Leonard i Marianne u zemaljskom raju

Tko od nas kontinentalaca nije imao san o zemaljskom raju lociranom u nekom primorskom gradiću (po mogućnosti otočnom) dovoljno udaljenom od užurbane civilizacije a punom sunca, malih (peščanih) plaza, ribe, sunca, vina, konoba, usporenih nenametljivih ljudi. Ponekad smo privremeno uspjevali san ostvarivati na ljetovanjima kada bi se udaljili iz gradske vreve i posla i utočište našli na nekom Braču, Hvaru, Krku …(dodaj mjesto iz svog sjećanja). Živjeli smo tih 15-tak dana (u doba Jugoslavije i socijalizma trajao je zemaljski raj odmora i duže, sada teško da se ugrabi  nedelja dana) sa sličnima sebi, po dnevnom rasporedu bez unaprijed određenog plana, po namjerama predodređenim uživanjem i dokolicom.

Za omanju međunarodnu družinu ljudi sklonih umjetnosti, Hydra je bila ovozemaljski raj.

I na ovoj slici iz skorijih godina vidi se ušuškanost pored prirodne potkovičaste luke između kamenih obronaka zaštitničkih brda.

Da ponovim: more, sunce, riba, vino, jeftin život, udaljenost od civilizacije, ostrvo bez automobile (i dan danas, što je održalo pristojan broj mazgi i magaraca)

lake droge, neobavezan seks. Falio je još samo rokenrol. Ali umesto Elvisa, bio je tu Leonard Cohen, sa svojom gitarom i par naučenih akorda, poezijom koja istražuje ljudske odnose. Leonard nikada za duge karijere nije prekinuo da preispituje odnose ljubavnika, žudnju, ljubomoru, zanos i melanholiju. On iz Kanade dolazi 1960, Axel Jensen i Marianne tu su već dve godine. Axel piše i zaradi se od toga neki dinar (kruna), Leonard dobio podršku od države a našlo se i neko nasljedstvo da kupi kamenu primorsku kuću. Jensenovi su živeli u kućici iznad Leonarda na vrhu brda.

Tko se od nas iz generacije 50-tih ne sjeća priča o plavim Skandinavkama (za nas se vezao pojam “Šveđanke”) koje doduše nismo previse često viđali na Jadranu ali bi se našla poneka da bi se mogli hvaliti nepostojećim seksom sa tadašnjim simbolima slobodne ljubavi i neobavezavajućeg seksa. Premda su iskustva više bila vezana za Čehinje (ili Slovakinje – tada su nam bili svi Česi) i eventualno Njemice. Ali “Šveđanke” su bile predmet zanosa i priča.

Tako se Leonard zagledao u Marianne.

Dakako bio je tu i Axel. Pisac Kerouacovog tipa, često se opijao i pomalo ekscentrik. Živjeli su zajedno ali su se ponašali kao da nisu zajedno. U Hydrus u u to vrijeme dolazili pored umjetnika i bogataši na svojim jahtama. Axel je jurio dame iz visokog društva, Marianne se svidjela britanskom nasljedniku iz bankarske familije Barcley. Viđali su se i sa Leonardom naveče kada bi se družina skupljala u kafani blizu rive uz gitaru, lake droge, cigarete i vino.

Kada se rodio Axel junior 1960. Axel senior, jednako slobodoumnih shvatanja kakvim smo mi zamišljali “Šveđanke”, izgubio je interes za Marianne i izgubio se negdje sa nekom drugom ženom na nekom drugom mjestu.

Jednog je dana Marianne sa sinčićem bila u radnji koja je bila i kafanica. “Stajala sam sa korpom i čekala da uzmem flaširanu vodu i mlijeko. On je stajao na dovratku, sunce iza njegovih leđa.” U kaki hlačama, košulji zavrnutih rukava, sa kapom na glavi. Pitao ju je da li bi se pridružila njemu i njegovom društvu napolju. Zračio je nekom posebnom svjetlošću koja je obuzimala radošću sve oko njega. Odmah je pokazao naklonost prema njoj i bebi.

Tako je krenula ljubavna priča o Leonardu Cohenu iz Kanade i Marianne, njegovoj partnerki i muzi iz Norveške, na grčkom otoku Hydra.

Naredni dio te love story koja je obilježila dobar dio njegovog (i njenog) života slijedi.

Sada je dovoljno da se podsjetite So long Marianne, pjesme koja je ušla u naše živote i predstavlja  jedan od međaša u našim sjećanjima koji označava  mladost, ljubav(i) i snove.  

Come over to the window, my little darling
I'd like to try to read your palm
I used to think I was some kind of Gypsy boy
Before I let you take me home

Now so long, Marianne
It's time that we began to laugh
And cry and cry and laugh about it all again

Well, you know that I love to live with you
But you make me forget so very much
I forget to pray for the angels
And then the angels forget to pray for us

Now so long, Marianne
It's time that we began to laugh
And cry and cry and laugh about it all again

We met when we were almost young
Deep in the green lilac park
You held on to me like I was a crucifix
As we went kneeling through the dark

Oh, so long, Marianne
It's time that we began to laugh
And cry and cry and laugh about it all again

A što ne biste malo i poslušali.

https://www.youtube.com/watch?v=cZI6EdnvH-8

Posudio sam i ovaj prijevod (nisam najzadovoljniji njime, suviše je bukvalan, ali sam lijen da se sam pozabavim tako teškim poslom kao što je prevođenje poezije)

Nećeš li doći do prozora, moja mala draga?

Želeo bih da čitam sa tvog dlana

Znaš i sama da sam mislio da sam neki mali ciganski dečko

Pre nego što si me povela u tvoj stan

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Znaš kako želim da živimo zajedno

Ali teraš me da zaboravim na sve

Da zaboravim da se molim anđelima

A i anđeli su zaboravili da se mole za nas

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Sad te sretoh kad je sve prošlo, a bili smo mladi

Stajali smo u zelenom parku

Držala si se me kao da sam bio razaplenj

Dok smo klečali duboko u mrak

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Sada mi treba tvoja skrivena ljubav

Hladan sam kao da sam nov hladan žilet

Otišla si kad sam ti rekao da sam ozbiljan

Da li si ikad pomislila koliko sam bio hrabar?

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Oh, ti si tako lepa devojka

Videh kad si otišla i promenila svoje ime opet

I baš kada sam savladao ovu celu planinu

Da operem oči na kiši

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

U početku bijaše Kerouac

                     1957. godine izašla je omanja knjižica-putopis „On the road“ Jacka Kerouaca. 

Smatra se prevratničkom knjigom u povjesti američke književnosti i simbolom beat generacije. Premda na ovoj fotografiji iz 1956. ne izgleda nimalo kako zamišljamo beatnike.

Nakon dugogodišnjih skitanja po Americi i Meksiku, raznolikih iskustava u seksu, alkoholu, drogama, družeći se sa marginalcima ali i mnogim umjetnicima alternativne scene, upoznavanja sa zen budizmom i istočnjačkim vještinama, sa iskustvom raznih pisanija, praveći mnoštvo bilježaka u vagonima, kafanama, na klupama i ulici, finalnu verziju „On the road“ napisao je izgleda 1950. kao čovjek u svojoj 28. za 20 dana. Njegova tadašnja žena kaže da je napravio rolnu papira od 37 metara i izrezao je tako da može da stane u pisaću mašinu. Da bi mogao pisati kontinuirano, bez stavljanja novih listova papira u mašinu. Joan, žena, snabdela ga gomilom cigareta, benzedrinom, ogromnim količinama kafe i puno supe od graška. Tekst u originalu nije imao ni poglavlja, niti bilo kakve prelome stranice i pasuse. Premda izgleda kao spontano pisanje, u stvari radi se o pretakanju svog iskustva kao i bilješki iz ranijih tekstova u jedan koherentan iskaz o lutanju i putovanjima bez cilja po američkim državama. Sam Kerouac je kasnije pričao da se radi o dva drugara, katolika, koji se potucaju po zemlji u traganju za Bogom.

„I našli smo ga na nebu u Market streetu u San Francisku i od tada se Bog sve vreme pojavljivao kao znoj na čelu jer nema drugog načina da se Bog pojavi u svetosti čovjeka.“

Već prva kritika u New York Times u julu 1957. proglasila je Kerouaca vjesnikom nove generacije pisaca.

+++

Ja sam tada imao 5 godina i igrao se kauboja i indijanaca (bio sam Indijanac) u Gospiću, na obali riječice Novčice u blizini kamenog mosta.  Možda iz te godine potiče jedno od mojih najranijih sjećanja: nago, plavo-bijelo tijelo neke utopljene djevojke izvučeno na drugu stranu obale.

On the Road sam pročitao mislim 1971. u Karlovcu. Kako sam došao do knjige na engleskom –  ne sjećam se sa sigurnošću ali mislim da je gimnazija išla organizirano u HNK na „Eru sa onoga svijeta“  i da sam svratio u knjižaru na tadašnjem Trgu republike u Zagrebu koja je imala knjige na stranim jezicima. Da nisam bacio sve svoje dnevnike vjerovatno bih našao zapis o tome jer i dan danas se sjećam sa kojim sam je zanosom čitao. Tada više radi prodiranja u govorni engleski jezik. Ali sloboda stila, lapidarnost pripovjedanja i oslobođenost od radnje odvela me u avanturu nesputanosti za kojom čezne svaki 18-19.godišnjak.

Htio sam da za maturski pišem o tom romanu, ali profesor Okičić iz II gimnazije se nije složio (pretpostavljam da nije ni čuo za Kerouaca) pa sam pisao o Georgu Bernardu Shaw-u i modernoj engleskoj drami.

Za prošlogodišnjeg kratkog boravka u Karlovcu prošao sam pored zgrade II gimnazije /druga zgrada sa lijeve strane/. Sada je u njoj čini mi se osnovna škola „Braća Seljan“.

+++

U Norveškoj, Axel Jensen je 1957. imao 25 godina i želju da se otrgne od skandinavske krutosti i čvrstih pravila porodičnog života. Čitajte Strindberga i Ibsena i biće vam jasno o čemu se radi. Axel je odlučio i da se fizički udalji od hladnog severa. Nastanio se 1958. godine  na grčkom ostrvu Hydra (pored Peloponeza) sa svojom devojkom, kasnijom ženom, Marianne Ihlen, tipičnom skandinavskom plavojkom. Ona je htjela da bude glumica, roditelji to nisu dozvolili, otišla je od kuće i upoznala se sa Axelom. On je 1955. objavio svoju prvu knjigu i Marianne je mislila da se ostvarilo proročanstvo njene bake o tome da će živjeti sa čovjekom zlatna jezika. „On je taj“ – pomislila je Marianne i otišla sa njim u Grčku na otok Hydra.

 Živjeli su u jednostavnoj kući sa spoljnim toaletom i strujom koja je dolazila samo po sat ujutro i naveče. Axel je pisao uz parafinske lampe, a ona, tada su joj bile 23 godine, išla je u mesto po namirnice.

+++

Leonard Cohen je u to vrijeme imao 25 i dobio je pristojnu stipendiju od 3.000 dolara od kanadskog savjeta za umjetnost. Poticao je iz obrazovane i ugledne jevrejske familije i pokazivao spisateljski talenat. Svirao je gitaru naučivši par akorda i pratio svoje pjesme muzikom. Prva knjiga poezije „Kutija začina sa Zemlje“ dobro je prošla u Kanadi kao znak  novog vala osvježavajuće poezije.

Odlazi u London. U sivom i mokrom Londonu kupuje pisaću mašinu Olivetti i teget kišni mantil.

Jednog se jutra vraćao od zubara izvadivši umnjak, mrzovoljan šetao je obalom Temze i svratio u banku da podigne štogod love. Blagajnik je bio preplanuo i pun radosti. Radoznali Leonard ga upita gde je tako pocrnio.

„Upravo sam se vratio sa odmora u Grčkoj.“

Leonard je uzeo avio kartu, par dana se muvao po Ateni,  u Pireju se ukrcao na trajket i iskrcao se na otoku Hidra. Čuo je za grupu ljudi, stranaca, koji tamo žive nesputanim životom.

U uvalici u obliku potkovice, u kafani ljudi su pili recinu iz hladnih čaša i pržili ribu. Na otoku nije bilo automobila. Mazge su raznosile vodu u burićima.

Najpre je živeo u iznajmljenom sobičku za 14 dolara mesečno. Kasnije, dobivši nasljedstvo od bake, kupio je jednostavu kuću od kamena i počeo da živi životom iz sna. Dovoljno prostora i dosta sunca, papir i Olivettica. Parafinske lampe, kupljen stari nameštaj, vojnički krevet, pisaći stol i stolice „kao da ih je Van Gog naslikao“. Vino i zrak prepun Erosa. Preko dana pisao je fantazmagorični roman „Omiljena igra“ i pesme za kasniju zbirku „Cveće za Hitlera“.

Navečer društvance stranaca  skupljalo se u lokalnoj prodavnici-kafanici. Uz Leonardovu gitaru, sonorni glas, cigarete, vino i ponešto droge, zaljubljenici u Kerouacovu prozu provodili su vrijeme pod grčkim suncem.

Kad sam završavao tekst, pročitam u „Danasu“ kolumnu Basarinu u kojoj s govori o čačanskom književnom časopisu „Gradac“ koji svoj poslednji broj posvetio Kerouacu. Ta čačanska kulturna tvorevina izgleda da neće prežijveti pragmatična vremena kvaziliberalizma u kulturnoj politici. Neumorni Branko Kukić, alfa i omega časopisa, dovija se nekako sa 171.000 dodjeljenih od Ministarstva kulture. Na čijem konkursu je Emir Kusturica sa „Kustendorfom“ pokupio lavovski deo kulturnog budžeta.

U početku bijaše Kerouac.
Tako sam zamislio naslov ovog posta.
Možda bi valjalo:
Kako je Čačak završio sa Kerouacom.