Errare humanum est

Upozoren sam prijateljski da sam premijerki Ani BRNABIĆ  preinačio prezime dodavši „a“  između BR. Izvinjavam se gospođi predsjednici vlade i onima kojima je to zasmetalo. Mada mi ne izgleda da sam tim dodavanjem ušao u neku vrstu igre ismjevanja ili ruženja.

A kad se već uhvatih premijerke, spadam u one koji su bili ugodno iznenađeni kada joj je Gospodar Vučić dao mandat. Gđa Brnabićje je shvatila gdje joj je mjesto i u svom pristupnom govoru „urbi et orbi“ jasno je naznačila čime će se baviti da bi prisutni plebs shvatio da se neće baviti ni sa kojom osjetljivom političkom temom: Kosovom, privatizacijama, pravosuđem, vojskom, policijom... Njoj je dopala digitalizacija, osavremenjavanje javne uprave i gomila administativnog posla oko multidisciplinarnog povezivanja raznih sektora. Nije baš po Ustavu da premijer vlade (izvršni organ vlasti) nadležnost za krupne teme prebaci an ceremonijalnog predsjednika, ali nećemo valjda da se držimo Ustava kao pijan plota – kako je znao reći jedan pređašnji Gospodar naših sudbina – drug Tito.

Ali kad je zgodno naša premijerka umije da kaže da je npr. Poreska uprava mjesecima pretresala poslovanje jednog lokalnog medija (Južne vesti) i kaznila ih za neku banalnost zbog koje, kad bi se dosljedno primjenila, najmanje pola srpske privrede ne bi radilo. „Poreska uprava je postupila po zakonu“ – mantra je naše Brbljenovićke kao da ni sama ne zna da je partijska poreska uprava čeprkala po Južnim vestima čije im se (partiji i lokalnoj vlasti) pisanje nije dopalo.

Jednako su po zakonu pravosudni organi obrađivali komplikovani slučaj državnog rušenja objekata u Savamali u korist i za račun velikog projekta „Beograda na vodi“.

S druge strane, zaista mislim da je premijerka Brnabić više učinila za LG... zajednicu nego svi njihovi marševi, parade, konferencije, protesti i medijsko prisustvo svake vrste. Onaj obični narod je video jednu ženu koja vredno radi (štagod da radi), koja podržava Gospodara Vučića u nemogućoj misiji borbe protiv svjetskih moćnika i zala koji nas vrebaju sa svih strana i stalno uzimaju nešto što je naše još od vremena arheopteriksa ako već ne i ameba.

Jednako je hvalim što se izjasnila kao ateista i mogu zamisliti kako Srpska feudalna crkva gleda na njeno predsjednikovanje. Ne mogu da se ne sjetim kako se pokojni Đinđić u mladosti izjašnjavao kao ateista da bi došavši na vlast počeo da se krsti sa sve četiri. Njemu, kao vjernom Makjavelisti to nije smetalo. A naša premijerka nije morala brisati "A" iz "ateiste" kada je za crkvu već izjašnjenje po LG ... statusu dovoljan grijeh. (Sada mi nekako izgleda da ono "A" što ja ubacih u njeno prezime nije bez božije promisli tamo dospjelo. Ja nehotice oskrnavih njen ateizam, a ne znajući kuda ću sa jadnim "A" strpah ga u prezime. Da se nađe.)
A naša ateistička LG... premijerka svojoj biografiji ozbiljnog pregaoca dodala je i solidnu poslovnu karijeru.  Izgradnja vetroparkova i prodaje struje EPS po povlašćenim cijenama (što je  lijepo pokriveno evropskim inicijativama za alterntivnim izvorima energije) lijep je kolač koji je mogao dopasti samo odabranima. Odabranima? Pa probajte saznati tko se krije iza imena vlasnika malih hidroelektrana npr.

Xxx

Kad sam već kod svojih grešaka, proganjala me ona kada sam generala Trifunovića smjestio sa njegovom tenkovskom divizijom u Bjelovar a trebalo je u Varaždin. Zaboravio bih ja to da nisam pročitao na Peščaniku tekst Dubravke Ugrešić „Toplički palimpsest“ koji najtoplije preporučujem.  https://pescanik.net/toplicki-palimpsest/.

U njemu se pominje Bjelovar kao rodno mjesto znamenitog vajara Vojina Bakića. On je rodnom gradu poklonio skulpturu „Bjelovarac“

 koja je kažu bila nešto kao simbol grada. Da bi u ratu 90-tih skulptura uništena i pretopljena. Zato što je Vojin bio Srbin. Nestao je i naziv ulice „Braće Bakić“ (braću su mu ubile ustaše.Svu četvoricu). 

A Vojinove su  i tri izvajane glave kod Gradske knjižnice u Karlovcu. Ljudevit Jonke i S.S. Kranjčević 
su preživjeli 90-te. Ali Ivan Goran Kovačić nije. On čini mi se nije bio Srbin. Ali je bio partizan. Ponekad se ne zna šta je gore. Istinu govoreći, knjižnica i dalje nosi Goranovo ime pa je za vjerovati da je neko 2004. skinuo bistu da bi prodao broncu kao sekundarnu sirovinu.

A pošto je Vojin Bakić autor znamenitog spomenika na Petrovoj gori

 za koga pročitah kod Ugrešićke da je poharan i u jadnom stanju, uzmem da se obavijestim malo o Vojinu i njegovim djelima.  Ispada da je malo koji od „partizanskih spomenika“ preživio. Jeste da bi trebalo pisati o njima, jer ih nema i svjedoci su nekog vremena, ali pročitajte molim vas Dubravkin tekst – naći ćete tamo mnoooogo više i bolje opisano od mog bijednog pretraživanja po internetu.

Xxx

A da nisam samo ja taj koji griješi – moraću dopuniti Dubravku. Dok sam tražio sliku Vojinovog „Bjelovarca“ naiđoh na vijest negdje iz 2010  da je spomenik ponovo napravljen i postavljen tamo gdje je bio. Bilo je to za predsjednikovanja kompozitora ozbiljne glazbe Ive Josipovića a vlast je držala Jadranka Kosor. Svi su tog dana došli u Bjelovar i govorili o hrvatskom antifašizmu.

Dakle Bjelovarac se vratio a Dubravka to nije konstatirala. Sem ako domoljubne horde mnogobrojnih udruga boraca i stradalnika domovinskog rata nisu u međuvremenu opet Bjelovarca pretopili u nešto korisnije. Na primjer u limene značke članova neke bjelovarske postrojbe iz domovinskog rata. Za pretpostaviti je da je članova iz godine u godinu sve više pa će znački trebati toliko da bi Bjelovarac mogao dobro doći.   

xxx

Errare humanum est (ljudski je griješiti) prvi je dio znamenite Senekine izreke koja u nastavku glasi: perseverare autem diabolicum (ali israjati u grijehu je đavolski).

Ja tako okajah ateistički svoje griješne greške da me vražji đavo ne bi uzeo pod svoje.