Bulevarenje Ratka Praljka

Ne bih sa ja bavio  Slobodanima da se nisu Slobodani bavili mnome. Moj Slobodan, Milošević, dobrano je upropastio državu  u kojoj sada živim, a onaj Slobodan, sa druge strane, Praljak, vjerovatno je na spisku mnogih u BiH kojima nije upropaštena samo država nego su  im i najbliži stradali.

Ne bih da se bavim ni njegovom krivicom ni haškim sudom, ni srpsko-hrvatskim-bosanskim ratom i kojekakvim kvalifikacijama koje se ovih dana mogu čuti. Svoju savjest umirujem time što znam da sam bio protiv oružanog rješavanja sporova i prepao sam se toga još onih dana kada je na čuvenoj 8. sjednici CK SK Srbije Sloba zbrisao političku konkurenciju u Srbiji. Svi oni putujući mitinzi podrške ( sa sve sendvičima i rakijom), bojkot slovenske robe, pohod na Gazimestan 1989. godine, epske pjesme o Slobi (često mjenjajući stihove prije toga posvećene Titu)  - sve je to ukazivalo na krvavi zaplet. Mada sam bio od onih budala koje su se nadale da će razum i svijest dovesti do mirnog rješavanja sporova.

O Praljku nisam ništa znao i da ne bi dramatičnog samoubistva pred svjetskom javnošću ne bih se ni interesirao za nj. A onda pročitam da je završio tri fakulteta u nizu (70. Elektrotehniku, 71. Filozofiju i sociologiju te 72. Akademiju za kazalište, film i televiziju. Kao i da je do početka pucanja Jugoslavije napravio nekakvu režisersku karijeru. Krajem 80.tih se posvetio hrvatstvu na hercegovački način. Tako jedna polivalentna ličnost, renesansne radoznalosti, bujnog temperamenta  svjesno je okončala život dajući tragediji značajan dramski momenat iznenađenja.  Ličnu katarzu i nepristajanje da ga se smatra ratnim zločincem mnogi, na svim stranama, sada pretvaraju (unovčuju?) u kolektivna poricanja, sakrivanja, zamagljivanja i izvlačenja od bilo kakve odgovornosti.

Rekoh u prethodnom zboreniju da će se po njemu zvati ulice, šetališta i trgovi i čini se da je pitanje vremena kada se u Herceg Bosni tako nešto zaista desi. Za sada mi je dovoljna aluzija koju je Koraks objavio prije neki dan prisjećajući se Vučićevih preimenovanja Avnojevog bulevara.

A kada vidjeh sliku čovjeka koga su izgleda zvali “Brada”,

 pade mi na um jedan slavni bradonja koji je prije 2418. godina skončao život popivši otrov (njegov cijanid bila je kukuta). 

Sokratu je tada bila 71 godina i sam je rekao da mu smrtna kazna nije nešto posebno teško pala jer je ocijenio da mu je ionako ostalo par godina života. Osim toga, koliko god da je pobijao argumente svojih tužilaca (kvarenje mladeži i nepoštovanje bogova bijahu njegovi javni grijesi) prihvatio je kaznu koju su mu je izrekao 501 porotnik (većinom glasova). Nije prihvatio da prijatelji 

potplate čuvare zatvore i izvuku ga iz tamnice pa da emigrira i živi nezaštićen atenskim zakonima.  Naime, smatrao je da se zakoni moraju poštovati.

Dobro obrazovani Praljak, pun hercegovačke gordosti i veličanja sebe i sebi srodnih,   nije prihvatio odluku suda i, umjesto da kao kolege suosuđenici počne da kalkulira za koje bi vrijeme izašao iz zatvora kada mu se od kazne odbije haško robijanje, on se dohvatio cijanida. O tome kako je došao do otrova tek će se ispredati legende. Gomile praljkologa unovčiće njuškanje po haškim spisima i praćenje istrage.

Jedan drugi Hrvat, koga Srbi čereče i okrivljuju za sve već 35 godina a Hrvati nikako ne znaju gdje da ga denu, imao je jednako blistavu sudsku predstavu koju su tada zvali “bombaški proces”.Sekretar sindikata metalaca Josip Broz je tada (1928.) 

 rekao da ne priznaje odluke suda već samo sud i riječ Komunističke partije. Dobio je Lepoglavu i mnogo toga naučio u zatvoru (crveni univerzitet) uz Mošu, Rodoljuba Čolakovića i druge.  Koliko sam shvatio i Praljak je za 13 godina u Hagu dosta knjiga napisao i za pretpostaviti je da će se one proučavati ako ne na vojnim akademijama u Hrvatskoj (sa emeritusom Gotovinom kao autentičnim tumačem na primjer, a možda naprave i međunarodni kolokvijum na kome bi se mogao pojaviti i neki haški general iz ovih krajeva - kandidujem Lazarevića jer je on već obebijedio mjesto u vrhunskom vojnom školstvu Srbije ) a ono u akademskim zajednicama povjesničara i sastavljača nacionalne historije. Mal ne rekoh – histerije. 

Neki me neizdrž uhvatio pa bih rado da utrpam ovdje jedan likovni rad (bojeno drvo, alumnijum, 488x348 cm)) koju je 1969. uradio Dušan Otašević. 

 

Zove se: 

Druže Tito ljubičice bela

tebe voli omladina cela. 

(Umjesto Tito stavite  ime ili nadimak vama omiljenog junaka).

Obratite pažnju na grafiku. Maršal u vojnički urednoj uniformi. Žuta kosa (dobro, svi se sjećamo da je farbao kosu). Ali oči!

Pogledajte crveni pojas ispod nevidljivih obrva i čelično prodoran pogled na vidljivo zabrinutom licu. 

Rad sam vidio na otvaranju renoviranog Muzeja savremene um(j)etnosti na Ušću i proganja me od tada. tko zna kao bih reagirao da sam ga vidio te 1969. kada je rad nastao. Tada sam imao 17 i bio sam negdje u decembru primljen u Savez komunista i kao nadobudni komunista ne bi mi bilo pravo da neko tako skrnavi dragog nam i milog vođu. A opravdano pretpostavljam da se ni tadašnje galerije nisu otimali da rad izlože. 

Danas su druga vremena. Otaševićevo djelo nalazi mi se na ekranu laptopa i sa zapanjenim Titom mi počinje i završava dan. Pravo mi budi.