Tek što sam
sročio svoj uradak o dvojici čuvenih Čileanaca, Pablu Nerudi i
Viktoru Hari, zaključivši koliko je umjetnost opasna za vlast,
naiđoh na jedan dobar esej Benjamina Ramma o knjizi Ulricha Gottera
“Tyrants Writing Poetry”. Premda je njegov zaključak da je
većina političara-vladara-pjesnika svoj umjetnički neuspjeh ili
nedostatak istinskog talenta nadgradila političkim karijerama pa su
koristili vlast za utjerivanja straha drugim pjesnicima, tj.
kolegama umjetnicima ili pak da sebe kanoniziraju kao poetske figure
za ugled. Ne mogu odoliti da neke od autorovih primjera ne navedem
ovdje u skraćenom obliku – za one koji ne vole da čitaju debele
knjige i velike eksplikacije.
Pođimo od
Nerona.
Da li je zaista
recitovao svoje “nadahnute” stihove o zauzimanju Troje dok je
gorio Rim. Neki svjedoci tvrde da je Neron bio ozaren scenom gorućeg
Rima. Dok je obilazio Grčku, učestvovao je na pjesničkim
takmičenjima, svirao je liru i pobjeđivao na konjskim utrkama.
Doduše na jednoj trci bojnih kola sa 10 upregnutih konja pao je sa
kola i bez obzira na to proglašen pobjednikom. Žiri je čini se bio
zadivljen umjetničkim utiskom njegova pada mada vjerujem da ćete
pomisliti da žiri nije imao izbora.
Svaka
podudarnost sa radom raznih žirija mnogih festova i festivala –
čista je slučajnost.
Nije čudo što se Neron u Rim vratio sa 1808
nagrada sa raznih grčkih igara i igrica. Ah da! Prije slavnog povatka naredio je da se skulpture prethodnih pobjednika na istim takmičenjima sruše sa
postamenata.
Kao što je
vjerovatno slučajnost da je Staljin postao klasik gruzijske
književnosti.
Za razliku od
ovoga sa slike koji je potezima pera “otpisao” na hiljade
darovitih sumnjivaca raznih fela, mladi Džugašvili
je na materinjem jeziku čeznuo za nevinošću zlatnog doba
pastoralne prirode ispunjene romantičkim zanosom. Neki glorifikatori
nalaze da ritam i jezik njegove poezije nadilazi klasične obrasce
poezije obuhvatajući ih i dajući im noviji i puniji smisao.
Nadgradnja je završila u socijalističkom realizmu, a oponenti su
ili na vrijeme zbrisali iz Sovjetskog saveza, ili su završili u
gulazima ako nisu shvatili da je bolje pisati hvalospjeve sovhozima,
elektrifikaciji ili stvaranju novog sovjetskog čovjeka.
S druge strane
skale modernih diktatora pomenimo Benita Musolinija.
Mladi Benito je
osećao ljevičarski, revolucionarni zanos dok je “u njegovim
umirućim očima bljesnula Ideja i Vizija za vijekove koji dolaze”.
Kako je vrijeme prolazilo njegov se zanos naslonio na D'Annunziijevo
“mistično sjedinjenje pjesnika i naroda” u Vođi (Duće) kao i
Marinettijevo shvatanje rata kao “jedinog lijeka za spašavanje
svijeta”. Marinetti je uništio sintaksu a Musolini Italiju i zavidan dio zemalja oko nje.
Njegov drugar
Adolf, neuspješan slikar idiličnih pejzaža i bečkih ulica, svoj
je “talenat” ovaplotio u grandioznim arhitektonskim građevinama
i idejama za nove gradove, koje na sreću nije uspio da izgradi. Mada je bio mnogo uspješniji u vođenju
rata kao poeziji koju široke narodne mase najlakše razumiju.
Ipak nešto mislim da je u potaji i dalje čitao klasiku i sam usavršavao stilsko pisanje.
Njegov
jednomišljenik Kim Il Sung,
je kao Otac
nacije potpisao intelektualnu svojinu nad brojnim revolucionarnim
dramama (a vlasničku nad čitavom zemljom) čiji broj je takav da se čudimo kada je stigao da ih
napiše. A za 50-ti rođendan svoga sina Kim Jong Ila napisao je odu
koja u slobodnom prijevodu ide otprilike ovako:
Zar
je već 50 godina od rađanja Svijetle Zvijezde?
Cijenjen
od svih zbog snage svog pera i mača
udruženih
sa njegovom bratskom ljubavlju i odanosti narodu,
čija
hvala i slava potresa zemlju i nebesa.
Ganut ovako nesebičnom ljubavlju naroda prema svom Ocu, Sinu a sada već i duhu Svetome, završavam za večers da mi ne bi zanos prešao u patološko stanje.
Нема коментара:
Постави коментар