Nikada se ja, Branko Vuksan, neposlušni rab božiji, popisnik ovih redova, nisam bavio prošlošću svoje porodice na način savjesnog istraživača. Vazda više okrenut budućnosti nikada se nisam udubljivao u porijeklo svoga roda sem onoliko koliko elementarna porodična pristojnost nalaže kada se vidite sa nekim daljim ili bližim rođakom pa počnete da nižete tko je čiji, tko je živ a tko ore po božijim njivama, tko se oženio /udao/ i kada djecu dobio. Potonje je uvijek bilo u okviru ogovaranja ili sladostranog pretjerivanja u opisu tuđih nevolja i sopstvenih junačkijeh djela.
Kako su me me ipak počele pritiskati ozbiljne godine, a dok sam još pokretan i pri kakvoj takvoj pameti, dadoh se na ispitivanje povijesne uloge familije Kobasić kojoj je pripadala moja majka. Kao ponositi sin Vuksana valjda je bilo prirodnije da se najprije posvetim očevoj liniji, ali uvijek se umiješa neki prst sudbine pa stvari krenu drugim tokom. Prije svega, sa nekim Kobasićima sam se više družio nego sa Vuksanima (od kojih mnoge, na moju sramotu, ne poznajem), a napokon, neka je slučajnost uticala da Kobasiće ubacim u prvi plan. Naime, kada je umrla moja majka (1985.) u njenoj sam zaostavštini našao neke požutjele papire iz kojih sam ustanovio da je majčin otac imao nekog brata koji se za nekih godina siromaštva, gladi i snova o obećanoj zemlji, zaputio u SAD, sa mnogo drugih seljaka iz istog i obližnjih sela (Veliki Erjavec, Mali Erjavec, Hrašće, Slapno, Oštri Vrh..) smještenih između Karlovca i Ozlja u današnjoj Republici Hrvatskoj a ondašnoj Austro-Ugarskoj monarhiji. I kad je internet ojačao a pretraživaći omogućili da se čeprka gdjegod da imate sklonosti, nađoh ja Kobasiće u Americi, pa se sa jednom, imenom Danica, upoznah i šta više bijah joj na svadbi u Rumunjskoj.
Elem, ta je Danica naumila da svoje dvoje djece upozna ovih augustovskih dana sa rodnim krajem njenog pradjede a u tome joj se pridružio i brat od strica, Steve (Stevo, Stjepan, Stefan) sa svoje dvoje djece.
I šta ću – morao sam se za to pripremiti za ulogu organizatora okupljanja Kobasića.
Xxx
Ranije sam sve nekako mislio da je Kobasić prezime uzeo neki osobito spretan seljak koji se negdar proslavio mesarskim poslom i posebice pravljenjem kobasica. Znajući moju majku koja je bila pravi stručnjak za pravljenja kobasica, a posebno krvavica, a i da mi je pričala kako se u kući njena oca stalno klala stoka i svi su bili vješti u mesaranju –u mojoj se svijesti usadila primisao o krvavom zanatu prema kome nemam posebnih sklonosti. Šta više, kada je u par prilika majka u stanu u Beogradu pravila krvavice i tjerala me da pomažem u mješanju smjese krvi, mljevenog i isječenog mesa i iznutrica, začina i još nečeg što nisam upamtio, radio sam to pod moranjem i nekako poslušno traljavo. Tako da na žalost nisam ni zapamtio recept za pravljanje dobrih krvavica koje sam volio da jedem a za koje je majka moja zaista bila pravi majstor. Smatram to jednim od svojih većih propusta u životu. A jedu sa baš ovako: sa kiselim zeljem i restovanim krompirom.
Xxx
Ivan Kobasić bijaše potomak jedne stare plemićke porodice, po svemu sudeći drčan i hrabar ratnik, koji je kao kastelan tvrđave Brekovica u blizini Bihaća izgleda bio nazočan na historijski važnom saboru hrvatskih plemića u Cetingradu 1526-7. godine pri izboru Ferdinanda I Habsburškog za kralja Hrvatske s kojim je Ivan prijateljevao iz raznih profiterskih razloga. Otad Habsburgovci vladaju Hrvatskom sve do pada K und K monarhije 1918. Moji sadašnji Kobasići (a i ja sa njima) rado se vezujemo za njega kao pretka tim više što je on od istog kralja dobio neku zemlju u Žumberku (a to je posve blizu postojbine naših djedova) pa će biti da je, po pravu plemenitaša i svoje pustopašne prirode, pošpricao sjeme Kobasića svud unaokolo.
Dakle, jeste, mi Kobasići (i ja sa dozom nelagode) priznajemo da smo svoju domovinu predali stranom kraljevstvu (nasuprot Slavoncima koji su se te 1527 opredijelili za Ivana Zapolju) koje zaista dugo nije htjelo odande da se makne. Pa ispade da su vladali Hrvatskom otprilike koliko i Turci Srbijom i u toj podjeli uticaja (ne bez značaja i za povijesnu zbilju s kraja XX vijeka pa i ovog XXI) dvije će se zemlje najmanje jednog još milenijuma sporiti tko je bolje prošao. Hrvati su se valjda (a i ja sa njima) osjećali kulturno i civilizacijski superiornijim od Srba, a Srbi (a i ja sa njima – zarad niza okolnosti) junačnijim i nepokornijim.
Ne bih znao reći imali ga na ovoj slici o priznavanju stranog kralja za sopstvenog, no pročačkaću malo historijske izvore pa možda kasnije nešto više saopćim zainteresiranoj javnosti. A možda se pominje na ovoj povelji sa sabora pa nju valja proučiti u bečkom državnom arhivu.
Ovaj naš Ivan je napokon zbrisao iz Bihaća pred Turcima jer mu njegov prijatelj Ferdinand I nije poslao obećanu pomoć u ljudstvu da se odbrani i otišao na Žumberak gdje mu je historija zamela trag nakon što mu je Ferdinand I dao zemlju i pustio ga da se junači nad dodeljenim selima i kmetovima.
Grb mu je kao što vidite slika i prilika junaka. Kaciga sa vizirom, štit, ruka u oklopu i bodež.
Grb je inače klesan u miljevini kao nadgrobna stela u franjevačkoj crkvi Sv. Antuna u Bihaću od koje su Turci napravili džamiju a 9 nadgrobnih ploča (među njima i Ivana te Gaspara Kobasića) položili naopako na pod novonastale džamije, kasnije poznata kao Fethija. Kasniji nanosi historije te su ploče pokrivene novim nanosima naknadnih radova a otkrivene su 1894. kada se džamija Fethija iz nekog razloga prekopavala.
Natpis na nadgrobnoj ploči kaže:
HANC SEPVLTVRAM EDIFICAVERVNT EGREGII JOHANES . ET. GASPAR. CHOBASICH. PRO. SE. ET. SVIS. HEREDIBVS. (1523).
U slobodnom prijevodu natpis glasi: Ovu grobnicu sagradiše časni (slavni, plemeniti) Ivan i Gašpar Kobasić za sebe i svoje nasljednike.
U slobodnom prijevodu natpis glasi: Ovu grobnicu sagradiše časni (slavni, plemeniti) Ivan i Gašpar Kobasić za sebe i svoje nasljednike.
Ta 1523. nije prva godina kada se Chobasichi pominju jer se Matko Chobasich (po svemu sudeći otac Ivanov i Gasparov) pominje kao prvi potpisnik neke povelje iz 1488.
Xxx
Pod imenom Ivana Kobasica bio je i jedan vokalno-instrumentalni sastav u SAD sastavljen mahom od Kobasića koji su se nastanili u Upper Michiganu, oko gradića Escanaba gdje i danas ima najveći broj Kobasića u Americi.
Ovo što vidite na slici je naslovna i zadnja stranica knjižice kojom je orkestar tokom vjerovatno 2. svjetskog rata svirao po gradovima Michigana i okolnih država.
Ne znam da je sa ove strane bare bilo muzički nadarenih Kobasića – mada saznadoh od jedne od sestara da joj je ćerka violinistkinja pa će biti da ima i darovitih. Svakako darovitijih od nas ostalih Kobasića (u kakve se s pravom ubrajam) čije eventualno pjevanje, nastalo kao rezultat djelovanja provrelih tečnosti grožđa( kojima smo mnogo više skloni nego ičemu drugome), više zadire u oblast rasturanja zabava nego njihova umilodušenja.
Što ne znači da se i Karlovac nije proslavio bendovima za seoske zabave uz dobru pijaču i drmeš. Pamtim i danas Stevu Sabljarića koji je žalio i palio svadbama i zabavama oko Karlovca a koliko sam čuo nije odolio ni pozivu iseljenika iz Amerike i Kanade tamo nekih 70-80.tih godina prošlog vijeka. Ne bi me iznenadilo da su bili i u Escanabi gde su tamošnji Kobasići otkidali na zvuke rodnog kraja.
Društvo mojih beogradskih Karlovčana i dalje se zabavlja pjevušeći: Mlado janje dozivalo majku.
Xxx
Sa ovakvim skromnim saznanjima o podrijetlu Kobasića, zaputih se u Zagreb, dan prije proslave Oluje. Pa šta bude.
U polupraznom autobusu opustih se koliko dva sjedišta dozvoljavaju, mada su neki mlađahniji nalazili načina da se opuste drugačije.
Vaš Branko ibn Chobasichka
Нема коментара:
Постави коментар