Iskra, Aja i Zoran - tri priče o cijeni i rezultatima

Krene  tako što za nekih uspješnih godina porodične profesionalne karijere, dok je još postojao srednji sloj,  stekneš neku crkavicu i napraviš vikendicu pored Dunava. Pa sticaj okolnosti pomogne da to bude u blizini Golupca i da gledaš na opustjeli Golubački grad. Onda možda kroz neke druge okolnosti upoznaš ponekog bliskog vlasti u uspavanoj varoši kome ispričaš kako bi mogao da se  restaurira Golubački grad i pretvori u historijsko-turističku točku na  dunavskom toku sa međunarodnim značajem. Onda zahvaljujući svojoj univerzitetskoj karijeri i mnogim ostvarenim poznanstvima u Beogradu naiđeš na podršku projektu rekonstrukcije. Zalegneš za projekat kojeg si  osmislio i pripremio pa uporno okupljaš znalce, političare i dunavsku međunarodnu zajednicu. I kreneš. Prođu beskonačni dani i besane noći, uđeš u evropske fondove, nađeš nešto mudrije glave u smenjivim političkim strukturama i malo pomalo počne da se ukazuju rezultati.

Kao na gornjoj slici snimljenoj iz vizitorskog centram te donjoj na kojoj se vidi kompleks vizitorskog centra sve sa kejom na koga obavezno pristaju međunarodni kruzeri. Najtoplije preporučujem posjetu. 

Tako bi mogla da glasi priča moje prijateljice Iskre Maksimović koja će mi oprostiti što sam je neovlašćeno ispričao i moguće nekorektno isticao nešto što bi se inače u skromnosti prešutilo. Grijeh takvog pretjerivanja uzimam na sebe.

Na slici iz doba studentskog aktivizma, Iskra sa moje lijeve strane a znalci će prepoznati i Ljilju sa desne strane. 

Ovdje Nas dvoje vidite na prošlogodišnjoj proslavi 25.godišnjice Beogradske otvorene škole čijem smo osnivanju i razvoju u nekoj mjeri pomogli. 

Uglavnom, krajem marta su naš predsjednik, po prezimenu Vučić, i evropski komesar za proširenje (ah divne li riječi KOMESAR koja me toliko asocira na partizanske funkcije ideologa i moralnih čistunaca u narodno oslobodilačkim brigadama), po prezimenu Han, došli da svečano otvore rekonstruisani Grad i vizitorski centar svjetskog izgleda.

Iskrin „slučaj“ pominjem kao primjer kako dobra ideja, uranjanje u borbu za njenu realizaciju i upornost donose rezultat bez obzira (ili možda baš, s obzirom) na turbulentna politička preslojavanja i unazađivanja.

Xxx

Aju Jung ne poznajem lično. Znam o njoj onoliko koliko sam mogao pročitati i pratiti njeno nastojanje da u beogradskoj elitiziranoj umjetničkoj varoši izgura ideju o festivalu igre i dovede ga do svjetskog sjaja i vrijednosti uprkos umjetničkoj žabokrečini ovdašnje kulturne svjetine. Kao onomad Bitef  pa i Fest. Nemam saznanje o tome kako je Aja u tome uspjela ali naslućujem da je i ona znala kako da poveže različite konce i ostane. Također pretpostavljam da je došla u nekom momentu do praga u kome nije bilo dovoljno imati samo dobre rezultate i međunarodni ugled i kada je trebalo preći još jedan veliki korak ka ustoličenju njenog festivala kao neizastavnog događaja na svjetskom kulturnom kalendaru. Taj se finansijski prag nije mogao savladati  bez učešća države i pokroviteljstva vlasti na neki način.

Cijena: Aja Jung se pojavila na političkim bilbordima vladajuće stranke u beogradskim izborima i provozala se tramvajem zvanim „Žudnja za metroom“ i vjerojatno na nekom političkom skupu. Izbori su prošli, narodnjaci osvojili već osvojeni Beograd a Aja je ndogradila svoj festival koji je ovih dana pokazao vrh svjetske umjetničke igre. Bez daljnje obaveze da se slika sa srpskom zastavicom i  penje na političku binu. Tobože opozicioni umjetnički polusvijet u „Krugu dvojke“ podsmešljivo se smijuljio i otpisao Aju. Ona je svjesno platila tu cijenu.

Nisam neki poznavalac pa ni ljubitelj baleta i umjetničke igre mada sam u par navrata išao na nekoliko večeri Ajinom festivala ranijih godina. Mislim da sam par fotki svojevremeno prenio a potiču iz Muzeja savremene umjetnosti kada je jedan hongkongški baletski ansambl igrao na muziku „Beatlesa“. Interesatno mi je bilo kroz staklene prozore gledati zagrijavanje lakonogih balerina kako perjasto lebde gotovo savladavajući silu zemljine teže.

Xxx

Ne poznajem ni Zorana Radojičića, uspješnog kirurga i dugogodišnjeg direktora Dečje klinike u Tiršovoj.

 Godinama se boreći da se klinika dogradi, preuredi i osavremeni (nemam provjerljive podatke o njegovom trudu, a mrzi me da kopam o tome po Google, pa mi vjerujte na riječ makar se negdje ogriješio o činjenice). Pa je i on, čovjek  u naponu svojih moći i položaja, shvatio da svoje životno djelo, savremenu Dečju kliniku, neće stvoriti ako se ne približi postojećoj vlasti. Pri tome vjerujem da je shvatio da nema vremena za čekanje nekih drugih vremena i neke druge vlasti. Ova je vlast od vrste koje će se održati utoliko više koliko je opozicija rascjepkana i rasturena od strane liderskih veličina i zavisti.

U pripremama beogradskih izbora, narodnjaci su shvatili da ljigava figura nekog Vesića ili bezimenih botova vladajuće stranke nema postreban javni ugled.

„Zorane, dođi da se dogovorimo.“ Možda je samo moja zgodna retorička figura kako naivac poput mene zamišlja da je predsjednik Srbije pozvao direktora klinike. Rezultat: Zoran Radojičić ide na mjesto broj 1 u Beogradu. Gradonačelnik. I hajde u poličku arenu sa bilbordima i dobro izrežiranim promocijama. Zoran se slikao, tu i tamo govorio i odao utisak pošteog čovjeka za kakvim teži beogradsko glasačko tijelo. Ubrzo smo svi uvidjeli da je on svakodnevni posao gradonačelnikovanja prepustio zamjeniku Vesiću (za koga se unaprijed znalo da će se time baviti) 

zadovoljavajući se putovanjima po inostranstvu i protokolarnim poslovima sa stranim delegacijama i povremenim promotivnim pojavljivanjima.

Ali klinika u Tiršovoj je ušla planove izgradnje. Zoran je platio cijenu  koja će se kroz pokoljenja zaboraviti a budući mali pacijenti i njihovi roditelji će dobiti kvalitetnu bolnicu. On je pri tome riješio neki svoj finansijski problemčić i pretpostavljam ostvario neku imovinsku (svojinsku) korist.

Xxx

Ispričah vam tri pričice o tome kako su Iskra, Aja i Zoran ostvarili svoje ideje i profesionalne snove. Ne zbog toga da pričam o cijeni (za koju ćemo se složiti da je različita) koju su morali da plate nego da vam kažem da se MOŽE.

Kao zaključak zgodno mi dođe iskrivljeni citat citat rečenice koju sam čuo da ju je rekao Kokan Mlađenović na tribini o pozorištu na „Nije filozofski ćutati“, seriji društveno značajnih tribina četvrtkom na Filozofskom fakultetu:

Da su partizani samo dolazili na šetnje subotom u 18 časova i vraćali se u udobnost svojih soba – ne bi nikad ništa napravili.