U početku bijaše Kerouac

                     1957. godine izašla je omanja knjižica-putopis „On the road“ Jacka Kerouaca. 

Smatra se prevratničkom knjigom u povjesti američke književnosti i simbolom beat generacije. Premda na ovoj fotografiji iz 1956. ne izgleda nimalo kako zamišljamo beatnike.

Nakon dugogodišnjih skitanja po Americi i Meksiku, raznolikih iskustava u seksu, alkoholu, drogama, družeći se sa marginalcima ali i mnogim umjetnicima alternativne scene, upoznavanja sa zen budizmom i istočnjačkim vještinama, sa iskustvom raznih pisanija, praveći mnoštvo bilježaka u vagonima, kafanama, na klupama i ulici, finalnu verziju „On the road“ napisao je izgleda 1950. kao čovjek u svojoj 28. za 20 dana. Njegova tadašnja žena kaže da je napravio rolnu papira od 37 metara i izrezao je tako da može da stane u pisaću mašinu. Da bi mogao pisati kontinuirano, bez stavljanja novih listova papira u mašinu. Joan, žena, snabdela ga gomilom cigareta, benzedrinom, ogromnim količinama kafe i puno supe od graška. Tekst u originalu nije imao ni poglavlja, niti bilo kakve prelome stranice i pasuse. Premda izgleda kao spontano pisanje, u stvari radi se o pretakanju svog iskustva kao i bilješki iz ranijih tekstova u jedan koherentan iskaz o lutanju i putovanjima bez cilja po američkim državama. Sam Kerouac je kasnije pričao da se radi o dva drugara, katolika, koji se potucaju po zemlji u traganju za Bogom.

„I našli smo ga na nebu u Market streetu u San Francisku i od tada se Bog sve vreme pojavljivao kao znoj na čelu jer nema drugog načina da se Bog pojavi u svetosti čovjeka.“

Već prva kritika u New York Times u julu 1957. proglasila je Kerouaca vjesnikom nove generacije pisaca.

+++

Ja sam tada imao 5 godina i igrao se kauboja i indijanaca (bio sam Indijanac) u Gospiću, na obali riječice Novčice u blizini kamenog mosta.  Možda iz te godine potiče jedno od mojih najranijih sjećanja: nago, plavo-bijelo tijelo neke utopljene djevojke izvučeno na drugu stranu obale.

On the Road sam pročitao mislim 1971. u Karlovcu. Kako sam došao do knjige na engleskom –  ne sjećam se sa sigurnošću ali mislim da je gimnazija išla organizirano u HNK na „Eru sa onoga svijeta“  i da sam svratio u knjižaru na tadašnjem Trgu republike u Zagrebu koja je imala knjige na stranim jezicima. Da nisam bacio sve svoje dnevnike vjerovatno bih našao zapis o tome jer i dan danas se sjećam sa kojim sam je zanosom čitao. Tada više radi prodiranja u govorni engleski jezik. Ali sloboda stila, lapidarnost pripovjedanja i oslobođenost od radnje odvela me u avanturu nesputanosti za kojom čezne svaki 18-19.godišnjak.

Htio sam da za maturski pišem o tom romanu, ali profesor Okičić iz II gimnazije se nije složio (pretpostavljam da nije ni čuo za Kerouaca) pa sam pisao o Georgu Bernardu Shaw-u i modernoj engleskoj drami.

Za prošlogodišnjeg kratkog boravka u Karlovcu prošao sam pored zgrade II gimnazije /druga zgrada sa lijeve strane/. Sada je u njoj čini mi se osnovna škola „Braća Seljan“.

+++

U Norveškoj, Axel Jensen je 1957. imao 25 godina i želju da se otrgne od skandinavske krutosti i čvrstih pravila porodičnog života. Čitajte Strindberga i Ibsena i biće vam jasno o čemu se radi. Axel je odlučio i da se fizički udalji od hladnog severa. Nastanio se 1958. godine  na grčkom ostrvu Hydra (pored Peloponeza) sa svojom devojkom, kasnijom ženom, Marianne Ihlen, tipičnom skandinavskom plavojkom. Ona je htjela da bude glumica, roditelji to nisu dozvolili, otišla je od kuće i upoznala se sa Axelom. On je 1955. objavio svoju prvu knjigu i Marianne je mislila da se ostvarilo proročanstvo njene bake o tome da će živjeti sa čovjekom zlatna jezika. „On je taj“ – pomislila je Marianne i otišla sa njim u Grčku na otok Hydra.

 Živjeli su u jednostavnoj kući sa spoljnim toaletom i strujom koja je dolazila samo po sat ujutro i naveče. Axel je pisao uz parafinske lampe, a ona, tada su joj bile 23 godine, išla je u mesto po namirnice.

+++

Leonard Cohen je u to vrijeme imao 25 i dobio je pristojnu stipendiju od 3.000 dolara od kanadskog savjeta za umjetnost. Poticao je iz obrazovane i ugledne jevrejske familije i pokazivao spisateljski talenat. Svirao je gitaru naučivši par akorda i pratio svoje pjesme muzikom. Prva knjiga poezije „Kutija začina sa Zemlje“ dobro je prošla u Kanadi kao znak  novog vala osvježavajuće poezije.

Odlazi u London. U sivom i mokrom Londonu kupuje pisaću mašinu Olivetti i teget kišni mantil.

Jednog se jutra vraćao od zubara izvadivši umnjak, mrzovoljan šetao je obalom Temze i svratio u banku da podigne štogod love. Blagajnik je bio preplanuo i pun radosti. Radoznali Leonard ga upita gde je tako pocrnio.

„Upravo sam se vratio sa odmora u Grčkoj.“

Leonard je uzeo avio kartu, par dana se muvao po Ateni,  u Pireju se ukrcao na trajket i iskrcao se na otoku Hidra. Čuo je za grupu ljudi, stranaca, koji tamo žive nesputanim životom.

U uvalici u obliku potkovice, u kafani ljudi su pili recinu iz hladnih čaša i pržili ribu. Na otoku nije bilo automobila. Mazge su raznosile vodu u burićima.

Najpre je živeo u iznajmljenom sobičku za 14 dolara mesečno. Kasnije, dobivši nasljedstvo od bake, kupio je jednostavu kuću od kamena i počeo da živi životom iz sna. Dovoljno prostora i dosta sunca, papir i Olivettica. Parafinske lampe, kupljen stari nameštaj, vojnički krevet, pisaći stol i stolice „kao da ih je Van Gog naslikao“. Vino i zrak prepun Erosa. Preko dana pisao je fantazmagorični roman „Omiljena igra“ i pesme za kasniju zbirku „Cveće za Hitlera“.

Navečer društvance stranaca  skupljalo se u lokalnoj prodavnici-kafanici. Uz Leonardovu gitaru, sonorni glas, cigarete, vino i ponešto droge, zaljubljenici u Kerouacovu prozu provodili su vrijeme pod grčkim suncem.

Kad sam završavao tekst, pročitam u „Danasu“ kolumnu Basarinu u kojoj s govori o čačanskom književnom časopisu „Gradac“ koji svoj poslednji broj posvetio Kerouacu. Ta čačanska kulturna tvorevina izgleda da neće prežijveti pragmatična vremena kvaziliberalizma u kulturnoj politici. Neumorni Branko Kukić, alfa i omega časopisa, dovija se nekako sa 171.000 dodjeljenih od Ministarstva kulture. Na čijem konkursu je Emir Kusturica sa „Kustendorfom“ pokupio lavovski deo kulturnog budžeta.

U početku bijaše Kerouac.
Tako sam zamislio naslov ovog posta.
Možda bi valjalo:
Kako je Čačak završio sa Kerouacom.