Vlakom se išlo za Split iz Karlovca. Noću. Bilo
je ljeto 1964. ili 1965. Ne sjećam se tog noćnog vlaka i makar koliko me
uzbuđenje putovanja držalo, vjerovatno sam zaspao. Ne poznajem Split i ne
sjećam se kako smo sa željezničke stanice stigli do luke sa gomilom prtljaga. U
luci smo se ukrcali na neki brod, imena se ne sjećam. Imam u nekoj kutiji
fotografiju ili više njih crnobijelih. Jednom bi valjalo srediti sve te
fotografije.
Prvi put na brodu.
Kao i svi kontinentalci i dječaci bio sam
opčinjen morem i talasima. Znam da je putovanje potrajalo dok smo stigli do
Korčule u neke popodnovne sate. Pretpostavljam da smo jeli nešto što je majka
pripremila kod kuće i zamotala da se nađe na putu. U Korčuli smo čekali neki
brodić koji je trebao da nas prebaci preko puta na Pelješac, do Lovišta,
seoceta na samom vrhu poluotoka u jednom lijepom zaljevu. Brodić je bio neki
mali lokalni, koji je nekoliko puta nedeljno povezivao Korčulu sa Orebićem i
okolnim selima da bi se naveče skrasio u Lovištu. Tamo nas je dočekala naša
susjeda Zdenka iz ulaza u Tuškanovoj 8c u Karlovcu.
Xxx
90-tih godina kada sa balkanski ratovi razdirali
Jugoslaviju mnogi su napuštali zemlju bježeći od ratova. Većina u obližnje
zemlje. Neki su pak htjeli da odu što dalje ove divljine gdje svakih 20-30
godina mora izbiti neki sukob. Ja sam tada nekolikim familijama pomagao u
pripremi dokumenata za iseljeničke vize. Kanada i Novi Zeland. Jedno sam
vrijeme čak razmišljao da otvorim agenciju koja bi se bavila tim poslom. Ali
izgledalo mi je nečasno naplaćivati tuđu muku. Dvjema porodicama sam pomogao da
dobiju vizu za Novi Zeland. Jedna od njih mi se javila sa Novog Zelanda.
Naselili su se u gradu po imenu Christchurch.
Poslije sam za taj grad znakovitog imena čuo
jednom kada je bio neki strahoviti zemljotres. „Moji“ iseljenici su mi se
javili da je sa njima sve u redu. Živi su i nikakvu štetu nisu pretrpjeli.
Prije nekih nedelju dana ponovo sam čuo za
Kristovu crkvu kada je jedan australijski bjelac, krajnji desničar, pobio
50-tak muslimana u dvije džamije i ne znam koliko još ljudi izranjavao.
Xxx
Naša karlovačka susjeda Zdenka, mamina najbolja
prijateljica iz zgrade, je kao mlada djevojka otišla u partizane i svoje ratne
dane provela kao bolničarka. Njen muž Stanko bio je slavonski partizan i
kasniji oficir. Ne znam kada su se upoznali i zavoljeli. Imali su dvije ćerke
jedva nešto starije od mene tako da pretpostavljam da je njihova priča slična
priči mojih roditelja. Moj je otac sa 18 godina 1943. otišao u partizane za
svojim bratom (koji je ubrzo poginuo) da bi kraj rata dočekao na tenku u Trstu.
Poslije se školovao za oficira i za rijetkih odsustava upoznao svoju buduću
ženu iz susjednog sela. Moju majku. Slična je priča važeća i za Stanka i
Zdenku. Kao i mnoge druge naše roditelje.
Kada sam u 7. razredu osnovne škole od majke na
kraju školske godine dobio pisaću mašinu „Biser“ (fabrike „Slavko Rodić“ iz
Bugojna), zaljubio sam se u nju i sam
naučio desetoprsno slijepo kucanje i počeo pomalo da zarađujem kucajući
raznim ljudima razne papire i potvrde. Bilo je to vrijeme odlazaka prvih gastarbajtera
u Njemačku.
Tog je ljeta teta Zdenka otišla na jedno za mene
nevjerovatno putovanje. Brodom za Novi Zeland. Tamo je imala neku rodbinu koja
se davno iselila iz Lovišta, bježeći od gladi, nemaštine i nemanja perspektive.
Zdenkina rodbina je uspjela (tako se tada govorilo) u tuđini i omogućili su joj
put zaželevši se svog materinjeg jezika i roda.
Zdenka je duge dane putovanja brodom prekraćivala
pišući uspomene iz rata. Znam to jer sam kasnije prekucavao njen rukopis
„Bisericom“. Sjećam se naturalističkih insistiranja na krvavim ranama,
odsjecanjima ruku i nogu, umiranja na njenim rukama, djeljenju ratnih strahota
sa mladićima, snažnim i jakim, koji nisu znali da im parče olova u mecima sa
lakoćom ukida živote.
Ne znam da li su njeni zapisi ikada negdje
objavljeni.
Xxx
U Kristovoj crkvi jedan je u ime više bijele rase
ukinuo živote 50-tak ljudi za nepunih sat vremena. Poslije se saznavalo da je
sve dobro isplanirao a čak je i preko Facebooka uredio direktan prenos pokolja
noseći na glavi kameru. Iz detalja o njegovom životu pročitalo se da je bio u
našem „regionu“ proučavajući valjda kako su se njegova bijela braća nosila sa
muslimanskom najezdom. Na njegovom oružju i opremi bila su ispisana imena naših
ratnih zločinaca i „junaka protiv Turaka“.
Xxx
Kad se teta Zdenka vratila sa Novog Zelanda danima
je pričala sa mojom majkom, svojom najboljom prijateljicom iz zgrade, o tome
kako na Novom Zelandu ljudi dobro žive, puno rade ali umiju da se druže i kako
im država pomaže da me izgube vezu sa svojom postojbinom i kako se u svijetu
useljenika njeguje pažnja jednih prema drugih.
Sjetio sam se toga kada sam pročitao kako je brzo
reagirala predsjednica vlade Jacinda Ardern nazvavši stvari pravim imenom i
otrčavši do muslimanskih porodica sa velom na glavi da im se nađe u danima
teških porodičnih drama i iskušenja.
Recimo da bi se tako nešto moglo očekivati
od političara željog publiciteta koji se najlakše stiče druženjem sa običnim
narodom naročito kada je u blizini TV kamera. Ali Jacinda je muslimane Novog
Zelanda nazvala sugrađanima i braćom i povukla sve druge građane Kristove crkve
i drugih naselja na Novom Zelandu da odu kod svojih susjeda muslimana, budu sa
njima i podrže ih ne dijeleći se po vjeri i naciji.
Prvi puta sam vidio i čuo da je neki političar
najvišeg ranga u nekoj zemlji koja bi se mogla nazvati zapadnom i sa
predominantnim bijelim stanovništvom tako nedvosmisleno ustala u odbranu druge
vjere i drugačijih običaja i najavila mjere borbe protiv svake vrste
ekstremizma. Čuo sam da je u parlamentu izjavila „Na terorizam Novozelanđani reaguju
humanizmom“.
Jacinda Ardern, sada u 39-oj, ista je ona
predsjednica vlade koja se porodila nedugo poslije imenovanja za premijerku,
napuštajući radno mjesto onoliko koliko novozelandski zakon dodjeljuje svakoj
majci prije i posle porođaja. Pri tome živi u vanbračnoj zajednici sa čovjekom koji
je uzeo roditeljsko odsustvo. Pa kad je sa malim djetetom išla u New York, jer
ga je dojila i nije se htjela odvajati od supružnika i djeteta, morali su
djetetu u UN dati službenu propusnicu kao delegatu Novog Zelanda na zasjedanju
Generalne skupštine da bi ga otac mogao unijeti u salu.
Kako ne zavoljeti takvog predsjednika vlade.
Xxx
To dječačko ljeto u Lovištu teta Zdenka nas je
vodila u vinograd na obroncima van sela. Sjećam se predivne plaže u uvali i
vožnje ribarskim čamcem koji mi u
početku bio velika mora jer sam onako štrakljav i nespretan teško savladao
baratanje velikim veslima.
Lovište je nastalo kao useljeničko/iseljeničko
selo. Na početku 19. vijeka su neke porodice sa Hvara (?) došle u pitomu uvalu i
stvorile selo. Kada su se umnožili i resursi sela i mora nisu mogli prehraniti
sve, otisnuli su se početkom 20. vijeka put Novog Zelanda. Zašto baš tamo ne
znam. Vjerovatno je neko zabasao tamo i povukao druge.
Sjećam se da sam se tog ljeta u Lovištu družio sa
jednim vršnjakom iz Novog sada koji je sa svojom majkom bio valjda kod neke
rodbine jer ne znam da je neko nalazio drugi razlog za dolazak u zabačeno selo
na vrhu Pelješca. Mislim da mu je majka bila učiteljica i sjećam se da je volila klasičnu
muziku. U neko doba naveče kada se sjedilo ispred kuća, teta Zdenka bi iznosila
radio napolje, koliko je kabl dozvoljavao, i učiteljica iz Novog sada je nalazila
nekakvu stanicu sa muzikom. A često bi tu bili drugi ljudi iz sela pa bi se uz
vino znalo zapjevati. Meni su nekako smješno i nerazumljivo zvučale dalmatinske
balade i podrugljive pjesme. Kada bi se svi razišli, učiteljica iz Novog sada
nalazila bi klasičnu muziku i u tišini bi ona, teta Zdenka i moja majka slušale. Za moju majku mogu pouzdano reći da nije bila poznavalac a ni
uživalac u klasičnoj muzici ali je uživala da vidi druge da uživaju.
Tek sam kasnije u životu uvidio koliko je to
važno.
Xxx
Otkako sam prestao da gledam TV malo po malo sam
se vratio radiju. Pronašao sam Radio Beograd 2 na kojem već znam raspored po
satima programa kada se može čuti dobra muzika i čuti pametni razgovori.
Prije nekoliko dana sa slušalicama na ušima
slušao sam trubača Chrissa Botija i ušao u „svoju“ prodavnicu zdrave hrane po novo
sljedovanje čokoladnih napolitanki, suvih grožđica i suvih marelica. Mlada prodavačica, u žuto
ofarbane zasječene kose sa dugačkim ravnim pramenom na čelu, pitala me šta
slušam.
„Chrisa Bottija“ – odgovaram malo prepotentno
verujući da to derište nije za nj nikad čula.
„Džez? Njegova truba zvuči čarobno.“
Iznenađen saznah da to malo krhko stvorenje iz radnje
zdrave hrane svira bas i da je često sa nekim džezerima po klubovima. Treba da
odem da ih čujem.
A do tada i vama malo muzike sa Chrisom Bottijem
i Carolinom Campbell. Prepustite se.
Нема коментара:
Постави коментар