом у саставу: др Жељко Ђуровић, редовни професор, Електротехнички факултет у Београду, др Бранко Ковачевић, редовни професор, Електротехнички факултет у Београду, др Зоран Перић, редовни професор, Електронски факултет у Нишу, др Горан Квашчев, доцент, Електротехнички
факултет у Београду, др Милан Бебић, доцент, Електротехнички
факултет у Београду, др Драгана Шумарац Павловић, ванредни професор, Електротехнички
факултет у Београду, у петак 29.12.2017. године у 11 часова, у сали 62.
Jasno, ja sam bio na strani
ponosnih roditelja i onih malobrojnih koji kandidatkinju znaju od rođenja pa
sva načela objektivnog izvještavanja o tom događaju padaju u vodu. Utoliko više
što moje filološko obrazovanje slabo poznaje rotacione aktuatore a još manje
kako putem akustičnih signala detektovati njihovo stanje. Ali opet kao netko
tko je održao barem stotinu prezentacija (pokatkad i o temama koje bolje
poznajem od rotacionih aktuatora), mogu kandidatkinju ocijeniti kroz način
prezentiranja rada i kretanja kroz analizu tako da i jedan
filolog može razumjeti šta se radom postiglo i u čemu je njegova naučna
vrijednost i pomak u odnosu na do sada proučeno. A kandidatkinjina smirenost i
suvereno, donekle nonšalantno, vladanje pojmovima i materijom uvjeri laika da
iza svega stoji temeljan rad a o znanju da se i ne govori.
Sa
nešto priloženih fotografija možete se uvjeriti kako je to izgledalo tokom
odbrane i obrazloženja komisije kao i potonjeg čašćenja u neformalnoj atmosferi
u KST. U koga, da se prisjetim, nisam ušao od tamo neke 1973-74.
Naknadno gledajući fotografije sjetih se nečega što sam zapazio tokom uživanja u prigodnoj proslavi. Starije i mlađe kolege i koleginice sa katedre su se kao djeca iskreno odana igri i radosti postignuća mlade koleginice združili oko spojenih stolova. Tako da vidite doajene poput gospođe Srbijanke Turajlić i gospodina Branka Kovačevića na čija su se ramena uspinjale tolike generacije mladih naučnika i stručnjaka. Vidite doajene kako se raduju uspjehu svojih učenika i vidite učenike nepodeljenog poštovanja prema starijima čija pokroviteljska ruka ih je usmjeravala. Kao što vidite dvije cimerke koje dijele sobičak u nekom kabinetu kako se raduju i podržavaju doživljavajući tuđe uspjehe kao vlastite.
Pa kako da ne pomislite da budućnost postoji i da se Zemlja ipak okreće.
Kada sam razmišljao šta i kako da pišem o dr Sanji Vujnović, imao sam u
glavi jednu sliku i jedno aktualno zbivanje.
Slika me podsjeća na djevojčicu
Sanju Vujnović koju smo njen otac i ja vodili na seriju predavanja o
astronomiji u ono slikovito malo zdanje astronomskog društva podno Kalemgedana.
Bijaše li to ona godina bombardovanja Srbije?! Kada je Sanjica netrepčući zašla
među zvijezde, a mi smišljali kako da se izvučemo iz političkog gliba u koje su
nas uvalili ondašnji Miloševići (čiji pioniri i omladinci sada vladaju i
tadašnje blato vide isključivo kao svoje blago. /by the way, napisah jedared
čini mi se kako sam kao klinac one godine kada je bio zemljotres u Skopju (1963.?)
bio kod nekih rođaka u nekom selu kod Petrinje, pa su mi tražili da im naveče
čitam iz neke pjesmarice razne deseteračke pjesme. Nevičan ćirilici, uporno
samo „blago“ čitao kao „blato“/).
S druge strane, aktualno zbivanje
sa dr Malim Sinišom nagonilo da me u naslov ovog posta stavim: „Dr Sanja
Vujnović versus Dr Siniša Mali“.
Makar mi za poantu današnjeg
pisanija taj naslov sasvim dobro odgovara, moj mi subjektivni ponos ne
dozvoljava da jedan vrijedan rad i dr Sanju dovodim u ikakvu vezu sa dr Malim.
Uostalom, nomen est omen.
=0=
Vratimo se na astronomiju i još
jednu fascinantnu fotografiju. Američki astronaut Bruce McCandless jezdi
svemirom otkačen od svemirske stanice a ispod njega plavičasta Zemlja. Fizičari
i ne samo oni lako će objasniti šta je sve trebalo učiniti da bi Bruce ostvario
svoj san.
Zato budućnost pripada Sanjama i
svim onim Galilejima koji su uporno gledali u zvijezde da se među njih otisnu.
Нема коментара:
Постави коментар