Donald Abu Ivanka Bin Tramp

Dobio sam opkladu. Čeka me kabsa sa ribom nadžil (za koju još ne znam kakva je i kako se naški zove). Mojim arapskim partnerima sam jučer napisao sadržaj i osnovne poruke Trampovog govora koji je održao danas pred predstavnicima 55 arapskih i islamskih zemalja.

Ovaj Trampov govor očekivao se sa velikom pažnjom i uzbuđenjem ne samo zato što je je Rijad prva prestonica u koju je kročio novi predsednik SAD nego i zato što je u kampanji za izbor predsednika SAD eksplicitno strpao sve muslimane u isti koš radikalizma i neprestano govorio kako će napraviti bahzu podataka o svim muslimanima koji žive i dolaze u SAD, da će zabraniti ulazak stranaca-muslimana i očistiti Ameriku od sumnjivih.  Dodatnu brigu svih izazvao je jasnim izjavama kako će sarađivati sa Rusima na suzbijanju ISIS-a u Iraku i Siriji, da ga baš brige da li će Asad ostati na vlasti u bilo kom delu Sirije i da će biti partner svakome ko se bori protiv ISIS-ovo zla.

Dakle, šta sam napisao mojim prijateljima i partnerima, ukratko:

-          Tražiće da muslimani sami iskorene zlo ISIS-a.

-          Amerika će im u tome maksimalno pomoći, obaveštajnim informacijama i oružjem.

-          Fizički deo posla odstranjivanja morate uraditi sami, Amerika će se potruditi da se poraženi ISIS ne vrati negde drugde.

-          Amerika ne mrzi islam

-          Nemamo nameru da vam namećemo našu demokratiju i naš oblik življenja

I bi tako. Mislim, na rečima.

Moji mi prijatelji danas čestitaše na govoru. Kažu, imaju osećaj da sam ga ja pisao.

Naravno, Tramp je napravio dobar posao u Saudiji:  vojni ugovori vredmni su  110 milijardi dolara samo sa Saudijcima. Da, govorim o 110 MILIJARDI. A pored toga još skoro 300 MILIJARDI raznih drugih dugoročnih ugovora koji treba da podstaknu plan razvoja KSA do 2030. koji je personalizovan u budućem lideru Saudove arabije, mladom princu Muhamedu, sinu sadašnjeg kralja. To je ovaj bradati momak desno koji će jednog dana biti kralj kada sadašnji prestolonaslednik nasledi tron Muhamedovog oca.

Žurim sa ovim postom pre nego se raspišu sveznajući analitičari i komentatori od zanata.

Saudijci su ovom posetom dobili mnogo. U historiji arapskog i islamskog sveta još nije zabeleženo da je saudijski kralj uspeo sakupiti lidere 55 islamskih zemalja da se na jedan dan okupe da bi se našli sa Donaldom.

Sada se ozbiljno nameću kao lideri arapskog sveta i islamske ideologije.

Donald je vešto odstranio animozitet prema islamu i nije nametao američku demokratiju kao recept za uređenje države.

Pretpostavljam da će i Donaldov biznis (preko ćerke koja je dobila izuzetan publicitet u KSA, čak tako da su Donalda oslovljavali sa Abu Ivanka /što Arapi čine kada se intimiziraju sa nekim/) posebno kada Saudija krene sa realizacijom veoma ambicioznog plana izgradnje luksuznih hotela i odmarališta radi daljeg jačanja turizma baziranog na barem 8 miliona hadžija koji uđu u svetu zemlju islama svake godine.

Na kraju da vas podsetim da je pre nekih 8 godina Barak Obama održao čuveni govor  u Kairu nagoveštavajući novi pristup Amerike prema arapskim i islamskim zemljama. Verovali ili ne – najdosledniji sprovodnik Barakove politike na Bliskom i Srednjem istoku je Tramp. Barak je za Trampa učinio dobar posao. Zaključio je sporazum sa Iranom oko nuklearizacije,  tako da sada Tramp može ladno da pritišće Iran da ne izvozi šiitski prozelitizam oko sebe a da istovremeno produžava važnost potpisanog ugovora makar i uz komentar „Najgori mogući dil ikada napravljen“.

Barak je naterao Arape da se sami bore protiv sopstvenih fundamentalista, što mu Saudijci navikli da im Amerikanci budu dežurni policajci u sopstvenom dvorištu nikada nisu oprostili. A sada to isto čuju od Donalda i daju 110 milijardi dolara za razne oblike vojne pomoći da bi se mogli boriti protiv terorizma. Isto što su mrzeli kod Obame sada vole kod Trampa.

Nije ni čudo što se pojavila ova fotomontaža Trampa kao novog islamskog ideologa.

Kao što nije čudo što je Tramp zaigrao tradicionalni ples sa sabljama  koga sam spominjao kada je naša delegacija sa Rasimom Ljajićem bila gost jednog drugog kraljevog sina, princa Sultana. A koliko sam prepoznao igrače sa Donaldom radi se o istoj folklornoj grupi sa kojom je i naš vajni Rasim mahao sabljom.

Kraljevski ručak

Melanija nije nosila maramu kada je zakoračila na saudijsko tlo.  Kao što to nije učinila ni Angela koju nedjelju prije nje. Zašto ljudi misle da je to saudijskoj kraljevskoj porodici palo teško. Pa nije. Samo što to ne smiju da kažu. Teško pada klerikalnim krugovima sa kojima vladajuća familija ima brak iz računa. Ali sa ambicijom da izvedu svoju zemlju ka izazovima globalne civilizacije /radi sopstvenog opstanka/ vlasnicima private države odgovara da drugi govore koja su pravila ponašanja u tom svijetu van granica okamenjene svetinje islama.

Gdje to najbolje vidjeti nego na meniju koji je kralj Salman, tj. čuvar dveju svetih džamija, priredio Donaldu J. Trumpu, savršenom primjeru globaliste iz TV sapunica.

Salata od sicilijanske kaponate sa buratom i olio balsamicom.

Ne zvuči nimalo arapski mada kaponata (mješavina svježeg povrća /patlidžan, luk, celer i paradajz kao osnova/) ali vjerujem da zbog plavog patlidžana vuče neko orijentalno porijeklo. Buratu (sir napravljen od mozzarella i krem sira) u bogatijim saudijskim 

kućama obožavaju.

Beluga kavijar Almas sa blini palačinkama i sosom sa mirisom limuna.

Wow! Najskuplji kavija na svetu. Od albino beluga iz Kaspijskog jezera. Google kaže da kilogram košta oko 35.000 dolara. Čudna je ovo kombinacija.  Almas beluga kavijar proizvode najviše Iranci – arhineprijatelji Saudove kraljevine.

 Blini palačinke neki zovu i “ruske palačinke”  jer valjda odande potiču. Dakle, iransko-ruski specijalitet na saudijskom dvoru u čast dolaska američkog predsednika! Neprevaziđen paradoks imajući na umu šta se sve sada u tom Srednjem i Bliskom istoku dešava čemu četiti pobrojane sile najviše kumuju.  Pojednostavljena logika kaže da Rusi podržavaju Irance, Ameri Saudijce,  Rusi i Iranci Asada, Saudijci i Ameri razne sirijske pobunjenike. A svi zajedno kažu da su protiv  ISIS-a. (Kada pišem ISIS neodoljivo me podseća na Isusovce).

Trump podržava Putina u borbi protiv Isisovog terorizma, Putin se sa saudijskim kraljem dogovara oko držanja cijene nafte, Rusi prodaju miroljubivu nuklearnu tehnologiju Iranu, Iran se dogovorio sa Amerima oko restriktivnog razvoja nuklearne tehnologije (Trump je lajao protiv lošeg dila koji je Obama napravio sa Irancima, ali je ovih dana produžio ukidanje sankcija Iranu predviđeno Obaminim dilom)…. Još čitav niz kontraverznih linija mogao bih pratiti u srednjoistočno azijskom galimatijasu.

A sve to u jednom predjelu. Vau.

Rižoto sa parmezanom sa gušjom paštetom (Foie Gras).

Talijansko-francuska kombinacija. Nešto relativno jednostavno i poznato sa kontraverznom paštetom. Kontraverznom zato što zaštitnici životinja odavno tvrde da se guske namerno tove da bude masne kako bi im narasla jetra od koje se pravi pašteta. Paštetu probao nisam i neću. Rižoto vrlo rado. Mada više volim crni rižoto.

U ovom jelu ništa nije arapsko sem što Saudijci jedu riže koliko mi recimo krompira.

Teleći file sa karmeliziranim lukom i letnjim tartufima.

Nisam posebno iznenađen. Inače tartufa ima u pojedinim krajevima Saudije ka istoku I tu nalazim jedinu vezu ovog jela sa domaćinima.

Jagnjeći kotleti sa pireom od paradajza sušenog na suncu sa tikvicama sa mentom

Deluje pomalo ekstravagantno praviti pire od sušenog (na suncu) paradajza i spremiti tikvice sa mentom. Kotlete sam jeo, ovakav paradajz pire i tikvice sa mentom nisam.

Baby Mahši – Punjene male tikvice

Vrlo popularno i često na Bliskom istoku.

Mahune u sosu od paradajza

Obično i često narodsko jelo.  Pravi ravnotežu sa svim onim skupim delikatesama na početku.

Gorsan sa Haši mesom

Gorsan je saudijski specijalitet. Nešto kao jagnjeći gulaš.

Sajadia sa Nadžilom

Tipično saudijsko jelo sa zapada te zemlje i u mediteranskim aapskim zemljama. Nadžil je veoma popularna riba iz Crvenog mora. Ne znam koja. Možda netko od vas iskusnijih poznavalaca ribe nađe o kojoj se ribi radi.

Sajadia je riža kuhana sa brojnim začinima. Obično se kao baza stavi tako skuhana riža, a odozgo karmelizovan luk i pržena riba. Nadžil, na primjer.

Pileća kabsa

Ništa tipičnije saudijskog od toga. Podloga od riže na koju se stavljaju iskidani komadi  piletine.

Soffice al  Ciocolatto Amadei Toscany 73%

Talijanska čokoladna torta vrlo popularna po kafićima.  Mada se čudim da nisu izabrali neki od arapskih sladokusnih specijaliteta. To vidim kao propust. Mada zaključujem da je kraljevski kuhar Talijan koji je iskoristio priliku da nametne stil  i kompoziciju jela.

Doduše na kraju je poslužen sladoled od urmi i sok od datula. Datula raznih sam se najeo ali sok i sladoled probao nisam.  A kanim.  

Prijatno!

Leonard i Marianne u zemaljskom raju

Tko od nas kontinentalaca nije imao san o zemaljskom raju lociranom u nekom primorskom gradiću (po mogućnosti otočnom) dovoljno udaljenom od užurbane civilizacije a punom sunca, malih (peščanih) plaza, ribe, sunca, vina, konoba, usporenih nenametljivih ljudi. Ponekad smo privremeno uspjevali san ostvarivati na ljetovanjima kada bi se udaljili iz gradske vreve i posla i utočište našli na nekom Braču, Hvaru, Krku …(dodaj mjesto iz svog sjećanja). Živjeli smo tih 15-tak dana (u doba Jugoslavije i socijalizma trajao je zemaljski raj odmora i duže, sada teško da se ugrabi  nedelja dana) sa sličnima sebi, po dnevnom rasporedu bez unaprijed određenog plana, po namjerama predodređenim uživanjem i dokolicom.

Za omanju međunarodnu družinu ljudi sklonih umjetnosti, Hydra je bila ovozemaljski raj.

I na ovoj slici iz skorijih godina vidi se ušuškanost pored prirodne potkovičaste luke između kamenih obronaka zaštitničkih brda.

Da ponovim: more, sunce, riba, vino, jeftin život, udaljenost od civilizacije, ostrvo bez automobile (i dan danas, što je održalo pristojan broj mazgi i magaraca)

lake droge, neobavezan seks. Falio je još samo rokenrol. Ali umesto Elvisa, bio je tu Leonard Cohen, sa svojom gitarom i par naučenih akorda, poezijom koja istražuje ljudske odnose. Leonard nikada za duge karijere nije prekinuo da preispituje odnose ljubavnika, žudnju, ljubomoru, zanos i melanholiju. On iz Kanade dolazi 1960, Axel Jensen i Marianne tu su već dve godine. Axel piše i zaradi se od toga neki dinar (kruna), Leonard dobio podršku od države a našlo se i neko nasljedstvo da kupi kamenu primorsku kuću. Jensenovi su živeli u kućici iznad Leonarda na vrhu brda.

Tko se od nas iz generacije 50-tih ne sjeća priča o plavim Skandinavkama (za nas se vezao pojam “Šveđanke”) koje doduše nismo previse često viđali na Jadranu ali bi se našla poneka da bi se mogli hvaliti nepostojećim seksom sa tadašnjim simbolima slobodne ljubavi i neobavezavajućeg seksa. Premda su iskustva više bila vezana za Čehinje (ili Slovakinje – tada su nam bili svi Česi) i eventualno Njemice. Ali “Šveđanke” su bile predmet zanosa i priča.

Tako se Leonard zagledao u Marianne.

Dakako bio je tu i Axel. Pisac Kerouacovog tipa, često se opijao i pomalo ekscentrik. Živjeli su zajedno ali su se ponašali kao da nisu zajedno. U Hydrus u u to vrijeme dolazili pored umjetnika i bogataši na svojim jahtama. Axel je jurio dame iz visokog društva, Marianne se svidjela britanskom nasljedniku iz bankarske familije Barcley. Viđali su se i sa Leonardom naveče kada bi se družina skupljala u kafani blizu rive uz gitaru, lake droge, cigarete i vino.

Kada se rodio Axel junior 1960. Axel senior, jednako slobodoumnih shvatanja kakvim smo mi zamišljali “Šveđanke”, izgubio je interes za Marianne i izgubio se negdje sa nekom drugom ženom na nekom drugom mjestu.

Jednog je dana Marianne sa sinčićem bila u radnji koja je bila i kafanica. “Stajala sam sa korpom i čekala da uzmem flaširanu vodu i mlijeko. On je stajao na dovratku, sunce iza njegovih leđa.” U kaki hlačama, košulji zavrnutih rukava, sa kapom na glavi. Pitao ju je da li bi se pridružila njemu i njegovom društvu napolju. Zračio je nekom posebnom svjetlošću koja je obuzimala radošću sve oko njega. Odmah je pokazao naklonost prema njoj i bebi.

Tako je krenula ljubavna priča o Leonardu Cohenu iz Kanade i Marianne, njegovoj partnerki i muzi iz Norveške, na grčkom otoku Hydra.

Naredni dio te love story koja je obilježila dobar dio njegovog (i njenog) života slijedi.

Sada je dovoljno da se podsjetite So long Marianne, pjesme koja je ušla u naše živote i predstavlja  jedan od međaša u našim sjećanjima koji označava  mladost, ljubav(i) i snove.  

Come over to the window, my little darling
I'd like to try to read your palm
I used to think I was some kind of Gypsy boy
Before I let you take me home

Now so long, Marianne
It's time that we began to laugh
And cry and cry and laugh about it all again

Well, you know that I love to live with you
But you make me forget so very much
I forget to pray for the angels
And then the angels forget to pray for us

Now so long, Marianne
It's time that we began to laugh
And cry and cry and laugh about it all again

We met when we were almost young
Deep in the green lilac park
You held on to me like I was a crucifix
As we went kneeling through the dark

Oh, so long, Marianne
It's time that we began to laugh
And cry and cry and laugh about it all again

A što ne biste malo i poslušali.

https://www.youtube.com/watch?v=cZI6EdnvH-8

Posudio sam i ovaj prijevod (nisam najzadovoljniji njime, suviše je bukvalan, ali sam lijen da se sam pozabavim tako teškim poslom kao što je prevođenje poezije)

Nećeš li doći do prozora, moja mala draga?

Želeo bih da čitam sa tvog dlana

Znaš i sama da sam mislio da sam neki mali ciganski dečko

Pre nego što si me povela u tvoj stan

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Znaš kako želim da živimo zajedno

Ali teraš me da zaboravim na sve

Da zaboravim da se molim anđelima

A i anđeli su zaboravili da se mole za nas

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Sad te sretoh kad je sve prošlo, a bili smo mladi

Stajali smo u zelenom parku

Držala si se me kao da sam bio razaplenj

Dok smo klečali duboko u mrak

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Sada mi treba tvoja skrivena ljubav

Hladan sam kao da sam nov hladan žilet

Otišla si kad sam ti rekao da sam ozbiljan

Da li si ikad pomislila koliko sam bio hrabar?

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Oh, ti si tako lepa devojka

Videh kad si otišla i promenila svoje ime opet

I baš kada sam savladao ovu celu planinu

Da operem oči na kiši

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

Budi mi zbogom, Marien! Vreme je da počnemo da

Da se smejemo, i plačemo i plačemo

I da se smejemo o svemu opet

U početku bijaše Kerouac

                     1957. godine izašla je omanja knjižica-putopis „On the road“ Jacka Kerouaca. 

Smatra se prevratničkom knjigom u povjesti američke književnosti i simbolom beat generacije. Premda na ovoj fotografiji iz 1956. ne izgleda nimalo kako zamišljamo beatnike.

Nakon dugogodišnjih skitanja po Americi i Meksiku, raznolikih iskustava u seksu, alkoholu, drogama, družeći se sa marginalcima ali i mnogim umjetnicima alternativne scene, upoznavanja sa zen budizmom i istočnjačkim vještinama, sa iskustvom raznih pisanija, praveći mnoštvo bilježaka u vagonima, kafanama, na klupama i ulici, finalnu verziju „On the road“ napisao je izgleda 1950. kao čovjek u svojoj 28. za 20 dana. Njegova tadašnja žena kaže da je napravio rolnu papira od 37 metara i izrezao je tako da može da stane u pisaću mašinu. Da bi mogao pisati kontinuirano, bez stavljanja novih listova papira u mašinu. Joan, žena, snabdela ga gomilom cigareta, benzedrinom, ogromnim količinama kafe i puno supe od graška. Tekst u originalu nije imao ni poglavlja, niti bilo kakve prelome stranice i pasuse. Premda izgleda kao spontano pisanje, u stvari radi se o pretakanju svog iskustva kao i bilješki iz ranijih tekstova u jedan koherentan iskaz o lutanju i putovanjima bez cilja po američkim državama. Sam Kerouac je kasnije pričao da se radi o dva drugara, katolika, koji se potucaju po zemlji u traganju za Bogom.

„I našli smo ga na nebu u Market streetu u San Francisku i od tada se Bog sve vreme pojavljivao kao znoj na čelu jer nema drugog načina da se Bog pojavi u svetosti čovjeka.“

Već prva kritika u New York Times u julu 1957. proglasila je Kerouaca vjesnikom nove generacije pisaca.

+++

Ja sam tada imao 5 godina i igrao se kauboja i indijanaca (bio sam Indijanac) u Gospiću, na obali riječice Novčice u blizini kamenog mosta.  Možda iz te godine potiče jedno od mojih najranijih sjećanja: nago, plavo-bijelo tijelo neke utopljene djevojke izvučeno na drugu stranu obale.

On the Road sam pročitao mislim 1971. u Karlovcu. Kako sam došao do knjige na engleskom –  ne sjećam se sa sigurnošću ali mislim da je gimnazija išla organizirano u HNK na „Eru sa onoga svijeta“  i da sam svratio u knjižaru na tadašnjem Trgu republike u Zagrebu koja je imala knjige na stranim jezicima. Da nisam bacio sve svoje dnevnike vjerovatno bih našao zapis o tome jer i dan danas se sjećam sa kojim sam je zanosom čitao. Tada više radi prodiranja u govorni engleski jezik. Ali sloboda stila, lapidarnost pripovjedanja i oslobođenost od radnje odvela me u avanturu nesputanosti za kojom čezne svaki 18-19.godišnjak.

Htio sam da za maturski pišem o tom romanu, ali profesor Okičić iz II gimnazije se nije složio (pretpostavljam da nije ni čuo za Kerouaca) pa sam pisao o Georgu Bernardu Shaw-u i modernoj engleskoj drami.

Za prošlogodišnjeg kratkog boravka u Karlovcu prošao sam pored zgrade II gimnazije /druga zgrada sa lijeve strane/. Sada je u njoj čini mi se osnovna škola „Braća Seljan“.

+++

U Norveškoj, Axel Jensen je 1957. imao 25 godina i želju da se otrgne od skandinavske krutosti i čvrstih pravila porodičnog života. Čitajte Strindberga i Ibsena i biće vam jasno o čemu se radi. Axel je odlučio i da se fizički udalji od hladnog severa. Nastanio se 1958. godine  na grčkom ostrvu Hydra (pored Peloponeza) sa svojom devojkom, kasnijom ženom, Marianne Ihlen, tipičnom skandinavskom plavojkom. Ona je htjela da bude glumica, roditelji to nisu dozvolili, otišla je od kuće i upoznala se sa Axelom. On je 1955. objavio svoju prvu knjigu i Marianne je mislila da se ostvarilo proročanstvo njene bake o tome da će živjeti sa čovjekom zlatna jezika. „On je taj“ – pomislila je Marianne i otišla sa njim u Grčku na otok Hydra.

 Živjeli su u jednostavnoj kući sa spoljnim toaletom i strujom koja je dolazila samo po sat ujutro i naveče. Axel je pisao uz parafinske lampe, a ona, tada su joj bile 23 godine, išla je u mesto po namirnice.

+++

Leonard Cohen je u to vrijeme imao 25 i dobio je pristojnu stipendiju od 3.000 dolara od kanadskog savjeta za umjetnost. Poticao je iz obrazovane i ugledne jevrejske familije i pokazivao spisateljski talenat. Svirao je gitaru naučivši par akorda i pratio svoje pjesme muzikom. Prva knjiga poezije „Kutija začina sa Zemlje“ dobro je prošla u Kanadi kao znak  novog vala osvježavajuće poezije.

Odlazi u London. U sivom i mokrom Londonu kupuje pisaću mašinu Olivetti i teget kišni mantil.

Jednog se jutra vraćao od zubara izvadivši umnjak, mrzovoljan šetao je obalom Temze i svratio u banku da podigne štogod love. Blagajnik je bio preplanuo i pun radosti. Radoznali Leonard ga upita gde je tako pocrnio.

„Upravo sam se vratio sa odmora u Grčkoj.“

Leonard je uzeo avio kartu, par dana se muvao po Ateni,  u Pireju se ukrcao na trajket i iskrcao se na otoku Hidra. Čuo je za grupu ljudi, stranaca, koji tamo žive nesputanim životom.

U uvalici u obliku potkovice, u kafani ljudi su pili recinu iz hladnih čaša i pržili ribu. Na otoku nije bilo automobila. Mazge su raznosile vodu u burićima.

Najpre je živeo u iznajmljenom sobičku za 14 dolara mesečno. Kasnije, dobivši nasljedstvo od bake, kupio je jednostavu kuću od kamena i počeo da živi životom iz sna. Dovoljno prostora i dosta sunca, papir i Olivettica. Parafinske lampe, kupljen stari nameštaj, vojnički krevet, pisaći stol i stolice „kao da ih je Van Gog naslikao“. Vino i zrak prepun Erosa. Preko dana pisao je fantazmagorični roman „Omiljena igra“ i pesme za kasniju zbirku „Cveće za Hitlera“.

Navečer društvance stranaca  skupljalo se u lokalnoj prodavnici-kafanici. Uz Leonardovu gitaru, sonorni glas, cigarete, vino i ponešto droge, zaljubljenici u Kerouacovu prozu provodili su vrijeme pod grčkim suncem.

Kad sam završavao tekst, pročitam u „Danasu“ kolumnu Basarinu u kojoj s govori o čačanskom književnom časopisu „Gradac“ koji svoj poslednji broj posvetio Kerouacu. Ta čačanska kulturna tvorevina izgleda da neće prežijveti pragmatična vremena kvaziliberalizma u kulturnoj politici. Neumorni Branko Kukić, alfa i omega časopisa, dovija se nekako sa 171.000 dodjeljenih od Ministarstva kulture. Na čijem konkursu je Emir Kusturica sa „Kustendorfom“ pokupio lavovski deo kulturnog budžeta.

U početku bijaše Kerouac.
Tako sam zamislio naslov ovog posta.
Možda bi valjalo:
Kako je Čačak završio sa Kerouacom.