субота, 30. децембар 2017.

Budućnost postoji - case study: Srbija ide ka 2018.

Uvijek iznova sam zadivljen kada vidim ovu fotografiju Zemlje sa njenog vjernog pratioca Mjeseca.


A onda pronađem Galilejeve crteže Mjeseca kako ga je on vidio kroz teleskop koga je sam napravio.



U periodu od nekoliko stotina godina od Galileja, čovjek je uspio maštom da se odlijepi svoje majke Zemlje, da bi mu nauka omogućila da se i fizički od nje udalji i snimi je kao sin koji čeznutljivo gleda ka majci koje svoje čedo nikada sama ostaviti neće.
U priču o ta dva vremenom udaljena viđenja kosmosa uzneo se duh na hiljade naučnika i zanesenjaka koji se nikada nisu mogli zadovoljiti običnom datošću svog prolaznog postojanja na tako divnoj plavoj planeti.
Da bi to mogao – čovjek mora da Sanja.
===
Mi koji se sada sve više definiramo kao istrošena generacija, koji se ujutro budimo sa raznim boljkama, kojima diriguju dnevni rituali i stalne procjene šta možemo a šta više ne, kojima je pogled unaprijed predodređen sudbinama, ambicijama i mukama, radostima i strepnjama djece i unuka, koji gledamo u albume svoje mladosti i okruženi smo predmetima koji čine spomenar našeg života – mi, bivši mladi i srednjovečni, često gledamo na „ovu današnju mladež“ kao na generaciju koja površno živi nekim instant životom. Sada i odmah, bez zagledanja u sjenke iza sjajnih predmeta, bez viđenja truda onoga tko vam je ispekao hljeb kojeg jedete, stolicu na kojoj sjedite. Ne vide ni one milione bijedno plaćenih radnika (robova) negdje na Istoku (čijim dijelom sve više postajemo) koji opslužuju neke mašine i prave našu odjeću, obuću, hranu, tehničke stvarčice bez kojih više ne možemo.
Valjda su tako ili slično za nas govorili naši roditelji kada smo svoju slobodu i kritiku svega postojećeg iskazivali dugim kosama i slušanjem Beatlesa i/ili Rolling Stonesa.
Kako da mi djeca socijalističke izgradnje, radnih akcija, dječjih odmarališta na moru, žvakaćih guma i prvih disco klubova sa svojim penzijama i istrošenim ambicijama, gledamo u 2018. kao na nešto novo i svježe, nešto što će nas oživjeti ili održati živim. Kako da gledamo u budućnost ako ne Sanjamo.


Dr Mali Siniša nas već više od mjesec dana svojim beskrajnim uvjeravanjem da živimo u najboljem od mogućih svjetova u kojem već sada uživamo, ili samo još malo pa ćemo uživati u plodovima samopregornog rada gradonačelnika pod neumornom dirigentskom rukom Gospodara Vučića. Tako grad blješti sjajem skorašnje budućnosti, djeda mrazovi se razmileli po gradu, jelke nadvisuju jedna drugu. Šta je to dati 83.000 Evra za plastični surogat jelke. To nije bacanje para poreskih obveznika nego 10-godišnja investicija koja će dovoditi strance koji će ostaviti milione evra po beogradskim kafanama, ciganskim trubačima, hotelijerima i hostelijerima, proizvođačima suvenira i djedamrazovskih kapa sa paleće-gasećim led sijaličicama i plišanih jelenskih rogova.
I kad sam pomislio da se dr Mali pogubio u računici i moralu i zbog čega se čovjek nekih normalnih ljudskih skrupula postidi i skloni iz javnosti, Siniša se vrati iz grogi stanja uvjeravajući nas da ne vidimo ono što vidimo i ne znamo da računamo ono što se uči kao tablica množenja brojeva do 10. Ali pošto je ovo broj od 83.000 uvjerava nas da važi neka druga matematika i neki drugi fizički zakoni. Gravitacija nas ne drži uz Zemlju, nego nam Zemlja ne da da se od nje otisnemo.
Pomislih da  se i njegova doktorska disertacija bavi takvim nadnaravnim stvarima. A ne njegova je tema
“Kreiranje vrednosti kroz proces restrukturiranja i privatizacije – teorijske koncepcije i iskustva Srbije” Nisam je čitao ali pretpostavljam da su iskustva Srbije obrađena kroz case study: novogodišnja jelka. Kakva anticipacija, koji pogled u budućnost! Case study iz budućnosti kao legitimacija za akademsko zvanje doktora. Mislim, na doktora nauka.

=0=

29.12.2017. prisustvovao sam na Elektrotehničkom fakultetu odbrani doktorskog rada kandidatkinje Sanje Vujnović. Naslov rada:
Детекција стања ротационих актуатора заснована на анализи акустичких сигнала пред комисијом у саставу: др Жељко Ђуровић, редовни професор, Електротехнички факултет у Београду, др Бранко Ковачевић, редовни професор, Електротехнички факултет у Београду, др Зоран Перић, редовни професор, Електронски факултет у Нишу, др Горан Квашчев, доцент, Електротехнички факултет у Београду, др Милан Бебић, доцент, Електротехнички факултет у Београду, др Драгана Шумарац Павловић, ванредни професор, Електротехнички факултет у Београдуу петак 29.12.2017. године у 11 часова, у сали 62.
Jasno, ja sam bio na strani ponosnih roditelja i onih malobrojnih koji kandidatkinju znaju od rođenja pa sva načela objektivnog izvještavanja o tom događaju padaju u vodu. Utoliko više što moje filološko obrazovanje slabo poznaje rotacione aktuatore a još manje kako putem akustičnih signala detektovati njihovo stanje. Ali opet kao netko tko je održao barem stotinu prezentacija (pokatkad i o temama koje bolje poznajem od rotacionih aktuatora), mogu kandidatkinju ocijeniti kroz način prezentiranja rada i kretanja kroz  analizu tako da i jedan filolog može razumjeti šta se radom postiglo i u čemu je njegova naučna vrijednost i pomak u odnosu na do sada proučeno. A kandidatkinjina smirenost i suvereno, donekle nonšalantno, vladanje pojmovima i materijom uvjeri laika da iza svega stoji temeljan rad a o znanju da se i ne govori. 
Sa nešto priloženih fotografija možete se uvjeriti kako je to izgledalo tokom odbrane i obrazloženja komisije kao i potonjeg čašćenja u neformalnoj atmosferi u KST. U koga, da se prisjetim, nisam ušao od tamo neke 1973-74.



Naknadno gledajući fotografije sjetih se nečega što sam zapazio tokom uživanja u prigodnoj proslavi. Starije i mlađe kolege i koleginice sa katedre su se kao djeca iskreno odana igri i radosti postignuća mlade koleginice združili oko spojenih stolova. Tako da vidite doajene poput gospođe Srbijanke Turajlić i gospodina Branka Kovačevića na čija su se ramena uspinjale tolike generacije mladih naučnika i stručnjaka. Vidite doajene kako se raduju uspjehu svojih učenika i vidite učenike nepodeljenog poštovanja prema  starijima čija pokroviteljska ruka ih je usmjeravala. Kao što vidite dvije cimerke koje dijele sobičak u nekom kabinetu kako se raduju i podržavaju doživljavajući tuđe uspjehe kao vlastite. 

Pa kako da ne pomislite da budućnost postoji i da se Zemlja ipak okreće.
   

Kada sam razmišljao šta i  kako da pišem o dr Sanji Vujnović, imao sam u glavi jednu sliku i jedno aktualno zbivanje.
Slika me podsjeća na djevojčicu Sanju Vujnović koju smo njen otac i ja vodili na seriju predavanja o astronomiji u ono slikovito malo zdanje astronomskog društva podno Kalemgedana. Bijaše li to ona godina bombardovanja Srbije?! Kada je Sanjica netrepčući zašla među zvijezde, a mi smišljali kako da se izvučemo iz političkog gliba u koje su nas uvalili ondašnji Miloševići (čiji pioniri i omladinci sada vladaju i tadašnje blato vide isključivo kao svoje blago. /by the way, napisah jedared čini mi se kako sam kao klinac one godine kada je bio zemljotres u Skopju (1963.?) bio kod nekih rođaka u nekom selu kod Petrinje, pa su mi tražili da im naveče čitam iz neke pjesmarice razne deseteračke pjesme. Nevičan ćirilici, uporno samo „blago“ čitao kao „blato“/).
S druge strane, aktualno zbivanje sa dr Malim Sinišom nagonilo da me u naslov ovog posta stavim: „Dr Sanja Vujnović versus Dr Siniša Mali“.
Makar mi za poantu današnjeg pisanija taj naslov sasvim dobro odgovara, moj mi subjektivni ponos ne dozvoljava da jedan vrijedan rad i dr Sanju dovodim u ikakvu vezu sa dr Malim.
Uostalom, nomen est omen.    

=0=

Vratimo se na astronomiju i još jednu fascinantnu fotografiju. Američki astronaut Bruce McCandless jezdi svemirom otkačen od svemirske stanice a ispod njega plavičasta Zemlja. Fizičari i ne samo oni lako će objasniti šta je sve trebalo učiniti da bi Bruce ostvario svoj san.

Zato budućnost pripada Sanjama i svim onim Galilejima koji su uporno gledali u zvijezde da se među njih otisnu. 









недеља, 24. децембар 2017.

Muke po Malom



Nije lako biti gradonačelnik kad si Mali Siniša.

Kada je onomad Gospodar Vučić preko drugara došao do šejka Muhameda, prestolonaslednika Abu Dabija,


 i dogovorio plasiranje štogod viška para od nafte u Srbiju da bi se oplodile i oprale u korist i na zadovoljstvo svih učesnika, Mali je Siniša morao sve to nekako uklopiti u razvojne planove Srbije i Beograda. Tako Abudabijevci uzeše par hiljada hektara zemlje a jednog preduzetnog sunarodnika šejk je zadužio da digne „Beograd na vodi“. Šejk zadužio preduzetnika, a Gospodar Vučić Malog Sinišu. A da bi sve bilo pod kontrolom i išlo kao podmazano, neka Mali bude gradonačelnik Beograda. Nije mala stvar napraviti Menhetn na obali Save vredan tričavih 3-4 milijarde. Dolara ili evra? Ma, nema veze, ko te pita. 
"Pobrini se za to Siniša"
"Si šefe."
+++

Središe zgradu Geozavoda u centar projekta "Belgrade Waterfront"


Uvališe u predivni hol veliku maketu budućeg „Beograda na vodi“



 Poče sređivanje raščišćavanje obale od Brankovog mosta do Gazele. Raseliše Rome i ponekog železničara. Treba pripremiti gradilište.



„Šefe, sredili smo imovinske odnose i grad je pokupovao svu zemlju do Save, samo neki tamo tipovi u Hercegovačkoj imaju nekakve straćare i ne pristaju na otkupnu cenu.“
„Sredi to Siniša.“
„Si šefe“

U noći izborne pobede Gospodara Vučića, unajmljeni kriminalci navukli fantomke, zatvorili kraj i omogućili bagerima bez oznaka da poruše dobar deo ulice.



Komunalna policija nema veze sa time, zatečenog čuvara preventivno svezaše (jadnik je posle umro od srčanih problema?),  policija ne reaguje na prijave građana, a istražne sudije već godinu dana jedan drugome dobacuju vruć krompir.
Posle Gospodar Vučić i Mali Siniša prošetaše savskom promenadom.





„Mogli ste ono bolje da izvedete.“
„Ma ko velim, izborna noć, ljudi pored televizora broje glasove, ko će da šeta Hercegovačkom usred noći.“
„E moj Mali, neprijatelj ne spava. Ali gradi ti dalje. Stoka od naroda naći će drugu zanimaciju.“
„Si šefe.“
„Nego slušaj dolazi mi Muhamed. Daj vidi da pogledamo kako idu radovi pa da večeramo u onom tvom restoranu.“
„Si šefe“.


Restoran od par stotina kvadratnih metara je samo privremeni objekat registrovan kao turističko-propagandni štand. Za jednim od stolova tog štanda sedoše da popričaju o turističkim potencijalima Beograda šejk Muhamed i njegovi, te Gospodar Vučić i njegov Mali i njegova Ana.


***


Znam. Mogao bi neko reći da dovođenje u tako blisku vezu jednog predsednika i jednog gradonačelnika više spada u omiljeno štivo ljubitelja teorija zavere. Ne bi ja baš da nasedam na kafanske priče. Ali vidi đavola.

Beše onaj od dana kada policijski robokapovi obezbeđuju nešto po Beogradu (biće da je opet bila neka LGBT parada) i nekako se desi da dva kršna momka sa još kršnijim obezbeđenjem uđoše u sukob sa nabildovanom žandarmerijom.
Jedan ispade da je Andrej, brat Gospodara Vučića, a drugi Predrag, brat Malog Siniše. A njihovo obezbeđenja – pripadnici vojne bezbednosti. Dva  civilna lica bez državnih funkcija sa obezbeđenjem predsednika Republike.
Za žandarme je nezavisno sudstvo odrezalo solomonsku kaznu (oni dobiše uslovnu, a oštećena braća Vučić-Mali zadovoljštinu na sudu).

Ali, ajde da ne preteram. Još ću od njih napraviti udruženi zločinački poduhvat.

+++

Sledeća epizoda se zove: pripreme za beogradske izbore. Kako na megdan u tradicionalno opoziciono nastrojenom Beogradu. 
 Hleba i igara. Hleb Sava je 40 dinara a za igre je najbolji novogodišnji vašar.  Koji može da počne u oktobru a završi  u martu. Posle izbora. Započe kićenje. 



Mesec dana već Gospodar Vučić smišlja kako da pobedi u Beogradu. Fali mu neki lik za budućeg gradonačelnika. Mali je dobar, ali narod nikako da zaboravi Sinišine fantome i bagere, suviše je riskantno njega gurati.
„ Idemo da prikažemo fantastične rezultate, proglasimo da imamo tim, ti Mali ukrasi Beograd da sve šljašti i deli penzionerima kartice sa popustima, oni i onako ne znaju da ih koriste. Ti Vesiću završi fontanu, zakrpaj ulice, otvori neki dečji vrtić, poseti penzionere u staračkom domu. Udelite poklone deci u Zvečanskoj za Novu godinu, dajte državljanstvo onom malom Afganistancu što lepo crta. Stavite neku jelku na trg Republike. Da bude najveća u regionu.“

Mali Siniša i Vesić Goran u duetu:
„Si šefe.“

+++

Tu se negde Mali i Vesić pogubiše, šta će ko. Ko će u dom penzionera, ko će u dom za napuštenu decu.
A jelka?
Posle prednovogodišnje skupštine grada Beograda kada je ponosni Mali sipao budžetske cifre kao iz rukava, jedna cifra nikako da izađe.
„Ko je odobrio 83.000 evra za plastičnu jelku na Trgu Republike?“ – zapeo neki uporni novinar.
„Pa ne vodim ja računa o svakoj pojedinoj stavci.“
„83.000 evra za plastičnu jelku. Skuplju od one ispred Rokfelerovog centra.“
„Ne znam...proveriću...“
Nasrtljivi novinari mašu nekim kopijama ugovora i Mali se jedva izmigolji iz razuzdane gomile novinara.
„Gde ćete?“
„Samo tetki da odnesem lek.“

+++

Posle desetak minuta, kada je podmirio tetku i izribao Vesića, bledoliki Mali izlazi pred novinare i saopštava da je ugovor za jelku raskinut, da ne zna kako je do toga došlo, valjda zbog brzine da obraduju Beograđane, ali 83.000 evra je zaista mnogo. Ko radi taj i greši, videćemo kako je do toga došlo.
Kad su se novinari razmileli po redakcijama da sastave vesti i komentare, pojavi se saopštenje firme „Keep light“ koja je fakturisala 83.000 evra za jelku i još par miliona za razne novogodišnje ukrase, rasvetu i štošta od vašarske menažerije. Poklanjaju jelku Beograđanima. Ne treba njima 83.000 evra. U duhu starih srpskih mecena i darodavaca.
Knjigovođe u „Keep lightu“ i gradskoj skupštini smišljaju kako da rasknjiže stavku, gazda firme vrti telefone svih kojima je dužan provizije.


+++

Iste veleri, telefonski poziv.
„Šta ono bi Siniša? Andrej mi pominje neki dug za jelku.“
„Šefe, to Vesić smandrljao. Ovi požurili sa fakturom a Vesić hteo da stavka uđe u ovogodišnji završni račun.Ko veli neće niko da primeti u ovoj novogodišnjoj ujdurmi.“
„Ko je doturio fakturu demokratama i novinarima?“
„Ne znam, šefe. Valjda neki iz Đilasovih vremena.“
„Ne valja tako Mali. Taman sam mislio da te opet nekako proguramo za gradonačelnika.“
„Nemoj mene šefe, ne mogu više.Dajte mi nešto drugo.“

Nakon pauze za razmišljanje.
„Mogao bi ti za amsadora u Emirate.“
„Dobra ideja šefe, da se sklonim i radim na kapitalnim projektima razvoja u duhu dobrih odnosa sa prijateljskim i nama naklonjenim Emiraćanima. Samo,  da se ne pobuni koalicioni partner  Dačić, ipak je on ministar spoljnih poslova...“

"Misliš na onog deblog malog što nosi koferče?"


петак, 8. децембар 2017.

Musaka sa Lučinuškama

Punjene paprike sa pirinčom i grubo samlevenim orasima se spremaju ovako:

1Naveče odete na Filološki fakultet, u Salu heroja i slušate koncert svog omiljenog hora. U mom slučaju to je „Lučinoška“ čiji nas plam greje i potpaljuje već 45 godina.


Obzirom da znate za početak hora  nastalog okupljanjem devojaka na slavistici pod pažljivom i očinskom negom profesora Andreja Tarasjeva tamo neke 1972, uživanje vam je sentimentalno vezano za devojke-žene-majke-bake koje ste poznavali u doba nastajanja hora.

2.       Kada se vratite kući, nađete na You tube neki od snimaka njihovog ranijeg nastupa,  sednete udobno i u krilo stavite dasku, a levo kesu punu oraha (ovo im nije bila najbolja godina) i počnete da ih razbijate i sakupljate ponešto izmoždene plodove tako čudno definisanog oblika podijeljenog na srasle polovine i četvrtine. Očišćene plodove u priručnom avanu usitnjavate na krupno. Poneki naročito lep i svež primerak završi u ustima.
3.  A onda vam đavo ne da mira pa potražite  tekst divne češke narodne pesme „Zasela sem bazaličku“ (bosiljak)  koju ste čuli prvi puta. Teksta ne nađete ali naiđete na divna izvođenja očigledno među Česima poznate pesme. Čak i jednu u jazz varijanti. Dojmljiva elegija  vas miluje tugom i bol koji premda pomiren sa sudbinom izvire iz dubokih revira sećanja. (A Branku Marković,



damu u crnom koja peva i vodi konferansu i brine se da hor svuda stigne – zamoliću da mi pošalje tekst)

      4.        Ujutro odrađujete svoje kancelarijske obaveze. Neko vas je obradovao plaćanjem računa kojem je istekla valuta. Neko traži ponudu a drugi vas podsećaju da ste mu dužni. Obradujete nekoga plaćanjem koje možda nije očekivao. Bog blagoslovio E-banking što vam je omogućio da ne nosite virmane u banke. Kolege vas zovnu negde sa terena. Problemi sa autom a treba isporučiti robu nekoj farmi u Vladmirovac. Snaći će se nekako znate i sami.
      5.        Spustite se do Maxija po namirnice. Na ceduljici šturi podsetnik šta vam treba. Spisak se menja na licu mesta. Ne dopadaju vam se paprike, izgledaju suviše plastično i menjate plan. Jedna naočita glavica kelja sa razbarušenim listovima punim nepravilnih zavijutaka, kvrgavog rasta i preliva boja od mlečno žute do tamno zelene, jednostavno vas zove da se upustite u neku kulinarsku maštariju. Pa vam sine: musaka od kelja, ali bez mesa. Šargarepa, pirinač, peršun, luk, krompir, beli luk, paradajz sos...
      6.     Očistite tvrdokorne spoljne listove kelja i odstranite deo korena. Stavite da se kuva u loncu, tj. da baci ključ – kako bi rekla moja majka.( Prva musaka od kelja koju sam ikada jeo njenih je ruku delo. Pokupila ga negde po komšiluku. Komšijsko kafenisanje tada je bila nezamenljiva društvena mreža.) Glavica se izvadi, voda se sačuva. Biće odlična za neku supu, sutra na primer.
      7.      U međuvremenu, na balkonu pogledavajući sa 7. sprata na zabelele krovove,


 pri dnevnom svetlu očistite luk (znam da negde postoji savet kako očistiti luk a da ne izazove suze, ali takva pretraga mi ne pada na pamet dok se trudim da usitnim luk što sitnije i pravilnije). Posle očistite šargarepu, (odavno već tupim delom noža čistim spoljne nečistoće, ovoga puta mi je  šargarepa pomogla svojim ravnim i pravilnim oblicima)  i izrendirate je u kratke rezance.
8.       Na zagrejano ulje stavite luk, izrendanu šargarepu, pirinač (onako iz pakovanja, bez prethodnog pranja i stajanja u vodi da nabubri, molim iskusne kulinare da se ne mršte) i mešate da bi se sve sjedinilo i ujednačilo. Onda shvatite da je masa nekako jednolična i siromašna, stuštite se do Maxija i zverate po policama čime biste obogatili smešu. E pa baš nećete  faširano meso, niti slaninicu kojoj bi se želudac obradovao. Brokoli vas baš ne oduševljava. Keleraba je bolja  sveža. Ha, iznenada vas zagasitim, ljubičastim pogledom patlidžan sjajne, glatke površine navuče na svoja obećanja bujnog ukusa. Nema dodatnog razmišljanja, problem rešen. Brzo izrežete u jednolike kockice dok povremeno mešate masu u koju ste dodali malo paradajz sosa da pomogne žitkosti. Ubacujete izreckani patlidžan, pobiberite i uporno mešate. 
9.    U pozadini slušate vesti u kojima  Vučić, Izetbegović jr, Ivanić, Čović i gomila njihovih trabanata tumače bratsku volju tri bosanskohercegovačka naroda da žive u saživotu evropskih vrednosti i teške prošlosti (što će reći da jedva čekaju da se ponovo uhvate za vratove). Odlučite da se ne izlažete dalje ovom je.... u zdrav mozak i bežite od njih i vratite se Lučinuški. Ono što ih karakteriše su pesme na svim (ili gotovo svim) slavenskim jezicima i posvećenost zagubljenim i manje poznatim pesmama.
      10.      Velike spoljne listove kelja posložite po nauljenoj tepsiji i razvučete prvi sloj fila. Pa malo bibera, malo soli, malo peršuna i poškropite paradajz sosom. Pa drugi sloj kelja, ono sa mlečnijim listovima, pa slojevi  ... sve dok imate materijala. Odozgo na kraju pokrijete većim listovima kelja, ocedite ostatka ulja iz flaše, kao i ostatke paradajz sosa. Setite se da ste zaboravili iseckati beli luk, ali neka, ovoga puta bez belog luka. Stavite u zagrejanu rernu. Nemate pojma koja je temperatura u rerni, stavljate na jaču vatru na početku.
     11.     Već se spustio zimski mrak. Nervozni vozači na Plavom mostu. Vidite naređane trolejbuse na liniji 29. U glavi vam se vrti „Poslednji trolejbus“ Bulata Okudžave koga je hor, tada se zvao Hor slavista, izvodio i često pevao na bis. Bulata smo tih sedamdesetih obožavali u Beogradu. (Bio sam na njegovom koncertu u prepunom Domu omladine one godine kada je dobio Struški venac poezije.  Nekako sam tih godina bio na jednoj probi hora da bih napisao neki tekst za „Student“. Tekst je izašao, nisam ga sačuvao. Moguće da ga je Branka Marković, konferansje i dobri duh hora, negde sačuvala i sprema ga za horski muzej uspomena. Na toj sam probi prvi puta slušao „Poslednji trolejbus“ onako iz klupa, dok su devojke čekale da završim priču sa Andrejom. Tada sam shvatio šta je to radost zajedničkog pevanja./ Sam sam inače sklon pevanju u kafani i alkoholisanom društvu i trebalo mi je da shvatim da moje nemuzikalno, ma koliko dobronamerno, dernjanje ne prianja osetljivim ušima uvežbanih horista./)
      12.     Odslušate do kraja koncert Lučinuški  uz povremeno zavirivanje u rernu da li su gornji listovi kelja zarumenili ili se nedaj bože ugljenisali.

13.   Kupus salatu spremili ste još ranije i stavili na balkon da malo izvedri miris belog luka. Nauljite, zakiselite, pobiberite i prospete iseckani peršun i dobro izmešate prethodno izgnječeni kupus. Iz tepsije isečete doooobar komad musake, stavite ga u stari, natučeni, emajlirani tanjir i premažete zagorele listove kelja kiselim mlekom.



I sami se začudite koliko se ukus dobro složio. 
Poslužiti uz Lučinuške.