Hanibal Lucić ante portas

Tako to krene kada vam  uobrazilja odredi život.

Šetao sam po svom /firminom/ novom stanu-kancelariji unoseći se u dijalog između glavnog lika mog “libijskog” romana sa Gadafijem o Hanibalu. Unezvereno sam se okretao po sobi često odlazeći na balkon /7. kat/ nadajući se da će mi razrješenje nekog dramaturškog momenta naići dok sa visine gledam na dio Beograda 

za čije sam postojanje do skora znao sam iz poznavanja pojmova o glavnom gradu: Mali Mokri Lug, Medaković, Istočne kapije na Konjarniku, Plavi most.

(Ono jeste za Plavi most su čuli i ne-Beograđani jer se pojmovno i geografski vezuje za prostituciju. Kad me pitaju gdje sam se to sada smjestio – kažem između prostitutki i groblja. /Centralno groblje ne vidim sa balona, negdje mi je iza leđa, stalni podsjetnik na konačno odredište nas prolaznika kroz život/).

Gadafi je često u svojim dugim govorima pravio izlete u antičku prošlost a Hanibal mu je bio osobito drag. Naslušao sam se tih njegovih govora u vrijeme prije interneta i mogućnosti provjere podataka. Bilo je u tim njegovim govorima pretjerivanja pa i historijskih netačnosti pa sam nekako zapeo da moj junak u razgovoru sa njim ponešto ispravi, a da se Gadafi ne uvrijedi.

Zapeo sam kod tog momenta i ništa mi nije pomogao pogled na drveće i bešumne ptice ispod mene kako krstare lako i nehajno kao da nemaju nikakav plan. Izašao sam /tjeram se da idem pješke sa i na 7. kat/ da protegnem noge i prokrstarim malo po mom novom naselju. Medaković II. Ka groblju ovog puta, nekim uličicama laganom uzbrdicom. Negdje pred kraj uličičice vidim da se zove po Hanibalu Luciću.

Nikako se otkačiti od Hanibala. Tabla sa nazivom ulice na ćirilici. Uživam u tim sitnim paradoksima suvremenosti. Jedan plemić-pjesnik platonske ljubavi sa Hvara, početkom XVI vijeka, obreo se u Beogradu sa ćiriličkim oblikom svog imena. Doduše umro je pod latiniziranim imenom u Veneciji – Anibalo Lucio pa mu nije strano različito predstavljanje.

Čega bi se čovjek sjetio nego njegove Jur nijedne na svit vile, za koji pretpostavljam današnji srednjoškolci nikada nisu čuli. Kao ni za Hanibala. Lucića. Mislim na srednjoškolce u Srbiji, a pretpostavljam da im hrvatski sadobnici mogu o njemu nešto reći. Jer im, pretpostavljam, profesori hrvatskog jezika i književnosti ukazuju kako je "iz latinske odiće svukavši u našu harvacku priobukal" .

Ovidija pa i Petrarku.

Mada bih sa prilično sigurnosti rekao da i jedni i drugi današnji srednjuoškolski više znaju za Hanibala Lektera, kad jaganjci utihnu.

Hanibal je rekoh bio plemić za široke narodne mase nije mario jer je puk  “mnoštvo koje razuma nema “. Pa kad je izibila Ivanićeva buna na Hvaru, on je lijepo zbrisao u Splirt /ili Trogir/ dok se sve smiri. Makar koliko bio plemićki snob i pjesnik idealizirane ljubavi, oženio se nekom pučankom a imao povrh toga izvanbračno dijete kojemu je kao svom prirodnom sinu ostavio svo svoje imanje. Taj mu se docnbije odužio objavljivanjem njegovih djela.

Dakle Hanibal Lucić je dobio ćiriličnu uličicu na Medakoviću II.

Zlurado bih mogao primjetiti da je ostalo znamenitih Hrvata u nazivima ulica u Beogradu, a pitam se ima li neki Srbin da krasi svojim imenom neku zagrebačku ulicu. Sem Nikole Tesle. /O čijem etničkom podrijetlu, državljanstvu i pripadništvu dalo diskutirati/. Šta više imamo mi u Beogradu i Slovence. Gotovo svakodnevno prolazim pored Prešernove ulice. Pa hajde da se još jednomk zlobno pitam ima li Prešerna u Zagrebu sada kada Slovenci i Hrvati izmišljaju razne sporove busajući se u junačke grudi. 

Hanibal “ante portas” postao je simbol sjevernoafričkih nesvrstanih prijatelja kao antikolonijalni junak.

Hvarski Hanibal u Beogradu vodi ka Centralnom groblju.

Hanibal Barka (247 – 181 /nije broj mobitela/) je dugo bježao od Rimljana 

i služio razne rimske neprijatelje u provincijama oko današnje Anadolije. Rimljani su ga uporno ganjali a on im stalno pravio neprilike. Rimska upornost mu je sužavala prostor i ostarjeli general (u mojim sadašnjim godinama), prodat od svojih poslodavaca, izgleda se otrovao /otrov u prstenu/ - kaže Juvenal. A Pausanija piše da je Hanibal umro od groznice, tri dana nakon što je porezao prst o sopstveni mač prilikom penjanja na konja. Pausanija kao da hoće umanjiti ličnost velikog vojskovođe banalizirajući mu smrt, a Juvenal se izgledao poveo legendom. Po njemu je Hanibal ostavio poruku u kojoj kaže da je je vrijeme da Rimljani konačno odahnu s obzirom koliko se dugo muče sa njim i koliko su dugo čekali na smrt jednog starca.

Umro je kažu u antičkom gradiću Libisa na istočnoj obali Mramornog mora. 

 Tamošnji turistički radnici se hvale njegovim grobom i kažu da je tamo sahranjen. 

Nešto ne vjerujem da su Rimljani ostavili njegovo tijelo na miru. Ali u to se u kasnijem pretraživanju nisam upuštao.

Poslije “Hanibala Lucića” zaobiđoh groblje (ni moj čas došel još) i domakoh se “Vojislava Ilića” pa nizbrdo do Plavog mosta. Usput vidjeh neke od Hanibalovih vila ležernog hoda, spletenih kosica, obarvi tankih nad čarnim očima, rumenih usti, bisernih zubića, vrat bil i gladak /Srića ga će prem zagarlit/, parsi bilji sniga i mlika,

Bože, kî si svim odzgara,
Čin' da bude stanovita,
Ne daj vrime da ju shara
Do skončan'ja sega svita.
Ova lipost uzorita
Grihota bi da se stara

Ah, ta mlada tijela, u tijesnim farmericama, lakim bluzama, sa mobitelima u rukama. Spuštaju se niz Medakovića brijeg. Pretpostavljam da to nisu one što sačekuju mušterije pored autoputa kod Plavog mosta.

Vratih se u svoju ptičju perspektivu. Na ekranu Gadafijeva slika. Kako ga okrvavljenog razvlače na nekom kamiončetu.

Hanibal je dugo izmicao progoniteljima i nije im se dao u ruke.

Gadafi je do zadnjih časova krijući se u Sirtu u nekim kanalizacionim cijevima vjerovao da ga njegov narod voli.

Kako ja sada da ubacim u dijalog sa njim Hanibalovu sudbinu. Nije pošteno.