Esplanade

Sa autobusnog kolodvora u Zagrebu, sa dve torbe o ramenu, krenuh po navici pešice duž Vukovarske (nekada Proleterskih brigada) da bih prošao pored Trnja i sa stražnje strane došao do Glavnog kolodvora. Ruta je uslovljena nekada čestim odlascima i odsedanjima kod davnašnjih prijatelja (još iz karlovačkih dana) u Gruškoj pored nekadašnjeg autoputa Ljubljana-Beograd a koji se sada zove Slavonska avenija. (Pojam Beograda se na ulicama i saobraćajnim znacima u Zagrebu potpuno izgubio. Na putu ka Srbiji Beograd će se pomenuti tek kad se primaknete Županji.) Pored te decenijske navike razlog je stražnjeg ulaska na Kolodvor i obavezan prolazak pored Trnja i podsećanje na jedan za mene izuzetan esej Miroslava Krleže O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, napisan negde između dva rata. Kao zagriženog ljubitelja Krleže od rane mladosti taj mi se esej upio odavno i vazda bih ga se setio kada bih prolazio kroz ili pored Trnja ka ili od Glavnog kolodvora.  Malo vas je pretpostavljam pročitalo Krležin oštar ubod prsta u oko hrvatske malograđanštine u dobro poznatom Krležinom akribičnom maniru nepopustljivog patologa koji lešinu secira dok i zadnji kapilar ne bude izložen uvidu savesnog mesara.

Navedeni esej sam odštampao (da ne kažem – izprintovao) pre puta i čitao ga u autobusu krateći vreme i uživajući u britkom jeziku verovatno zadnjeg renesansnog prosvetitelja hrvatske kulture koga današnja državna kultura u Hrvatskoj pominje retko i samo kad mora ili ne može da izbegne. Imao sam dva JAKO dobra razloga da posegnem za Krležom i baš tim esejom tog 4.8, dakle, dan pre proslave Oluje.

Prvi je u činjenici da ću dva dana konačiti u hotelu Esplanada koji drži jednu od glavnih pripovedačkih niti u eseju, a drugi nalazim u pokušaju da sam sebi kompenzujem „izdajnički poduhvat“ kakvim bi se okarakterisala kod političkih krugova i medija u Srbiji moja poseta Zagrebu i Hrvatskoj u vreme proslave progona srpskog življa iz Hrvatske za vreme te nesretne oluje koja je postala državni praznik pod nazivom Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.  Dakako, moja je sreća da moja malenkost nema nikakav značaj u srpskoj javnosti, još manje onoj iz političkog cirkusa, pa me nelagoda podudarnosti datuma dodirnula samo kao paradoksalna slučajnost. Da sam kojim slučajem makar i mali zvaničnik postojeće nomenklature na vlasti u Srbiji lako bi mi se moglo desiti da me predsednik države, predsednik partije od 800.000 članova, vrhovni komandant oružanih snaga i...(nabrajajte dalje čega se setite) javno prozove na partijskom sastanku šta deo ljeta (ma koliko minoran) provodim u skupim hrvatskim hotelima umesto da odem na primer do Sopota i tamo pronađem nekog Kobasića.

U autobusu sam se šćućurio i zalegao na dva sedišta da me svevideći gospodar ne zapazi. Čitao sam Krležu mada mi,  dok je autobus hitao ka Zagrebu, iz glave nikako nije izlazila slika kilometarskog zbega srpskog naroda iščupanog iz zemlje u kojoj su im se generacije rađale kako se na priručnim prevoznim sredstvima i peške nekako kotrlja u suprotnom pravcu, ka Beogradu. Nemam to pronicljivo i zapažanjima bogato pero Krleže da bih opisao taj jad koga sam u Beogradu video samo još pojačan sramotnim ponašanjem vlasti koja ljudima nija dozvoljavala da siđu sa autoputa nego ih je usmeravala ka Kosovu i drugim delovima Srbije. Viđao sam ljude koji su u očaju bežali iz kolone da bi utočište našli kod nekih svojih, kao što sam viđao ovodrinsku braću kako žednom i avgustovskim suncem opečenom narodu prodaje vodu i rashlađene sokove.

Xxx

Prošao sam pored Trnja koje danas svakako ne liči na Krležin opis.

trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah) kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevnoga reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematskom neizbježnošću; sezonski pravilno dvaput, svakoga proljeća i svake jeseni, već kako padaju kiše oko Rjavine i Mezaklje na Feldesu. Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu.

Ovoj slici Trnja iz 1934 Krleža kao suprotnost ubacuje hotel Esplanadu:

Uputite se, molim vas, budite ljubazni, sa mnom na terasu zagrebačkog Esplanade-hotela pa da otpočnemo naše nesuvremeno antimalograđansko razmatranje, a kako malograđanin poistovjećuje pojam hrvatstva s pojmom svog malograđanskog pogleda na svijet, to će za malograđanina takvo protumalograđansko gledanje biti svakako i protuhrvatsko. Krivi zaključak, jer su krive i premise. Prije svega Hotel Esplanade: hladna i topla voda, francuska kuhinja, ruleta, liftovi, livrirani teklići, "on parle français", "Evropa", dobro! Tamo perspektiva na grad Agram, parkovi, asfalt, policija s engleskim kacigama, psi sa brnjicom! Dobro! Tu na terasi hotela dame (gospođe ovog našeg glavnog grada) sve govore njemački. Ukoliko pripadaju građanskog klasi, to nisu Hrvatice, ili, još gore: to su zaista autentične Hrvatice, to su naše drage kršćanke, hrvatske milostivice i milostive. "Jezusna, kistihant, fesch i hercig" mentalitet naših agramerskih milostivica! Tako, dakle, izgleda u centru našega glavnog grada, u ljetno poslijepodne, uz tihu svirku nevidljiva kvarteta. Sladoled i novine, muzika, svibanjsko nebo. Arkadija...

Promatrajući te nase "lijepe hrvatske dame", drage naše rodoljubive Hrvatice, uz čašu hrvatskog sladoleda, na hrvatskoj terasi, uz gibanje prolaznika u bijelom platnenom odijelu sa reketima, uz skupe engleske i talijanske marke automobila, čovjek bi mislio da je doista u "Evropi". To je ta Evropa, o kojoj piše malograđanska štampa da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Evropa. Međutim, sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakulisno kobna, kao što je sve fatalno sto je zakulisno:

Odatle ćete naime videti Trnje onog vremena dato u opisu pre Esplanade. Da ne pnavljam sliku.

Xxx

Hotel Esplanade je za mene uvek bio pojam. I pre nego sam se upoznao sa Krležinim esejem i postao kritičar svega postojećeg, taj hotel, izgrađen 1925. da bi bogataški putnici Orijent ekspresa imali gdje odsesti, prenoćiti i osećati se kao da nisu ni otišli iz sjaja svojih bogataških evropskih kuća i operetskih običaja uglađenosti i ležernog dendizma, privlačio me svojom grandioznošču, nedokučivošću i sjajem livrejisanih portira. Mladom junoši, tek stasalom članu partije, sa ambicijama menjanja sveta, činilo se da se ostvarenje životnih snova između ostalog karakteriše nonšalantnim ulaskom u hol proslavljenog hotela manirom nekoga ko svakodvevno odseda samo po takvim hotelima i u njima se suvereno kreće kao da zna svaki ćošak i smatra ga, makar za boravka, delom sopstvenog bića.

Kasnije se dešavalo da sam sjedio u njegovim salonima nalazeći se sa jednim norveškim biznismenom za koga sam i sa kojim sam povremeno nešto radio. Oko koga su se okupljali lokalni poslovnjaci i oni koji su se nadali da bi uz jegovu pomoć tako nešto mogli postati. Tada sam se uverio da su Esplanadini saloni mesto većine zagrebačkih i hrvatskih bogataških, kulturnih i sve više političkih klika gde valja biti viđen i videti ko je s kim.

Došlo je dakle vreme da u istom tom Orijent ekspres hotelu noćivam pune dve noći.

Moji američki rođaci trebali su stići iz ranih krajeva sveta tek predveče ali su meni pristigavšem najranije već na recepciji omogućili status kao da sam i sam neki bogati ujak iz Amerike. Soba iz kategorije de luxe na 5. spratu, posluženje dobrodošlice na stočiću.

Dok sam čekao jednog poslovnog prijatelja iz Zagreba, na čuvenoj terasi sa koje je Krleža gledao na Trnje, 

izgledao sam sebi kao da sam prodao ideale mladosti za udobnost posustale starosti kojoj je više stalo do popunjenih creva, udobne stolice, dobrog piva (Karlovačkog, dakako) 

i nadmenog pogleda ka raji koja gmiže po avgustovskoj vrućini u neki svoj jad nama probranima nepriličan.

Ajde, može biti da sam preterao – nisam se baš osećao tako nadmoćnim, ali priznaćete da takav stav više priliči Krležinim komilfo malograđanima koji sa terase Esplanade kukaju kako neobrazovani Trnjanci u svom polupijanom smradu ne vide kako je hrvatstvo terase Esplanade put ka Europi.

Ha, umalo zaboravih da je Hrvatska u EU, pa bi ovaj tekst valjalo nekako prebaciti u Beograd. Ali tog  se zadatka bolje od mene poduhvatio Basara u “Danasu” pa me potražite u njegovim tekstovima.