Sreća ujutro ume da vam se osmehne kada vidite da dva
autobusa na istoj linIji idu jedan za drugim. Uđete u drugi i za nagradu
dobijete mesto za sedenje.
Profesor u Pravno-poslovnoj srednjoj školi iz mog kraja sedi preko puta. Predaje Poslovnu administraciju i Elektronsku poslovnu administraciju. U stvari čeka penziju od koje ga dele 2 godine. Svaki puta kada se sretnemo, uglavnom u autobusu, smanjuje to vreme čekanja penzije. Da bih prekinuo penzionera čekanju, pitam ga o đacima. Samo odmahuje rukom. Kad te gledaju – ne znaš da li te vide, kad se smeju – ne znaš čemu se smeju, a ne znaju ni oni. A u glavi ništa, samo trunje. TRUNJE. Ne komentarišem njegov pesimizam, a u sebi se protivim. Srednjoškolke koje kod mene dolaze na engleski dovoljno su se oslobodile da mogu sa njima da pričam bez njihova skrivanja iza opštih mesta. Većina njihovih nastavnika ne mari za njih niti se trudi da u njima potakne radoznalost i potrebu za učenjem. Ja im pripremam tekstove koji imaju veze sa stvarnošću i otkrivam im da se engleski ne mora učiti na tekstovima o Stonehenge-u. Jeste da se moram pomučiti da takve tekstove nađem, obradim objasnim sve gramatičke i sintaksičke jedinice, ali daje rezultat.
Naravno, nije isto raditi sa 3 učenika ili hordom od 30. Ali, ipak.
Zabavljen razgovorom sa penzionerom-u-nastajanju nisam stigao ništa posebno da zapazim u istom onom „poljskom“ autobusu. Danas je piatek a ja i dalje zaostajem za poljskim vremenom više od sat vremena.
I dok sam ovo zapisivao (8.00), jedna učenica mi poslala SMS: Kako ste ono rekli da se kaže: Arheološko nalazište u podnožju planine Olimp. Ana
Zar ne vredi truda.
Profesor u Pravno-poslovnoj srednjoj školi iz mog kraja sedi preko puta. Predaje Poslovnu administraciju i Elektronsku poslovnu administraciju. U stvari čeka penziju od koje ga dele 2 godine. Svaki puta kada se sretnemo, uglavnom u autobusu, smanjuje to vreme čekanja penzije. Da bih prekinuo penzionera čekanju, pitam ga o đacima. Samo odmahuje rukom. Kad te gledaju – ne znaš da li te vide, kad se smeju – ne znaš čemu se smeju, a ne znaju ni oni. A u glavi ništa, samo trunje. TRUNJE. Ne komentarišem njegov pesimizam, a u sebi se protivim. Srednjoškolke koje kod mene dolaze na engleski dovoljno su se oslobodile da mogu sa njima da pričam bez njihova skrivanja iza opštih mesta. Većina njihovih nastavnika ne mari za njih niti se trudi da u njima potakne radoznalost i potrebu za učenjem. Ja im pripremam tekstove koji imaju veze sa stvarnošću i otkrivam im da se engleski ne mora učiti na tekstovima o Stonehenge-u. Jeste da se moram pomučiti da takve tekstove nađem, obradim objasnim sve gramatičke i sintaksičke jedinice, ali daje rezultat.
Naravno, nije isto raditi sa 3 učenika ili hordom od 30. Ali, ipak.
Zabavljen razgovorom sa penzionerom-u-nastajanju nisam stigao ništa posebno da zapazim u istom onom „poljskom“ autobusu. Danas je piatek a ja i dalje zaostajem za poljskim vremenom više od sat vremena.
I dok sam ovo zapisivao (8.00), jedna učenica mi poslala SMS: Kako ste ono rekli da se kaže: Arheološko nalazište u podnožju planine Olimp. Ana
Zar ne vredi truda.
Draga Branka, hvala na zahvalnosti. Drago mi
je da sam pomogao.
Vrlo se dobro sećam pomenute fotografije i okolnosti u kojia je nastala. "Četiri Branka" (da ne kažem ispravnije "Dve Branke i Dva Branka" - što mi se baš ne dopada jer pretenciozno guram sebe pored Branka) jedna mi je od najomiljenijih fotografija. Druge Branke se naravno sećam (ne i njenog prezimena) kao što naravno ne znam šta je bilo sa njom posle. Interesantnoje saznati šta je bilo sa ljudima koje smo poznavali na fakultetu i kojih se sada, nakon ili pri kraju radnih karijera, prisećamo. Hvala Internetu što pruža tolike mogućnosti.
Što se pak Zagreba tiče, ja sam svake godine makar jednom tamo i nisam to prekidao ni u vreme nesretnih 90-tih.
A kada ti se već javljam, prosleđujem ti jedan pisani poklončić.
Svakog jutra mojim prijateljima šaljem svoja voajerska zapažanja potaknuta jutarnjom vožnjom autobusom 65. Većina njih pozitivno na to reaguje. Ne volim da smaram ljude i šaljem nešto što bi se moglo tretirati kao spam ili pak beskrajno kruženje kojekakvih zanimljivosti kakvima smo svakodnevno obasuti. Pa ako ti se doima, uključićute na listu "pretplatnika".
Srdačan pozdrav,
Branko
Vrlo se dobro sećam pomenute fotografije i okolnosti u kojia je nastala. "Četiri Branka" (da ne kažem ispravnije "Dve Branke i Dva Branka" - što mi se baš ne dopada jer pretenciozno guram sebe pored Branka) jedna mi je od najomiljenijih fotografija. Druge Branke se naravno sećam (ne i njenog prezimena) kao što naravno ne znam šta je bilo sa njom posle. Interesantnoje saznati šta je bilo sa ljudima koje smo poznavali na fakultetu i kojih se sada, nakon ili pri kraju radnih karijera, prisećamo. Hvala Internetu što pruža tolike mogućnosti.
Što se pak Zagreba tiče, ja sam svake godine makar jednom tamo i nisam to prekidao ni u vreme nesretnih 90-tih.
A kada ti se već javljam, prosleđujem ti jedan pisani poklončić.
Svakog jutra mojim prijateljima šaljem svoja voajerska zapažanja potaknuta jutarnjom vožnjom autobusom 65. Većina njih pozitivno na to reaguje. Ne volim da smaram ljude i šaljem nešto što bi se moglo tretirati kao spam ili pak beskrajno kruženje kojekakvih zanimljivosti kakvima smo svakodnevno obasuti. Pa ako ti se doima, uključićute na listu "pretplatnika".
Srdačan pozdrav,
Branko
|
|
||
Tako mi i treba kada se petljam sa izdavačem.
Ne kažem da mi ideja nije bliska ali ne opterećujem se time. Lakše mi je pisati bez autocenzure a dobro poznajem čitaoce. Doduše, možda ih imam više nego neki sa izdatim knjigama (sujeta mi dakle nije strana, kao što vidiš).
A pošto već duže vremena pišem 2 romana, ovo jutarnje piskaranje mi dođe kao vežba.
Ne kažem da mi ideja nije bliska ali ne opterećujem se time. Lakše mi je pisati bez autocenzure a dobro poznajem čitaoce. Doduše, možda ih imam više nego neki sa izdatim knjigama (sujeta mi dakle nije strana, kao što vidiš).
A pošto već duže vremena pišem 2 romana, ovo jutarnje piskaranje mi dođe kao vežba.
Branislava:
podržavam, te u svemu
Branko Ireni:
Ja im
pripremam tekstove koji imaju veze sa stvarnošću i otkrivam im da se engleski
ne mora učiti na tekstovima o Stonehenge-u. Jeste da se moram pomučiti da takve
tekstove nađem, obradim objasnim sve gramatičke i sintaksičke jedinice,
ali daje rezultat.
Irena Branku:
Evo ti jedan odlican tekst:
“It is incredible that Western propaganda succeeded in making most people all over the world believe that Nazism and Soviet Communism are comparable”, I said. “Even some progressive intellectuals are pronouncing both ‘–isms’ in one single breath.”
“Nazi Germany, the same as England, USA and France, was based
on racist and colonialist mindset, widely accepted principles among the Western
bourgeoisie in the 1930s”, uttered Artem Kirpichenok. “Hitler was building his
empire in Eastern Europe on the British colonial design in India. Nazi racial
theories did not differ too much from the racism in the US South or from the
racial theories of French, Belgian, British or Dutch empires implemented in the
colonies. The collapse of the Third Reich hit hard on all those ideals of
colonialism and racism. And the Soviet Union was mainly to ‘blame’ for that
collapse. The ideological basis of the European dominance over Asia, Africa and
Latin America had been damaged.”“It is incredible that Western propaganda succeeded in making most people all over the world believe that Nazism and Soviet Communism are comparable”, I said. “Even some progressive intellectuals are pronouncing both ‘–isms’ in one single breath.”
That could of course never be forgiven.
Branko Ireni:
Hm, hvala na
sugestiji. Ne verujem da su toliko politicki osvešteni. Uostalom seti se sebe
sa 17 godina. Probaću. Ali pak radije radim tekst poput ovog:
Chinese author Mo Yan has been awarded the 2012 Nobel Prize for
literature.
Michel Hockx, Professor of Chinese at the School of Oriental and
African Studies, part of the University of London, hosted a lecture by the
author during the recent London Book Fair.
Here, he offers a brief guide to the prolific 57-year-old novelist.
Who is Mo Yan?
Mo Yan is a popular novelist living in China who has been producing a
steady output of fiction since the 1980s. He is also one of the most translated
Chinese novelists into English, certainly among living authors.
What genre do his books fall into?
He writes a mixture of realism and magical realism. Earlier works were
more historical, but as his career has developed, the stories have become more
elaborate, more complicated and more unusual.
What does he write about?
He writes about rural communities in China that seem to be very
familiar, very ordinary - the sort of region where he grew up - but then all
kinds of magical and unusual things start to happen.
Who reads his books?
He is a wonderful storyteller, and is someone who could appeal to
anyone. The novels - especially the early ones - are quite easy to read. They
are good, gripping stories.
When he spoke at SOAS during the London Book Fair what I noticed was
that a lot of the audience were not Chinese experts, they had just read his
novels in translation and really liked them. They just wanted to see him and
meet him, he has a strong international following.
What is his best-known book?
The earliest novel by him that was translated into English was Red
Sorghum, which was also turned into a very famous movie by Zhang Yimou. It's
actually a very complicated tale. It's a historical novel written from the
perspective of a child growing up during up the second world war.
I was in China when that film came out and I remember audiences going
absolutely crazy for it.
Is he political?
Mo Yan was asked whether he was political when he was here at the London
Book Fair. His response was: 'Of course I care about politics, and I write
about things that I see that I think are wrong - but I also think that the
writer should not just be a political activist, a writer should be a writer,
first and foremost'.
He has had his spats with the authorities, but nothing serious.
Is he a good pick to win the Nobel Prize for literature?
It's a good choice. He has been writing for decades. He has a very
impressive oeuvre, a large readership and he addresses the human condition in a
way in which the Nobel Committee likes to see.
Odličan tekst za objašnjavanje PRESENT PERFECT CONTINOUS-a kao i za INDIRECT SPEECH.
Dobar tekst kumo.
Znam da je tebi to isto, ali ne mogu da ne razlikujem ideološku od političke osveštenosti. Moja politička svest u gimnazijsko doba je prava pravcata naivnost i skup dobrih želja bez velike veze sa stvarnošću. Mada bih mogao prilično pouzdano reći da se, što se naivnosti u životu tiče, nisam preterano razvio.
Kada međutim pogledam ideološku osveštenost sa 17 to je zaista skup dobrih želja da se čini dobro čovečanstvu. Zelja za činjenjem dobra ostala je i dalje, naivnost je donekle zamenjena cinizmom i mudrošću, a stvarni život je negde drugde. Potonjeg postajem svestan mnoooooogo kasno.
Pozdrav,
vuki
Znam da je tebi to isto, ali ne mogu da ne razlikujem ideološku od političke osveštenosti. Moja politička svest u gimnazijsko doba je prava pravcata naivnost i skup dobrih želja bez velike veze sa stvarnošću. Mada bih mogao prilično pouzdano reći da se, što se naivnosti u životu tiče, nisam preterano razvio.
Kada međutim pogledam ideološku osveštenost sa 17 to je zaista skup dobrih želja da se čini dobro čovečanstvu. Zelja za činjenjem dobra ostala je i dalje, naivnost je donekle zamenjena cinizmom i mudrošću, a stvarni život je negde drugde. Potonjeg postajem svestan mnoooooogo kasno.
Pozdrav,
vuki
Нема коментара:
Постави коментар