Dora Krupićeva

        Prva junakinja ljubavnog romana koju pamtim je Dora Krupićeva, glavni lik prvog historijskog romana u Hrvatskoj - “Zlatarevo zlato” Augusta Šenoe.

Njegov značaj za hrvatsku književnost je bio toliki da su kraj 19. stoleća s pravom nazvali Šenoino doba.

Na stranu što sam čitao gotovo sve romane koje je napisao u vreme kada sam gutao knjige i svakodnevno u osnovnoj školi “Mile Mraović Simić” (pretpostavljam da više ne postoji, ili ne pod imenom narodnog heroja) koja se nalazila u delu današnje čuvene Karlovačke gimnazije, pozajmljivao knjige tako da bibliotekarka nije verovala kojom brzinom ih čitam. Tada su mi junaci bili Robin Hud i Tri muskatira a najviše sam uživao u putovanjima raznih moreplovaca, od Magelana do Džemsa Kuka.

Kasnije u gimnaziji Šenoa mi je bio dosadan i jedino čega se sećam je kada je na jednom času iz hrvatskog drugar M (imena se sećaju ispisnici B razreda II gimanzije od 1967-1971) njegovo ime izgovorio potpuno po francuski: Ožist Šenoa sa naglaskom na “oa”. Istinu govoreći Šenoa je bio nemačko-češkog porekla i puno ime mu je bilo August Ivan Nepomuk Eduard Schönoa – pa je možda M. u svom izgovoru bio makar malo blizu istine.

U ljubavne romane se nisam uplitao dok me nije zaposednula Dora Krupićeva i njena nesretna ljubavna veza sa Pavlom Gregorijancem. Likovi građana i plemića upleteni u zbivanja u Zagrebu i Medvedgradu 16. stoleća. Šenoa ih je objavljivao u nastavcima u Vijencu i na dan kada je Vijenac izlazio, pred kioscima su se stvarali redovi žena koje su htele saznati šta se dešava ili će se desiti između nesretne Dore i zaljubljenog Pavla. Šenoa je vešto svaki nastavak prekidao na najinteresantnijem mestu i izazivao ogromno nestrpljenje ustreptalih srdaca zagrebačkih gospodični koja se nisu mogla smiriti dok ne bi izašao sledeći nastavak.

Moglo bi se to porediti sa vremenom moje mladosti kada je na televiziji išla serija “Dugo, toplo leto” po romanu Vilijama Foknera, kada su gradovi bili prazni nedeljom naveče kada su ekrane zarobili Ben Kvik i Klara. U seriji su igrali Roj Tinis i Doroti Meloun ali je svetska slava potekla iz filma Martina Rita iz 1958. sa postavom u sastavu: Pol Njumen, Džoana Vudvord, Orson Vels, Li Remik … (koja imena!).

Da va podsetim da je to onaj isti Pol Njuman (oženjen za Džoanu Vudvord) koji je, na pitanje kako to da ga ne viđaju ni sa kojom drugom ženom u privatnom životu, odgovorio: “Zašto da idem po hamburger napolje, kad u kući imam sočan stek.”

xxx

Nemam nameru da vam prepričavam zapletenu radnju “Zlatarevog zlata”. Potrudite se da u bibliotekama svojih roditelja (one knjige u tvrdom povezu koje skupljaju prašinu) nađete “Zlatarevo zlato”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Prosjaka Luku” i “Seljačku bunu”. Šenou ćete naći odmah do Marije Jurić Zagorke koja je u neku ruku njegov nastavljač.

Zbog svega ovog nemojte se čuditi što sam bio emotivno dirnut dok sam za vreme šetnje po zagrebačkom Gornjem gradu naišao na ove spomenike:

 Dore Krupićeve, dakle književnog lika uobličenog u skulpturu Ive Kerdića iz 1929. postavljene kod Kamenitih vrata, te nešto dalje i Zagorke 

koju su svi tako mnogo čitali i pomalo se stideli njenih sentimentalnih, historijskih romana.

xxx

Dok sam u pređašnjem šunjanju po zagrebačkoj katedrali ulazio u uspomenu na Zrinskog i Frankopana, zaboravih da pred vas iznesem neki dobar recept srednjovekovne hrvatske kuhinje. Danas sam malo kopao i našao da je pre par godina u nekom od dvoraca Zrinskih održano viteško takmičenje na kome je ljubitelj starih recepata zagrebački ugostitelj Zlatko Puntijar, vlasnik restorana Stari puntijar, poslužio jela iz vremena Zrinskih, te Dore i Pavla.

Izabrah za vas jedno vrlo upečatljivo jelo.

Jelen u črnoj juhi s valjušcima od kruha

800 g jelenjeg buta narezanog na medaljone 1 jabuka ½ glavice luka 3 žlice meda 300 ml crnog vina malo ribanog đumbira sol, papar, malo šafrana 50 g badema šaka grožđica malo krušnih mrvica

Medaljone prepržiti na malo masnoće, podliti crnim vinom, naribati sitno jabuku i luk. Pustiti da se dinsta, pa dodati med, đumbir, šafran te usitnjene bademe i pustiti da se kuva na laganoj vatri desetak minuta i zgusnuti krušnim mrvicama.

Dobar tek.

Želudac mi je proradio i veli: Ovo se mora probati.

Sledeći put kada idem za Zagreb OBAVEZNO idem do g. Puntijara i njegovog restorana.

Alojzije sa Petrom i Krstom u Las Vegasu

       U mojoj svijesti ime katoličkog biskupa i mecene Josipa Juraja Štrossmayera označava pojam Jugoslavena i pozitivnog nastavka Ilirizma u XIX vijeku. Što se katoličke crkve tiče ostalo je zapaženo njegovo učešće na prvom vatikanskom koncilu 1869-70 na kome je kao vičan govornik 3 sata govorio protiv dogme o papskoj nepogrešivosti. Dogma je ostala, on se povukao iz Rima ali je ostao veoma cijenjen i poštovan. Nisam siguran kakva je sada njegova pozicija u Hrvatskoj. Spomenik kao što vidite još stoji, ali je Jugoslavenska akademija nauku i umjetnosti postala Hrvatska ANU.

Njegovo jugoslovenstvo neki (mahom srpski) povjesničari negiraju jer se ispod toga navodno krilo velikohrvatstvo. Na primjer, zalagao se za federalizaciju Habsburške monarhije u kojoj bi jedna federalna jedinica okupljala Južne Slavene a njen glavni grad bi bio Zagreb. Njegov život očigledno valja dobro proučiti a svakako mu priznati mnogo toga dobrog što je učinio. Politika je, kao što znamo, krenula nekim drugim putevima i teško da bi za to mogli zahvaliti Štrossmayeru a još manje mu na tome zamjeriti.

A šta onda učiniti sa drugim znamenitim katoličkim kardinalom Alojzijem Stepincem za čiju se svetački oreol zvanična Hrvatska i hrvatski feudalni oblik organiziranja katolika toliko zalažu. U znamenitoj zagrebačkoj katedrali ( zvanično: Katedrala Uznesenja blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava) ležeća imitacija njegove figure zauzima centralno mjesto. I mjesto je nezvaničnog hodočašća svakog uvjerenog vjernika katoličke provinijencije. Hrvatsku je feudalnu crkvu katoličke orijentacije jako zaboljela oprezna izjava sadašnjeg Pape Franje koji smatra da je upitna svetost Stepinčeva obzirom na kontroverze oko njegovog ponašanja prema ustašama i NDH. Svi to na ovaj ili onaj način pratite pa ne bi previše o tome. 

Našavši se u katedrali na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja priznajem da me više interesiralo mjesto posvećeno Franu Krsti Frankopanu i Petru Šubiću Zrinskom. 

Njihovi dvorci su vezani i za moj karlovački kraj i odrastao sam uz pominjanje njihovih imena kao znamenitih ljudi koji su htjeli više samostalnosti Hrvaske u Habsburškoj monarhiji s obzirom na ulogu branika prema turskom nadiranju. Pobunili su se i pregovarali sa Francuzima, pa i Turcima, da poboljšaju svoj plemićki položaj. Nisu uspjeli. Petra Zrinskog je Habsburški kralj Leopold zvao “štitom kršćanstva i strašilom Turaka” što mu je pomoglo da njega i Krstu pozove  u Beč da se kao pomire i odmah ih strpao u tamnicu. .  30. travnja 1671. su pogubljeni.  

U vrijeme mas pokreta 70-tih godina Matica Hrvatska se zauzela da zauzmu čelnu poziciju hrvatskih plemćkih i umnih glava koji su se zalagali za samostalnu Hrvatsku.

Kada sada gledam muževne brkove i snažne figure (osobito Petrovu) nekako mi isposnički izgled Alojzija Stepinca izgleda kao prototip samomučećeg jezuite.

 Kameno špičasto lice obasjano je posebnim svjetlima unutar katedrale a iznad je ogromni luster koji je stigao iz jedne kockarnice u Las Vegasu. Interesantan detalj saznao sam od vodiča koji je sklon da začini dosadnjikave priče iz povijesti prigodnim anegdoticama. Jedan od radnika u kockarnici Gold Coast, inače hrvatskog podrijetla, je pitao vlasnika kockarnice, koji je mijenjao interijer svog objekta da daruje zamjenjeni luster zagrebačkoj katedrali.

Tako luster iz Las Vegasa osvjetljava glavni oltar a zraci dodiruju blaženo ali još ne i svetačko lice Stepinčevo.  Nisam siguran koliko to godi njegovom svjetonazoru ali vjerujem da prpošnim Petru Zrinskom i Krsti Frankofonu ne smeta. Posebno Krsti koji je napisao potonje stihove u kojima dvojica drugara u krčmi naiđoše na lijepu krčmaricu

Ter joj pojdu drago govoriti:
Bi li se dala, divojko, ljubiti
Za prijazan i spenzu junačku;
Nimoj skratit milost divojačku.
Na to mi se grohotom nasmije,
Čašu vina gizdavo napije.
Jednomu je zdravicu napila,
A drugom čašu naklonila:
Ni vas moći jednako ljubiti,
Po vridnosti pravo ugoditi;
Veće vami na izbor ostavljam,
Tko je friži, tome se ojavljam.
Pobratini kad to bihu čuli,
Divojku su na stran ustisnuli:
Vira ti naša, divojko ljublena,
Vsaki nas je tvrđi od kamena;
Gdi se jedan uzda preskočiti,
Tu i drugi neće pogrditi;
Veće skušaj kak je koji čvrstan,
Po tom sudit tko je bolje vrstan.

Tomislavova šnicla

       

       Pred olujnim napadom horde Kobasića sastavljenih od 6 Amerikanaca i jednog ubačenog iz Srbije Zagreb se ispraznio. Gdegod smo kročili tog ponedeljka, petog dana u mesecu avgustu, naišli smo samo na strane turiste i domaću radnu snagu zaposlenu u uslužnim delatnostima. Silne brigade ili kako god da sezovu postrojbe hrvatske vojske rasporedile se se po strateškim mestima obeležavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Čini se da takvih mesta nema u Zagrebu mada smo ispred zagrebačke katedrale videli skupinu veterana kako se selfiraju uredno poredani u ispeglanim paradnim uniformama.

(Koliko sam mogao naslutiti iz priča pravih ratnika, veterana sada, nakon 24 godine od Oluje, ima više no ih je bilo tih ratnih 90-tih godina. Nekako mi to liči na one 70-te i 80-te u Jugoslaviji kada je prvoboraca i spomeničara iz 2. svetskog rata bilo više no muški sazrelog stanovništva pred rat 1941.)

Preostali deo populacije iskoristio je neradni praznik za neku svoju kombinaciju produženog ili spojenog odmora. Sudbina svih praznika u kapitalizmu je ista: radni narod se raduje neradnom danu.

No, ostavimo moju zajedljivost na stranu. Zagreb je zahvatio talas vrućina i naša kobasićka jedinica je obilazak Zagreba planski svela na 2-3 satni obilazak centra Zagreba sa lokalnim vodičem. 

Šta me oslobodilo pričanja o gradu koga poznajem ali ne tako da bih baratao podacima o važnim zbivanjima, godinama i pikantnim detaljima. Pikantni detalji moje sopstvene historije zagrebovanja tiču se kafana, poseta studenata Filološkog fakulteta iz Beograda kolegama (tj. više koleginicama) sa Filozofskog u Zagrebu (išlo se dakako i u suprotnom smeru), drugovanjem sa zagrebačkim ogrankom bratije iz karlovačke gimnazije, par ljubavnih izleta i kasnijih prolazaka na putu za Karlovac ili Krk. Najvećim delom u sretno doba do nesretnih 90-tih. 

Kad sam se potrudio da nađem fotografsku ilustraciju svog zagrebovanja, nađoh najstariju fotku iz Zagreba (uz arhivarsku pomoć mog druga iz osnovne škole, Vlade Forjana) na kojoj mladi akcijaš karlovačke brigade „Rade Končar“ na  SORA „Sava 69“ obilazi Zagreb jednako tako nekog avgusta 1969.

xxx

Vodič je bio svestan vrućine, mahom tinejdžerskog sastava grupe, te nas nije zamarao obiljem podataka.

Svaki obilazak mora krenuti od spomenika kralju Tomislavu, jednom od vladara iz loze Trpimirovića u X stoleću. 

Ne slovim za poznavaoca ranih hrvatskih loza te ću se samo zadovoljiti komentarom da je Tomislavu krunu dao rimski papa koji je izgleda to stigao uraditi pre Vizantije pa Konstantin Porfirogenet Tomislava ne pominje mada se bavi procenom vojnog značaja hrvatskih vladara tog vremena.

Naiđoj u pretraživaču sliku Otona Ivekovića o Tomislavovom krunisanju.

A i da mi srpski Kobasići svog konja za sliku imamo dokazuje i Krunisanje cara Dušana Paje Jovanovića. 

Jest potonji Dušan vladao kojih 400 godina posle Tomislava, ali barem je bio car. Za čijim carstvom čeznu i venu mnogi današnji srbski osvetnici.

Ko o čemu, ja o velikosrp(b)skim pretenzijama i to u srcu Zagreba. Kad sam već kod srca grada, naši beogradski čelnici namerni su da ispred bivše železničke stanice nataknu monumentalni spomenik našem prvom kralju - Stefanu Prvovečanom (ili beše - Stjepan) kome krunu dade jednako neki od rimskih papa. A pošto Tomislav u Zagrebu gleda na glavni kolodvor sa koga se hrvatska mladež masovno upućuje ka Europi, naš Stefan ostavlja iza leđa napuštenu zgradu Glavne železničke stanice i gleda preko fontane na Slaviji nekako ka jugoistoku očekujući verovatno Turke. 

xxx

Bre mani se Branko srbovanja i vrati se proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti kad izgleda tako malo mariš za Dan hrvatskih branitelja. Sva sreća ovo pišem kad sam se dobrano vratio u Beograd pa me neće stići srdžba branitelja i premijera Plenkovića. A do moje sledeće posete Zagrebu ionako će proteći dovoljno vremena da dva neprijateljska tabora nađu neku drugu zgodu da jedni drugima nešto okače. Smisliće Vulin nešto. A braniteljski ministar mu neće ostati dužan.

xxx

Duž Zrinjevca ka Trgu Republike (pardon, Trgu Bana Jelačiča – teško se odvikavam) gde na žalost nismo svratili u moju omiljenu Gradsku kavanu u kojoj je nekada purgerski Zagreb dolazio na jutarnju kavicu uz novine i možda neki kolač. Čini se da i sam imam tih purgerskih sklonosti ako saberem uživanje u Esplanadi i slonost ka plišanim stolicama u Gradskoj kavani. Što možda i nije čudno ako zaista po ženskoj liniji vučem poreklo od čuvenog Ivana Kobasića, velikaša koji je potpomogao habsburškoj plemićkoj lozi da zavlada Hrvatskom.

Ovog puta sam se samo zadovoljio da se sa mlađahnim američkim Kobasićima uslikam ispred kavane da bi me znali naći kad sledeći put okupiraju Zagreb.

Obiđosmo mi još dosta interesatnih stvari ali ostavljam za sledeći nastavak.

Xxx

Hej a kamo neka klopa? Pitaju se savesni čitaoci navikli da im potaknem sline uz obilje reči. 

Ne izdržah te me provokatorski duh nagna da se pozabavim – zagrebačkim odreskom. Coolinarkin recept kaže da ide 8 svinjskih šnicli srednje veličine (od lungiča, laks karea ili otkoštenog mesa kremenadli), 8 šnita narezane šunke, 100 grama sira (edamer, podravec ili gouda), 8 čajnih žličica senfa, 3 jaja, oštro brašno i krušne mrvice za uvaljati šnicle, sol, papar, ulje za prženje. Konačan proizvod ima različite izglede: kvadratne, pravougaone, valjkaste...

Gde je tu provokacija pitaće se mlađi i neiskusni sladokusci.

Ah, dragi moji neznalci. U Srbiji postoji specijalitet koji se zove Karađorđeva šnicla. Historija beogradskog kulinarstva kaže da ju je osmislio nekom prilikom Titov kuhar Mića Stojanović. On favorizuje teleći file ali se više udomaćio svinjski. Mića je stavljao 40 grama starog kajmaka na 200 grama mesa ali ne i šnite šunke kako se često danas stavlja. Uz to je išao tartar sos od majoneza i kiselih krastavčića te limun sa garniranim barenim krompirom. U međuvremenu svašta se izmenilo, pa je pomfrit zamenio bareni krompir. Tartar je ostao ali se šnicla uvećala. Danas je često zovu „Devojački san“ jasno aludirajući na neki drugi deo tela Karađorđevog tela.

Elem, u s-h sporovima jedni druge optužuju ko je kome ukrao i preimenovao šniclu-odrezak koja se prilično slično sprema i kod jednih i kod drugih. Možda bih mogao primetiti da sam u Srbiji jeo znatno veći odrezak ali biće da je to ušlo u modu da bi se restorani mogli pohvaliti kako je kod njih Karađorđev hm devojački san – najveći.

Čuh da i Slovenci imaju svoju varijantu ali ću se tome posvetiti kad jednom posetim svoju rodnu Ljubljanu i naručim – Ljubljanski odrezek. Ali klonim se pisanja o tome jer su odnosi Hrvatske i Slovenije u hladnoratovskoj fazi pa nije uputno zagrevati uvaljujući im Karađorđevu ... znate već šta. 

Creme brulee pred Oluju

           Razumijem da su priče o porodici interesantne samo članovima iste porodice koji se poznaju i žele da su upućeni što se kod koga događa. Međutim, da bih vas uveo u kontekst zbivanja narednih nekoliko dana mog boravka u Hrvatskoj, morate malo  istrpjeti i upoznati se sa slijedećim okolnostima:

-        Dolazi 6 američkih Kobasića (2 odrasla i 4 djece /od 10 do 15 godina/) a ja treba da okupim hrvatsko-slovenski dio koga rijetko viđam. Okupljanje treba da traje nepun dan.

-       Prije toga treba da dočekam Amerikance, procunjamo se po Zagrebu na dan proslave Oluje (pardon: Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja) i sutradan pohodujemo sela između Karlovca i Ozlja.

Stanovito uzbuđenje koje sam imao zbog susreta sa američkim Kobasićima rezultat je lijepih odnosa sa Danicom (znamo se 20-tak godina),upoznavanja sa Steve-om koga nisam poznavao i strepnje kako ću se nositi sa nemogućim, nezainteresiranim i nevaspitanim tinejdžerima koji bulje u I-phone i ne šljive nikog tko se ne pojavljuje u igricama. Tamo neki omatorjeli uncle iz Hrvatske (ili Srbije – njima je to sasvim svejedno) unaprijed je proglašen za odrtavjelog i možda malo uvrnog starca sa čudnim izgovorom engleskog.

Dakle, tako svježe obrijani, pivom odobrovoljeni, i napadno srdačan Uncle, nenavikao da se bavi djecom u bilo kom formatu, stuštio se iz sobe u Esplanadi da se sretne sa hordom amerikaniziranih Kobasića iz Upper Michigana. 

Xxx

Biti u Esplanadi a ne kušati njihov creme brulee je neoprostiv grijeh.  Tu sam francusku slasticu prvi puta probao upravo u Esplanadi i gdjegod kasnije na nj naišao ne može se mjeriti sa Esplanadinim. Obično bih uzimao čokoladni ali mi je umješna konobarica preporučila da probam ovaj sa ušećerenom kumqatom.

 Nježog kremastog ukusa, glatke teksture s malo karamela na vrhu – uživanje za nepca. Ovom srpskom Kobasiću bi odgovarala veća posuda  ali vjerovatno bi me u Espalanadi gledali kao nezajažljivog Bizantinca kad bih tražio repete.

xxx

Amerikanci su stizali u porcijama pa sam ih lakše svario. Naravno da pretjerujem. Susret je bio prijatan i ugodan. Djeca vrlo pristojna i vjerojatno u neiskazanom šoku što imaju nekog uncle-a koji ih ne smara beskrajnim ljubakanjem, glađenjem po kosi i tapšanjem po leđima.

Djecu razmjestismo da se odmaraju od noćnog putovanja preko oceana i dnevnog smucanja po evropskim aerodromima ne bi li se uhvatio neki let za tamo neki Zagreb.

A ono dvoje odraslih Kobasića, od kojih jedino Steve nosi to prezime, sa srpskim polukobasićem razvezaše priče potpomogute Karlovačkim pivom.

„A kakav je to praznik u Hrvatskoj?“ – ljubopitljivo se zainteresirao Steve razumjevajući da sve one izvješene zastave po Zagrebu nisu namjenjene Kobasich reunionu.

Koji odgovor dati na tako škakljivo pitanje? Hrvatski ili srpski?

Pokušao sam sa nekim izbalansiranim, objasnivši da dolazim iz Beograda, tj. Srbije i da je moja vizura događaja u Hrvatskoj kolovoza 1995.  drugačija od one zvanične Hrvatske, makar bi me podrijetlo valjda trebalo usmjeriti drugačije.

„Znači ti si iz Srbije došao na proslavu Dana pobjede Hrvatske nad Srbijom?“

Našalio se Steve hvatajući se u koštac sa tisućljetnim ili hiljadugodišnjem natezanjem Hrvata i Srba tko je koga zaj..avao, još uvijek zaje.ava i bez svake sumnje će narednih tisuću hiljada godina zaj...vati.

Sva je sreća te Karlovačkog (piva) bijaše dosta a dobre Kobasićke volje i spremnosti na šalu još više te se u dobrom raspoloženju raziđosmo po Esplanadinim sobama bez izazivanja međunarodnog skandala.

Posle tuširanja  zavalih se u preveliki krevet. 

Slijeganje utisaka išlo je sporo i nije mi se spavalo. Posegnuh za malo muzike sa You tube. Za dom spremni Thomson nije moj izbor, „Tamo daleko“ mi nije palo na pamet možda i zato što je za drugog svjetskog rata u Esplanadi bilo sjedište Gestapoa i Wermachta.

Zadovoljno se prepustih Mallorci Albenizovoj u izvođenju Sharon Isbin.

Toplo preporučujem. https://www.youtube.com/watch?v=zPDs5Jmu-JI

Na ekranu velikog pljosnatog televizora pisalo je: Welcome Mr. Branko Vuksan dok su me udoban krevet, Karlovačko i lijepa Sharon uvodili u san.

Esplanade

Sa autobusnog kolodvora u Zagrebu, sa dve torbe o ramenu, krenuh po navici pešice duž Vukovarske (nekada Proleterskih brigada) da bih prošao pored Trnja i sa stražnje strane došao do Glavnog kolodvora. Ruta je uslovljena nekada čestim odlascima i odsedanjima kod davnašnjih prijatelja (još iz karlovačkih dana) u Gruškoj pored nekadašnjeg autoputa Ljubljana-Beograd a koji se sada zove Slavonska avenija. (Pojam Beograda se na ulicama i saobraćajnim znacima u Zagrebu potpuno izgubio. Na putu ka Srbiji Beograd će se pomenuti tek kad se primaknete Županji.) Pored te decenijske navike razlog je stražnjeg ulaska na Kolodvor i obavezan prolazak pored Trnja i podsećanje na jedan za mene izuzetan esej Miroslava Krleže O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, napisan negde između dva rata. Kao zagriženog ljubitelja Krleže od rane mladosti taj mi se esej upio odavno i vazda bih ga se setio kada bih prolazio kroz ili pored Trnja ka ili od Glavnog kolodvora.  Malo vas je pretpostavljam pročitalo Krležin oštar ubod prsta u oko hrvatske malograđanštine u dobro poznatom Krležinom akribičnom maniru nepopustljivog patologa koji lešinu secira dok i zadnji kapilar ne bude izložen uvidu savesnog mesara.

Navedeni esej sam odštampao (da ne kažem – izprintovao) pre puta i čitao ga u autobusu krateći vreme i uživajući u britkom jeziku verovatno zadnjeg renesansnog prosvetitelja hrvatske kulture koga današnja državna kultura u Hrvatskoj pominje retko i samo kad mora ili ne može da izbegne. Imao sam dva JAKO dobra razloga da posegnem za Krležom i baš tim esejom tog 4.8, dakle, dan pre proslave Oluje.

Prvi je u činjenici da ću dva dana konačiti u hotelu Esplanada koji drži jednu od glavnih pripovedačkih niti u eseju, a drugi nalazim u pokušaju da sam sebi kompenzujem „izdajnički poduhvat“ kakvim bi se okarakterisala kod političkih krugova i medija u Srbiji moja poseta Zagrebu i Hrvatskoj u vreme proslave progona srpskog življa iz Hrvatske za vreme te nesretne oluje koja je postala državni praznik pod nazivom Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.  Dakako, moja je sreća da moja malenkost nema nikakav značaj u srpskoj javnosti, još manje onoj iz političkog cirkusa, pa me nelagoda podudarnosti datuma dodirnula samo kao paradoksalna slučajnost. Da sam kojim slučajem makar i mali zvaničnik postojeće nomenklature na vlasti u Srbiji lako bi mi se moglo desiti da me predsednik države, predsednik partije od 800.000 članova, vrhovni komandant oružanih snaga i...(nabrajajte dalje čega se setite) javno prozove na partijskom sastanku šta deo ljeta (ma koliko minoran) provodim u skupim hrvatskim hotelima umesto da odem na primer do Sopota i tamo pronađem nekog Kobasića.

U autobusu sam se šćućurio i zalegao na dva sedišta da me svevideći gospodar ne zapazi. Čitao sam Krležu mada mi,  dok je autobus hitao ka Zagrebu, iz glave nikako nije izlazila slika kilometarskog zbega srpskog naroda iščupanog iz zemlje u kojoj su im se generacije rađale kako se na priručnim prevoznim sredstvima i peške nekako kotrlja u suprotnom pravcu, ka Beogradu. Nemam to pronicljivo i zapažanjima bogato pero Krleže da bih opisao taj jad koga sam u Beogradu video samo još pojačan sramotnim ponašanjem vlasti koja ljudima nija dozvoljavala da siđu sa autoputa nego ih je usmeravala ka Kosovu i drugim delovima Srbije. Viđao sam ljude koji su u očaju bežali iz kolone da bi utočište našli kod nekih svojih, kao što sam viđao ovodrinsku braću kako žednom i avgustovskim suncem opečenom narodu prodaje vodu i rashlađene sokove.

Xxx

Prošao sam pored Trnja koje danas svakako ne liči na Krležin opis.

trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah) kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevnoga reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematskom neizbježnošću; sezonski pravilno dvaput, svakoga proljeća i svake jeseni, već kako padaju kiše oko Rjavine i Mezaklje na Feldesu. Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu.

Ovoj slici Trnja iz 1934 Krleža kao suprotnost ubacuje hotel Esplanadu:

Uputite se, molim vas, budite ljubazni, sa mnom na terasu zagrebačkog Esplanade-hotela pa da otpočnemo naše nesuvremeno antimalograđansko razmatranje, a kako malograđanin poistovjećuje pojam hrvatstva s pojmom svog malograđanskog pogleda na svijet, to će za malograđanina takvo protumalograđansko gledanje biti svakako i protuhrvatsko. Krivi zaključak, jer su krive i premise. Prije svega Hotel Esplanade: hladna i topla voda, francuska kuhinja, ruleta, liftovi, livrirani teklići, "on parle français", "Evropa", dobro! Tamo perspektiva na grad Agram, parkovi, asfalt, policija s engleskim kacigama, psi sa brnjicom! Dobro! Tu na terasi hotela dame (gospođe ovog našeg glavnog grada) sve govore njemački. Ukoliko pripadaju građanskog klasi, to nisu Hrvatice, ili, još gore: to su zaista autentične Hrvatice, to su naše drage kršćanke, hrvatske milostivice i milostive. "Jezusna, kistihant, fesch i hercig" mentalitet naših agramerskih milostivica! Tako, dakle, izgleda u centru našega glavnog grada, u ljetno poslijepodne, uz tihu svirku nevidljiva kvarteta. Sladoled i novine, muzika, svibanjsko nebo. Arkadija...

Promatrajući te nase "lijepe hrvatske dame", drage naše rodoljubive Hrvatice, uz čašu hrvatskog sladoleda, na hrvatskoj terasi, uz gibanje prolaznika u bijelom platnenom odijelu sa reketima, uz skupe engleske i talijanske marke automobila, čovjek bi mislio da je doista u "Evropi". To je ta Evropa, o kojoj piše malograđanska štampa da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Evropa. Međutim, sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakulisno kobna, kao što je sve fatalno sto je zakulisno:

Odatle ćete naime videti Trnje onog vremena dato u opisu pre Esplanade. Da ne pnavljam sliku.

Xxx

Hotel Esplanade je za mene uvek bio pojam. I pre nego sam se upoznao sa Krležinim esejem i postao kritičar svega postojećeg, taj hotel, izgrađen 1925. da bi bogataški putnici Orijent ekspresa imali gdje odsesti, prenoćiti i osećati se kao da nisu ni otišli iz sjaja svojih bogataških evropskih kuća i operetskih običaja uglađenosti i ležernog dendizma, privlačio me svojom grandioznošču, nedokučivošću i sjajem livrejisanih portira. Mladom junoši, tek stasalom članu partije, sa ambicijama menjanja sveta, činilo se da se ostvarenje životnih snova između ostalog karakteriše nonšalantnim ulaskom u hol proslavljenog hotela manirom nekoga ko svakodvevno odseda samo po takvim hotelima i u njima se suvereno kreće kao da zna svaki ćošak i smatra ga, makar za boravka, delom sopstvenog bića.

Kasnije se dešavalo da sam sjedio u njegovim salonima nalazeći se sa jednim norveškim biznismenom za koga sam i sa kojim sam povremeno nešto radio. Oko koga su se okupljali lokalni poslovnjaci i oni koji su se nadali da bi uz jegovu pomoć tako nešto mogli postati. Tada sam se uverio da su Esplanadini saloni mesto većine zagrebačkih i hrvatskih bogataških, kulturnih i sve više političkih klika gde valja biti viđen i videti ko je s kim.

Došlo je dakle vreme da u istom tom Orijent ekspres hotelu noćivam pune dve noći.

Moji američki rođaci trebali su stići iz ranih krajeva sveta tek predveče ali su meni pristigavšem najranije već na recepciji omogućili status kao da sam i sam neki bogati ujak iz Amerike. Soba iz kategorije de luxe na 5. spratu, posluženje dobrodošlice na stočiću.

Dok sam čekao jednog poslovnog prijatelja iz Zagreba, na čuvenoj terasi sa koje je Krleža gledao na Trnje, 

izgledao sam sebi kao da sam prodao ideale mladosti za udobnost posustale starosti kojoj je više stalo do popunjenih creva, udobne stolice, dobrog piva (Karlovačkog, dakako) 

i nadmenog pogleda ka raji koja gmiže po avgustovskoj vrućini u neki svoj jad nama probranima nepriličan.

Ajde, može biti da sam preterao – nisam se baš osećao tako nadmoćnim, ali priznaćete da takav stav više priliči Krležinim komilfo malograđanima koji sa terase Esplanade kukaju kako neobrazovani Trnjanci u svom polupijanom smradu ne vide kako je hrvatstvo terase Esplanade put ka Europi.

Ha, umalo zaboravih da je Hrvatska u EU, pa bi ovaj tekst valjalo nekako prebaciti u Beograd. Ali tog  se zadatka bolje od mene poduhvatio Basara u “Danasu” pa me potražite u njegovim tekstovima.

Od Chobasicha do Kobasića

Nikada se ja, Branko Vuksan, neposlušni rab božiji, popisnik ovih redova, nisam bavio prošlošću svoje porodice na način savjesnog istraživača. Vazda više okrenut budućnosti nikada se nisam udubljivao u porijeklo svoga roda sem onoliko koliko elementarna porodična pristojnost nalaže kada se vidite sa nekim daljim ili bližim rođakom pa počnete da nižete tko je čiji, tko je živ a tko ore po božijim njivama, tko se oženio /udao/ i kada djecu dobio. Potonje je uvijek bilo u okviru ogovaranja ili sladostranog pretjerivanja u opisu tuđih nevolja i sopstvenih junačkijeh djela.

Kako su me me ipak počele pritiskati ozbiljne godine, a dok sam još pokretan i pri kakvoj takvoj pameti, dadoh se na ispitivanje povijesne uloge familije Kobasić kojoj je pripadala moja majka. Kao ponositi sin Vuksana valjda je bilo prirodnije da se najprije posvetim očevoj liniji, ali uvijek se umiješa neki prst sudbine pa stvari krenu drugim tokom. Prije svega, sa nekim Kobasićima sam se više družio nego sa Vuksanima (od kojih mnoge, na moju sramotu,  ne poznajem), a napokon, neka je slučajnost  uticala da Kobasiće ubacim u prvi plan. Naime, kada je umrla moja majka (1985.) u njenoj sam zaostavštini našao neke požutjele papire iz kojih sam ustanovio da je majčin otac imao nekog brata koji se za nekih godina siromaštva, gladi i snova o obećanoj zemlji, zaputio u SAD, sa mnogo drugih seljaka iz istog i obližnjih sela (Veliki Erjavec, Mali Erjavec, Hrašće, Slapno, Oštri Vrh..) smještenih između Karlovca i Ozlja u današnjoj Republici Hrvatskoj a ondašnoj Austro-Ugarskoj monarhiji. I kad je internet ojačao a pretraživaći omogućili da se čeprka gdjegod da imate sklonosti, nađoh ja Kobasiće u Americi, pa se sa jednom, imenom Danica, upoznah i šta više bijah joj na svadbi u Rumunjskoj.

Elem, ta je Danica naumila da svoje dvoje djece upozna ovih augustovskih dana sa rodnim krajem njenog pradjede a u tome joj se pridružio i brat od strica, Steve (Stevo, Stjepan, Stefan) sa svoje dvoje djece.

I šta ću – morao sam se za to pripremiti za ulogu organizatora okupljanja Kobasića.

Xxx

Ranije sam sve nekako mislio da je Kobasić prezime uzeo neki osobito spretan seljak koji se negdar proslavio mesarskim poslom i posebice pravljenjem kobasica. Znajući moju majku koja je bila pravi stručnjak za pravljenja kobasica, a posebno krvavica, a i da mi je pričala kako se u kući njena oca stalno klala stoka i svi su bili vješti u mesaranju –u mojoj se svijesti usadila primisao o krvavom zanatu prema kome nemam posebnih sklonosti. Šta više, kada je u par prilika majka u stanu u Beogradu pravila krvavice i tjerala me da pomažem u mješanju smjese krvi, mljevenog i isječenog mesa i iznutrica, začina i još nečeg što nisam upamtio, radio sam to pod moranjem i nekako poslušno traljavo. Tako da na žalost nisam ni zapamtio recept za pravljanje dobrih krvavica koje sam volio da jedem a za koje je majka moja zaista bila pravi majstor. Smatram to jednim od svojih većih propusta u životu. A jedu sa baš ovako: sa kiselim zeljem i restovanim krompirom.

Xxx

Ivan Kobasić bijaše potomak jedne stare plemićke porodice, po svemu sudeći drčan i hrabar ratnik, koji je kao kastelan tvrđave Brekovica u blizini Bihaća izgleda bio nazočan na historijski važnom saboru hrvatskih plemića u Cetingradu 1526-7. godine pri izboru Ferdinanda I Habsburškog za kralja Hrvatske s kojim je Ivan prijateljevao iz raznih profiterskih razloga. Otad Habsburgovci vladaju Hrvatskom sve do pada K und K monarhije 1918. Moji sadašnji Kobasići (a i ja sa njima) rado se vezujemo za njega kao pretka tim više što je on od istog kralja dobio neku zemlju u Žumberku (a to je posve blizu postojbine naših djedova) pa će biti da je, po pravu plemenitaša i svoje pustopašne prirode, pošpricao sjeme Kobasića svud unaokolo.

Dakle, jeste, mi Kobasići (i ja sa dozom nelagode) priznajemo da smo svoju domovinu predali stranom kraljevstvu (nasuprot Slavoncima koji su se te 1527 opredijelili za Ivana Zapolju) koje zaista dugo nije htjelo odande da se makne. Pa ispade da su vladali Hrvatskom otprilike koliko i Turci Srbijom i u toj podjeli uticaja (ne bez značaja i za povijesnu zbilju s kraja XX vijeka pa i ovog XXI) dvije će se zemlje najmanje jednog još milenijuma sporiti tko je bolje prošao. Hrvati su se valjda (a i ja sa njima) osjećali kulturno i civilizacijski superiornijim od Srba, a Srbi (a i ja sa njima – zarad niza okolnosti) junačnijim i nepokornijim.

Ne bih znao reći imali ga na ovoj slici o priznavanju stranog kralja za sopstvenog, no pročačkaću malo historijske izvore pa možda kasnije nešto više saopćim zainteresiranoj javnosti. A možda se pominje na ovoj povelji sa sabora pa nju valja proučiti u bečkom državnom arhivu. 

Ovaj naš Ivan je napokon zbrisao iz Bihaća pred Turcima jer mu njegov prijatelj Ferdinand I nije poslao obećanu pomoć u ljudstvu da se odbrani i otišao na Žumberak gdje mu je historija zamela trag nakon što mu je Ferdinand I dao zemlju i pustio ga da se junači nad dodeljenim selima i kmetovima.

Grb mu je kao što vidite slika i prilika junaka. Kaciga sa vizirom, štit, ruka u oklopu i bodež.

Grb je inače klesan u miljevini kao nadgrobna stela  u franjevačkoj crkvi Sv. Antuna u Bihaću od koje su Turci napravili džamiju a 9 nadgrobnih ploča (među njima i Ivana te Gaspara Kobasića) položili naopako na pod novonastale džamije, kasnije poznata kao Fethija. Kasniji nanosi historije te su ploče pokrivene novim nanosima naknadnih radova a otkrivene su 1894. kada se džamija Fethija iz nekog razloga prekopavala.

Natpis na nadgrobnoj ploči kaže:

HANC SEPVLTVRAM EDIFICAVERVNT EGREGII JOHANES . ET. GASPAR. CHOBASICH. PRO. SE. ET. SVIS. HEREDIBVS. (1523).
U slobodnom prijevodu natpis glasi: Ovu grobnicu sagradiše  časni (slavni, plemeniti) Ivan i Gašpar Kobasić za sebe i svoje nasljednike.

Ta 1523. nije prva godina kada se Chobasichi pominju jer se Matko Chobasich (po svemu sudeći otac Ivanov i Gasparov) pominje kao prvi potpisnik neke povelje iz 1488.

Xxx

Pod imenom Ivana Kobasica bio je i jedan vokalno-instrumentalni sastav u SAD sastavljen mahom od  Kobasića koji su se nastanili u Upper Michiganu, oko gradića Escanaba gdje i danas ima najveći broj Kobasića u Americi.

Ovo što vidite na slici je naslovna i zadnja stranica knjižice kojom je orkestar tokom vjerovatno 2. svjetskog rata svirao po gradovima Michigana i okolnih država.

Ne znam da je sa ove strane bare bilo muzički nadarenih Kobasića – mada saznadoh od jedne od sestara da joj je ćerka violinistkinja pa će biti da ima i darovitih. Svakako darovitijih od nas ostalih Kobasića (u kakve se s pravom ubrajam) čije eventualno pjevanje, nastalo kao rezultat djelovanja provrelih tečnosti grožđa( kojima smo mnogo više skloni nego ičemu drugome), više zadire u oblast rasturanja zabava nego njihova umilodušenja.

Što ne znači da se i Karlovac nije proslavio bendovima za seoske zabave uz dobru pijaču i drmeš. Pamtim i danas Stevu Sabljarića koji je žalio i palio svadbama i zabavama oko Karlovca a koliko sam čuo nije odolio ni pozivu iseljenika iz Amerike i Kanade tamo nekih 70-80.tih godina prošlog vijeka. Ne bi me iznenadilo da su bili i u Escanabi gde su tamošnji Kobasići otkidali na zvuke rodnog kraja.

Društvo mojih beogradskih Karlovčana i dalje se zabavlja pjevušeći: Mlado janje dozivalo majku.

Xxx

Sa ovakvim skromnim saznanjima o podrijetlu Kobasića, zaputih se u Zagreb, dan prije proslave Oluje. Pa šta bude.

U polupraznom autobusu opustih se koliko dva sjedišta dozvoljavaju, mada su neki mlađahniji nalazili načina da se opuste drugačije.  

Vaš Branko ibn Chobasichka