Avnojske breskvice

Žicom umutiti jaja i šećer vrlo malo pa dodati ulje koje ćete treba umutiti dok se ne sjedini sa jajima.

U umućenu smjesu dodati 3 žlice mlijeka i vanilin secer pa i dalje mutiti žicom,i na kraju dodati 2 žličice praška za pecivo i 3 jače žlice brašna.  Sve to sjediniti pa ostaviti u frižider da odstoji dva sata.

Izvaditi poslije dva sata pa dodati 425 gr brašna, nemojte staviti cijelu količinu brašna, jer dosta zavisi od veličine jaja, umješati brašno pa istresti na pobrašnjenu radnu površinu i muljati dok ne dobijete glatko testo.

Ako vam se lijepi za prste dodati još brašna dok ne bude fino tijesto koje se ne lijepi za prste.

Do ovog mjesta sam prepisivao iz Coolinarke odakle sam posudio (kršeći prava intelektualne svoje – uostalom to sam radio i u dosadašnjim pisanijama pa nekako više i ne mislim da činim krivično djelo) a sada je vrijeme da se ubacim svojim sočinenijama zasnovanim na sjećanjima.

Danas nam je Praljak ukrao sjećanje na Dan Republike i AVNOJ, kao što nam je bijeda tranzicije u kapitalizam pljaškaške vrste (mada sam sklon proglasiti sintagmu pleonazmom jer koji to  kapitalizam nije pljačkaški) oduzela podsjećanje na 100 godina od Oktobarske revolucije. Dok nam Oktobarska nije u neposrednom sjećanju, ova naša Avnojevska jeste jer smo se tokom tog vremena rodili, formirali, a dobar dio nas većim dijelom i ostvarili.

Elem, Dan Republike.

Ti praznički dani (ah kako se to lijepo umjelo povezati u cijelu nedjelju) su u mojoj porodici bili osobito svečani. Otac tada ne bio bio na terenu, u kasarni, na vježbama i sa vojskom. Stričevi i ujaci su klali svinje na selu i u kući je bilo stalno svježeg mesa. A majka je po cijele dane pjevušila i pravila kolače.

Otuda su breskvice danas na tapetu. Moj omiljeni kolač (mada bi se i mađarska pita mogla umiješati u konkurenciju za naj naj). Sva ta užurbanost oko brašna, jaja, soli, šećera i ostalog  mi nije ništa posebno značila dok majka nije rekla da odem po crveni krep papir i rum za kolače u prodavnicu koja je bila u ulici JNA (danas Domobranska) u Karlovcu. Koliko god sam mrzio da idem u prodavnicu i uvijek nalazio razloge da odložim odlazak, na pominjanje ruma i krep papira ja bih se ozario i otprašio do prodavnice a da majka nije završila spisak što još treba da donesem. Iskustvo mi je govorilo da ću ići bar još dva puta u prodavnicu jer, bože moj, nešto mora ponestati.

Od gotovog testa  kidati loptice, ja  volim da ih radim sa ovom spravicom, koja je ustvari da se vade loptice iz dinje i lubenice, i onda su vam sve iste, dobro ih dlanovima uradite da vam budi glatke, jer ako nisu glatke, pucaće vam.

Istinu govoreći, ne vjerujem da je majka loptice od tijesta pravila nekom posebnom spravicom pa je ovaj tehnološki novitet više danak modernih vremena. 

Staviti na pleh, koji ste prekrili sa papirom za pečenje i peći ih dok vam blago ne porumene na 165-170*C u zavisnosti od vaše rerne.(na mojoj rerni je 160*C i peku se oko 18 minuta)

U mom sjećanju nema papira za pečenje ali se dobro sjećam pravougaone posude za pečenje u rerni.

Mlake kuglice dubiti ivicom oštrog noža i stavljati ih na pladanj, koji ste postavili kuhinjskim papirom (takođe vam može poslužiti ovaj nožić na drugom kraju ove alatke za dubljenje)

Mrvice od kuglica pomiješati sa domaćim džemom od šljiva

 i dodavati ruma po želji. Treba da vam se rum osjeti više od džema.

Do ovog dijela tehnološkog postupka ja sam se vratio iz prodavnice sa rum i krep papirom (o njemu kasnije) i pun mirisa, žudnje i nestrpljenja učestvujem donekle u daljim radnjama. Majka bi mi dala zadatak da punim polovke breskvica i pravila se da ne vidi kako dio fila završava u ustima i da svako malo oblizujem prste. A najviše sam upamtio rum i njegov očaravajući miris i ukus. O kasnijem piću iskustva su stigla docnije kao i par jačih pijanstava s tim u vezi. (Ah, kako da se ne sjetim gorućeg groga u hotelu Central).

Puniti kuglice, ako imate višak džema okolo, očistiti nožem. Kod mene nije bilo viškova i nije mi trebao nikakav nož. Spojiti kuglice zajedno.

Pripremiti dvije posudice i u svaku sipati po 85 ml vode (možda će vam trebati i više,u zavisnosti koliko hoćete da vam boja bude jaka) dodati žčicu ili dvije  farbe za hranu i pola flašice ekstrakta od maline i kruške (ako imate breskvu stavite breskvu, ja je nemam pa koristim kruškin ekstrakt) pa zamočiti jednu stranu jednom, dva puta ili tri puta.

Napokon dolazim do uloge krep papira. Majka ga je umakala u vodu i dobijala crvenu boju. Izgleda da voćnih ekstrata (sem ruma) nije tada bilo. S obzirom da današnje propise ne znam da li bi se boja dobijena iz krep papira tretirala kao zdrava hrana ili bi imala neke oznake sa mrtvačkim glavama.  Kako je dobijala žutu boju – ne sjećam se. Moj posao je bio da jednu polovku umočim u crvenu boju, a drugu u žutu I da ih spajam tako da se ne odvajaju.

Zamočene breskvice naređati na pleh koji ste postavili kuhinjskim papirom da se malo ocijede, uradite 5-6 breskvica, pa ih onda uvaljati u sitniji šećer i ostaviti ih na poslužavnik koji ste postavili kuhinjskim papirom.

Završene breskvice prekriti čistom kuhinjskom krpom  pa ih ostaviti preko noći da se osuše.

Ovaj dio teksta o ostavljanju preko noći možete zanemariti. Period odležavanja zavisi od strpljenja korisnika. Majka bi mi dozvolila da makar jednu breskvicu smažem dok se još nisu potpuno sjedinile i ohladile, mada moram priznati da su mnogo ukusnije sutradan kada se propisno ohlade, a rum iz fila pomogne da se pečeno tijesto prožme slašču.

Najprije su nam ukinuli praznik.

Pa je moj Bulevar AVNOJ-a postao Bulevar Zorana Đinđića. (Ne mogu da se ne sjetim zlonamjerno da nam je današnji predsjednik države išao duž ulice i skidao avnojske oznake i stavljao table “Bulevar Ratka Mladića”. Kao što će neki drugi negdje drugdje uskoro kačiti nazive tipa Šetalište, Perivoj, Bulevar, Avenija, (ubaci po volji) Slobodana Praljka.

Kada su nam ukinuli praznik ja sam uveo slavu Sv. Avnojsija (koju na žalost rijetko obilježavam okupljanjem društva – takva su neka vremena došla), a više ne živim ni u Bulevaru Zorana Đinđića.

Također nisam u Maxiju mogao da nađem breskvice pa sam morao da ih ukradem iz Coolinarke.

Nadomjestio sam sjećanje na ukus čokoladnim napolitankama “Soko Štark”. Naravno, sa ukusom – ruma. Makar nešto.

Dragi moji roditelji, sin vaš nije se pokazao kao avnojski nastavljač i pomogao je da se vaše tekovine upropaste. Nečinjenjem i nesuprotstavljanjem.

I podsjetio se samo na miris i ukus ljepših vremena.