Zukarnayn govori u Oxfordu

Oxford.

Velika sala, sa velikim stolicama u drvorezu. Gotski prozori na stranama visoke prostorije sa velikim lusterom na kojem gore sve sijalice.

Ja sam zvaničnik koji sedi na podijumu na posebnoj fotelji sa velikim držačima za ruke. Ima loknastu periku kao sudija i crnu togu sa širokim rukavima čije krajeve krasi zeleno-bela čipka sa vrlo pravilnim rombovima.

Držim predavanje o klasifikaciji nauka kao emanaciji božjih zakona. Položaj na stepenicama važnosti neke nauke zavisi od ontološkog statusa u odnosu prema Bogu. Sve nauke koje se bave istraživanjima o Bogu, koristeći razne metode, spadaju u nauke prvog stepena.

U trenutku kada pomenem Kuran Časni, engleski  princ William me pogleda iskosa. Sedeo je do mene koji sam stajao i njegov začuđeni pogled išao je ka meni kao krišom odozdo na gore. U sali se začuo žamor.

Osjetio sam da ne govorim svoje riječi i da ne izražavam svoje mišljenje ali sam bio nagnan da dalje govorim. Pogledavao sam sa strane na proćelavog princa i zapetljao se kategoriziranjem tzv. instrumentalnih nauka koje se zbog svoje racionalne prirode kreću među raznim naukama kao metodološki alat. Recimo, francuski ključ koji ide od ruke jednog majstora do ruke drugog zavučenog pod haubu automobila.

Počeo sam da se znojim. Stojim poludesno okrenut ka princu Williamu i nikako da se okrenem od njega. Leva noga mi se zalepila za pod i nekim naročitim trzajima pokušavam da je otkačim.

Budi me bol. Levo stopalo se nekako uglavilo između zida i kreveta. Krevet sam odmakao od zida da prilikom okretanja ne bih udarao u zid, a procep popunio raznim jastučićima. Stopalo se nekako zavuklo izmđu njih. Do glave mi knjižurina “Istorija kulture i civilizacije Islama i Irana” Ali Akbar Velajatija koju sam kupio prošle godine na Sajmu knjiga. Sinoć sam čitao poglavlje o klasifikaciji nauka u islamskoj civilizaciji i očigledno sam pročitano tumačio oksfordovcima kao svoj stav.

A onda je nastupila bitka između mog zapadnog, racionalnog, Ja, i emanacije stvarnosti iz Božjeg proviđenja. Vera je zavladala naukom, društveni credo nadvladao je moje biće koje se i dalje borilo za svoju samostalnost i nezavisnost.

Trebalo mi je neko vreme da smirim lupanje srca i Alaha vratim u knjigu a sopstveno biće dovedem u radno stanje oslobođeno prisile.

Xxx

Kad sam išao kod kume na ručak (prebranac, knedle sa šljivama), kod Radio Beograda ulazim u 28-icu.

U autobus su zajedno samnom ušla dva zombija. Mladić i djevojka se drže za ruku. Na njegovom čelu, povrh desnog oka ogromna ružičasto-crvena rana iz koje se nacrtana krv sliva duž nosa i preko oka na lice. Kosa sa te strane gdje je rana, slepljena je nekom smjesom krvave boje. Ona ima raspukli čir na lijevom obrazu iz koga curi gnoj zelenkasto žućkast. Prisutna mladež nije obraćala pažnju na njih. Jedan stariji čovjek, u urednom sakou sa kravatom i šeširom, gledao ih je kao da vidi samog Sotonu. Ništa progovorio nije, a razgoračene oči ukočile su se kao da ga je istog časa strefio šlog.

Sotonica mu se prijatno osmjehnula otkrivši niz savršeno poređanih pravilnih, bijelih zubića.

Xxx

Saudijki vjerski poglavari su se našli u neprimjerenoj ulozi. Moraju  opravdavati nešto sa čime se najvjerovatnije ne slažu. Gdje i kako u Kuranu naći opravdanje da žene mogu da voze automobile. Kako visoki verski dostojanstvenici upadljivo ćute, oglasio se neki tip iz Svetske muslimanske lige, za koga do sada nisam čuo, koji je čeprkao po Kuranu i hadisima nalazeći zgodna mesta o ravnopravnosti muškaraca i žena. S druge strane, nekih 200 verskih akademskih prvaka obratilo se kraljevskom sudu u Jeddi gde su podneli zahtev za preispitivanjem kraljevog dekreta smatrajući da nije u skladu sa islamskim svjetonazorom i šerijatom.

U međuvremenu, velike svjetske automobilske kompanije počele su sa svojim oglasima preko društvenih mreža.

Evo nekoliko primjera:

A neki Huseyn Zukarnayn je dao izjavu kako će se učešćem žena u saobraćaju značajno smanjiti broj saobraćajnih nesreća objašnjavajući da svjetske statistike govore da su žene pažljiviji vozači, a da će muškarci manje divljati po ulicama kada vide ženske vozače.

Znajući ovdašnji stav oženama vozačima nešto mi kod ovog Zukarnayna nešto nije u redu. A to se vidi već kod prezimena.”Zukarnayn” je ”Dvorogi”. Arapi inače tako zovu Aleksandra Velikog – sjetićete se da ga idealizirani helenistički prikazi crtaju sa dva roščića na čelu dajući mu božje atribute. Islamski svijet te roščiće dodjeljuje đavoljim prikazama, pa mi ovo Zukarnaynovo objašnjenje ima ponešto zloslutni karakter.

To me opet vratilo na moj noćašnji san. I meni mora da su roščići narasli dok sam zastupao stav sa kojim se inače ne slažem.

Moje muke u snu a Huseynove na javi.