Приказивање постова са ознаком Figurae efemeralis. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Figurae efemeralis. Прикажи све постове

петак, 30. март 2018.

Ima li pakla?



“Duše se ne kažnjavaju. One koje se pokaju dobijaju Božji oprost i idu među one koje o njemu (Bogu? – opaska BV) razmišljaju, a one koje se ne pokaju, i ne može im biti oprošteno, nestaju. Nema pakla  - grešne duše jednostavno nestaju.”

Te je reči pape Franje prenela talijanska La Repubblica kroz članak koji je napisao Eugenio   Scalfari, osnivač tih novina nakon što je razgovarao sa papom. Vatikan se odmah uskomešao tumačeći da je grešni Eugenio (inače kažu ateista) bio u privatnom razgovoru sa papom povodom Uskrsa i  da je papina razmišljanja o paklu  samo naknadna netačna rekonstrukcija. 
Da ne bih i ja stvari konstruisao (moje tumačenje potiče iz engleskog prevoda tog dela članka) molim znalce italijanskog jezika da pogledaju članak u La repubblici od četvrtka pa mi kažu hoće li Eugenio u pakao zbog mog krivotvornog prevoda.
 Ali biće da nisam daleko od tačnosti. Odmah su se javili neki iz gornjih redova katoličke nomenklature sa interesantnim stavovima o – paklu. Tako je kardinal Nichols, vrhovnik katolika u Engleskoj i Velsu, izjavio da se nigde u katoličkom učenju eksplicitno ne kaže da bilo koja osoba ide u pakao. Po njemu je papa negirao postojanje pakla u smislu svog onog ognja i vatre kakvim se pakao predstavlja u glavama običnih pripadnika hrišćanskog stada. 
“To nikada nije bio deo učenja u katolicizmu ali jeste deo nekakve katoličke ikonografije.”
A ja sada zamišljam sve one mrgodne kardinale i nadbiskupe kojima se papa popeo na vrh one stvari insistiranjem na sirotinjskoj crkvi za utlačene i nesretne. Koji se sada međusbno domunđavaju kako svom vrhovnom duhovniku smrsiti konce. Jer papina je lista grehova povelika.
“Ko sam ja da sudim da li homoseksualci mogu u crkvu i da se međusobno venčavaju.”
“Ko sam ja da branim ljudima da se razvode i ponovo žene pod okriljem majke crkve.”
“Otkud meni pravo da živim u crkvenom bogatstvu dok moje stado muči muku da preživi iz dana u dan.”
Moje krivotvorene parafraze samo ukazuju na niz bogohulnih stavova koje je u raznim prilikama Franjo Asiški 21. stoleća izgovorio u raznim prilikama.
A šta li će sada neki jadni pop u zabačenom selu Dalmatinske Zagore reći svojoj pastvi kojoj stalno preti paklenim ognjem ne okaja li svoje ovozemaljske grehe. Ili će i papu osuditi na večitu lomaču što unosi sumnju među njegove ovčice da u paklu, ako ga uopšte ima, nije baš tako vruće. 

Što sam se  na ovu temu obrušio, nakon poduže javne spisateljske apstinencije, baš uoči najvećeg hrišćanskog praznika čista je slučajnost. Baš kao i papin privatni razgovor sa ateističkim novinarom. 

четвртак, 4. јануар 2018.

Gospodar Vučić I - Država to sam ja

Ne običavam da prenesim tuđe tekstove ali Vladimira Jokića godinama čitam i pratim. I divim se kako u pregnantnoj formi izražava stanje stvari u ovoj našoj državi.
DRŽAVA  - To sam ja, kaže Aleksandar Vučić Prvi
Maja Gojković, predsednica Narodne skupštine Republike Srbije, nosilja odbrambene modrice i drugih mirnodopskih odlikovanja.
Ana Brnabić, predsednik Vlade Republike Srbije, nosilac mentorske podrške i pažnje uključujući redovno zalivanje.
Ivica Dačić, ministar inostranih poslova u Vladi Republike Srbije, nosilac kofera i drugih insignija koalicionog artizma, Lolek.
Zorana Mihajlović, ministarka građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture u Vladi Republike Srbije, žrtva molersko-šminkerskog lobija.
Aleksandar Vulin, ministar odbrane F krila u Vladi Republike Srbije, Bolek.
SPC
Aleksandar Vučić
Irinej, patrijarh srpski.
Amfilohije, mitropolit crnogorsko-primorski, neonatolog.
Kačavenda, umirovljeni episkop zvorničko-tuzlanski, pedijatar.
Pahomije, episkop vranjski, pedagog.
VOJSKA
Aleksandar Vučić
Aleksandar Vulin, posilni.
Vladimir Lazarević, general, pitomac Scheveningena, predavač na Vojnoj akademiji Univerziteta odbrane u Beogradu.
Dragoljub Ojdanić, general, pitomac Scheveningena, docent.
Veselin Šljivančanin, potpukovnik, pitomac Scheveningena, heroj Vukovara, promoter.
Miroslav Lazanski, komandos.
SANU
Aleksandar Vučić
Matija Bećković, besednik, kasir najskuplje srpske reči.
Kosta Čavoški, mislilac, senator Republike Srpske, pomoćnik kasira.
Peter Handke, kasa.
Radoš LJušić, kandidat od 1804.
AKADEMSKA ZAJEDNICA
Aleksandar Vučić
Siniša Mali, doktor organizacionih nauka Fakulteta organizacionih nauka u Beogradu (kod Milije), pudla.
Nebojša iz Beograda, doktor ekonomskih nauka Univerziteta Megatrend (kod Miće), pudlica.
Jorgovanka Tabaković, doktor usluga Fakulteta za uslužni biznis Univerziteta Educons u Sremskoj Kamenici (kod Ace), ekspert za dinar, tačnije, za 679.174,22 dinara.
Aleksandar Šapić, doktor industrijskog menadžmenta Univerziteta Union u Beogradu (kod Goce), kandidat za Malog.
Velimir Ilić, magistar tehničkih nauka Fakulteta u Čačku, inovator (nova kuća, nov bazen, nova pušnica).
Tomislav Nikolić, master menadžmenta na Privatnom fakultetu diploma u Novom Sadu, ugledni štrajkač glađu, žeđu i mišlju, naslednik.
MEDIJI
Aleksandar Vučić
Željko Mitrović, epistolarni virtuoz nepresušnog nadahnuća, uvek na crti. Mezimac.
Dragan J. Vučićević, maza.
Milomir Marić, dugogodišnja maza.
Žarko Rakić, najstarija maza na Balkanu.
Dragan Bujošević, nova maza.
ESTRADA
Aleksandar Vučić
Nebojša Krstić, pevač, animator, komentator, speleolog, ŽKrle22.
Mimi Oro, umetnica.
Bogoljub Karić, instrumentalista.
Aleksandar Martinović, retor.
Dragan Marković Palma, teniser.
Maca Diskrecija, umetnica na flauti.
Saša Radulović, gitarista.
Milutin Mrkonjić, bekut.
Goran Vesić, Beograđanin na vodi.
Dragica Nikolić, Beograđanka na Brdu.
Milanka Karić, stara Beograđanka na Brdu.
Nada Macura, Florens.
OPOZICIJA
Aleksandar Vučić
Čeda Jovanović, ljuta opozicija.
Nenad Čanak, feferonka.
Vojislav Šešelj, vojvoda.
Nenad Prokić, muftija.
SLOŽNA BRAĆA
Vučići, Aleksandar i Andrija.
Mali, Siniša i Predrag.
Gašići, Bata i Boban.
VLADA BUDALA
Ja.

понедељак, 1. јануар 2018.

Bečki koncert u 18.tici

Tridesetak godina već običavam da 1. januara ujutro (ili što je ranije moguće) prošetam zemunskim kejom. Otprilike od „Jugoslavije“ do kraja asfalta uz Dunav, negde do Radeckog kluba. Kući bi obično stizao pre novogodišnjeg bečkog koncerta koga pratim još od kako su počeo evrovizijski prenosi iz Beča davnih 60-tih.
Ima par godina da televizijske programe ne gledam iz higijenskih razloga, a u poslednje vreme sam otkrio da mi II program Radio Beograda u potpunosti zadovoljava moju potrebu da čujem nešto dobro i korisno a da nije obojeno politikom u najvulgarnijem obliku. Tako odlučih da zahvaljujućim novim tehnologijama spojim svoja dva zadovoljstva u jedno. Da slušam bečki koncert i šetam zemunskim kejom. Sve sam proverio na vreme. Koja je frekvencija II programa (96,7), kada počinje, kako da nađem stanicu na telefonu i namestim slušalice (sluške, kako kažu današnji klinci) da mi ne smetaju a da dobijem koliko toliko pristojan zvuk.
Koncert je počeo u 18.tici, na prvoj stanici u Medakoviću 3. Dirigovao je po peti puta Rikardo Muti. Prvi valceri nekog od Štrausa probijali su se kroz Braće Jerković do Autokomande samo za mene izolovanog u polupraznom autobusu duplaku. Na stanici kod Bulevara Zorana Đinđića sa polkom sam ušao u 88-icu u kojoj su majke i očevi, dede i bake, vodili dečicu na „ulice otvorenog srca“ ili kako se već zove prvojanuarska manifestacija nastala od nekdanje ideje koju su u praksu proveli glumci Ateljea 202 kada su 1. januara u „Srpskoj kafani“ menjali kuvare i kelnere. Naši preduzimljivi gradonačelnici su ideju pretvorili u humanitarnu akciju i raširili je po beogradskim opštinama zabavljajući decu i sakupljajući predizborne poene. Ali ajde da se ne bavim sada njima – nije baš potrebno da vam zagadim praznike.
Prva „ulica“ je bila u Đinđićevom bulevaru, ispred Merkatora. Zaustavljen saobraćaj, mnoštvo štandova i okupljena raja. Od svega sam video samo hrpu ljudi i balone koji bi da odlete. Na okretnici 88. u Zemunu, kod keja, blizu pijace, otvorio se „trg otvorenog srca“ na čijoj se bini trudio neki zabavljač da animira decu.


A na Dunavu su mu dočekali labudovi i patke okupljajući se gdegod ima ljudi koji će im baciti hleb. Jednako uživam u tim pticama još od kako sam ih prvi puta video na Korani u Karlovcu davnih 70.tih gde su dolazili da prezime odmah negde ispod slapa, kod turbine. Jedna od mojih prvih pesničkih tvorevina bila je o labudovima, čak sam i neku školsku nagradu za to pesničenje dobio. Smatrao sam se i smatram slabim u pesništvu i ništa od toga nisam sačuvao.
Mnogo više poezija oblika i igra ima u ovim fotografijama ovih veličanstveno otmenih ptica gizdave i otmene beline.


Dan je bio zimski samo po nazivu meseca, temperatura se popela do 10 iznad nule, ponegde se sunce probilo kroz rečnu izmaglicu.


Prošla je pauza u bečkom Muzikferajnu i Muti je razrađivao Štrause i još nekog iz njihovog kruga dok sam se ovim kejom uputio uz Dunav. U daljini bi trebao da se nazre Kineski most. Ovde negde me već pritisla bešika pa sam užurbao ka Radeckom, klub za rekreaciju i šta već na vodi. Prođoh znak za zabranu kao da se na mene ne odnosi i odoh do kraja gde se još uvek nalazi meni od ranije poznati Toalet.


Nakon male intimne pobede nad bešikom i prostatom, osokoljen sam  prolazio pored  odloženih čamaca, koliko toliko pripremljenih za zimu i gomile drugih ostavljenih stvari koje će ko zna kada kome zatrebati jednom kada na proleće krene sezona. Tad se setih  Ive Andrića i knjige pripovedaka koju sam ovih dana završio. Mnoge od pripovedaka sakupljenih u knjizi (obimna je, ima preko 800 stranica i na koricama piše da su u njoj sakupljene sve Andrićeve pripovetke). Neke (napisane posle 60.tih) su me iznenadile svojom modernošću i odlično prenešenim zapažanjima. Međutim, čitao sam u nekim biografskim svedočenjima, da je Andrić voleo reke pa je negde između dva rata imao i svoj zakupljen čamac. A oduža pripovetka „Zeko“ (kao da je trebao roman nastati od nje) glavni junak, jedan izgubljeni krasnopisac, pokušava da nađe izlaz iz nemogućeg braka bežeći od kuće među polusvet u Savamali. Likove iz tog sveta lišenog obzira, definisanog nekim svojim moralom i osećanjem reda, grubog i solidarnog, neotesanog i nenametljivog u isto vreme, kao da upija Andrić (Zeko) u onim ratnim godinama kada povučen od sveta piše svoje velike romane sklanjajući se od okupacije i ratnog užasa u dobro proučen svet Bosne sa svim onim isprepletenim sudbinama muslimana, Srba, turskih vezira, čaršijskog sveta trgovaca, junaka, pijanaca i propalica, fratara i konzula bilo u Višegradu ili Travniku, ili pak Sarajevu i drugim mestima zapuštene i pregažene Bosne.
U povratku vidim da su se lokalne kafedžije spremile za najezdu stranih gostiju koji će silne pare ostaviti (da bi se isplatila investicija u jelku) pa je i meni prikladno ispisan na engleskom:


Cena Grginog chevapa se sakrila iza stubića na trotoaru ali izgleda da je i on 650 dinara (5,5 eura) kao i stuffed pljeskavica. Na drugoj tabli su bila meni mirisnija domaća jela i jedva odolih iskušenju.


Baš bi mi legle ćufte u sosu, ali jedna od novogodišnjih „čvrstih“ odluka (New Year’s resolutions) tiču se ishrane i nekog reda koji sam sebi propisao.
Što se tih rezulucija tiče, kompromis sam našao nešto kasnije kada sam uzeo fišek pečenih kestena. Njih nisam imao na spisku zabranjenih a i ne tretiraju se kao pun obrok. A jesu bili dobri.

Bečki koncert se primicao kraju i bisu sa neizbežnim valcerom „Na lepom plavom Dunavu“ čije poznate pasaže sam naslućivao u buci neke razdrndane 18.tice.
Neizbežni Radecki marš sa onim marševskim, vojničkim, tapšanjem egzaltirane publike zatekao me na autoputu negde kod stanice Beogradska arena – antifašističke borbe. Taj marš koji čini mi se obeležava jednu vojničku pobedu Austrijanaca nad Italijanima (verujte mi na reč, mrzi me da vrtim po guglu), gde je mnogo Italijana pobijeno, nikada mi se nije dopadao (takav stav uopšte imam o marševima pa i o onom na Drini) i kod ove Arene antifašstičke borbe nekako mi se uklapao kao kontrapunkt.

U Zaplanjskoj, u naselju Braće Jerkovič, odolio sam pozivu jedne burekdžinice gde ima odličan burek sa sirom pravljen ispod sača. 
Izgleda da sam baš zabrazdio sa tim novogodišnjim odlukama. dokle li će biti tako?

субота, 15. април 2017.

Uskršnja poslanica

U gradiću Šadid, na obali Nila, preko puta Asuana u južnom Egiptu, žive Ekrem i Sali.



Vuku porijeklo od Nubijaca, antičkog naroda nastanjenog nekad i sad u sjevernom Sudanu i južnom Egiptu. Trgovački orijentiran narod koji je znao lijepo iskoristiti svoj položaj između centralne Afrike i Egipatskog carstva za unosnu razmjenu roba. Tamnoputi i ponosni nekako su uspjeli očuvati svoj etnički identitet premda su primili krščanstvo, a kasnije  islam, pa se sada vjerski dijele a žive zajedno.   
U faraonsko doba, Nubijce su često najmili kao ratnike osobito vješte u streličarstvu. Kažu da su vrhove strijela namakali u razne otrove i tako stekli reputaciju opasnih momaka. Jednom takvom strijelom umočenom najmoćnijim otrovom – ljubavlju – pogodio je Ekrem djevojku Sali. Za navijek otrovana Sali ne mogaše se oduprijeti. 
Šta čovjek da pomisli nego da se sve lijepo završilo u bračnoj postelji i potonjoj sreći.
Vrijeme je za – ali.
Ali - Ekrem je musliman, a Sali kršćanka, preciznije Koptkinja. U njihovom gradiću Šadidu nikada se nijedan musliman nije oženio kršćankom kao ni obrnuto. Svi su bili protiv, roditelji, vjerski poglavari, tradicija…Mission imposible.
= o =
Iz Šadida se čamcem često prelazi u Asuan, veći gradski centar gdje mladi ljudi žive u tolerantnijem i liberalnijem okruženju. Mlad svijet je šetkao obalama Nila, uživao u sladoledu i gledao u Nil – rijeku života. Ekrem doduše kaže da nije skidao oči sa Sali, a ona je vrckala sa vršnjakinjama i peckala zanesenog mladića.

Godinama su se tako prebacivali čamcem u Asuan i kada su se uvjerili da nije riječ samo o prolaznoj zaljubljenosti morali su smisliti kako dalje. Mogli su naći rješenje što bi otišli iz Šadida, gdje se svi znaju i gdje je pripadnost religijskoj zajednici jasna granica između dozvoljenog i nedozvoljenog.  Ali vole Ekrem i Sali svoj Šadid, a pokaže se da Ekrem nije od soja ljudi koji lako odustaju. Mission impossible?
Roditelji ni da čuju. Donekle podržan od drugara, nešto  od dalje i bliže rodbine, odluči Ekrem da stvar iznese lokalnom imamu. Oženiti se djevojkom druge vjere nije haram, ali nije ni običaj. Imam mudro uvidje da ima pred sobom odlučna momka koji se svoje namjere odreći neće. Ode imam kod kolege po funkciji iz Koptske crkve. “Takva i takva stvar. Ovaj naš Ekrem hoće onu vašu Sali”.   Koptski kolega čuo za tu stvar još ranije. Zar kvariti sreću dvoje mladih zajednici u kojoj mirno žive i jedni i drugi. Zar da nam zbog običaja ovo dvoje odu negdje u bijeli svijet.
Koju sedmicu prije toga od podmetnutih bombi u dvije koptske crkve izginu 45 ljudi a posljednjih nekoliko godina bilo je nekoliko pogromaških napada na Kopte u raznim dijelovima Egipta.
U njihovom Šadidu do sada je bilo mirno i lijepo se živjelo. A što ne bi taj lijepi život unaprijedili jačim vezama. Dogovoriše se tako dva vjerska poglavara da pomognu Ekremu i Sali. Jedan kod jednih roditelja, drugi kod drugih. Stvar se nekako utanači. Glavari preporučiše da se stvar obavi potiho da ne bi izazvali veliku pažnju i pojačali međuvjerske tenzije.
No, Ekrem nikako nije htio da se njegova životna odluka ne obilježi pravom svadbom, kako je red i kako običaji nalažu. A običaji nalažu da mladoženja lično poziva svu rodbinu, komšiju i ostale stanovnike. A običaj isto tako nalaže da se poziv ne odbija. Više je nedjelja Ekrem uz muziku i ples, hranu i piće obilazio sugrađane. Svojom iskrenošću, upornošu i poštivanjem običaja, Ekrem je pridobio i najskeptičnije i najsuzdržajnije obezbedivši tako unaprijed podršku za brak u koga nitko nije vjerovao.

Praćen drugarima i izabranom rodbinom, muzikom i plesom, Ekrem je prišao svakom pragu svake kuće u njihovom Šadidu. Ponosnom Ekremu ponosni Nubijci ne odbiše poziv.
S druge strane, mlada, Sali počela je svoje pripreme.
 
Ovako je Sali izgledala obučena u tradicionalnu haljinu njena kraja i vjere.
Koji dan ranije, poseban stručnjak napravio joj je na rukama posebnu dekoraciju od kane praveći šare uobličene hiljadama godina pričanja priča kroz tetovažu.

Naravno, izabrana je i najljepša vjenčanica koja oslikava njenu sreću i spremnost da u brak uđe čista od grijeha u svom sjaju mladosti i ljubavi.

Samo vjenčanje obavljeno je u odvojenim ceremonijama kod jednog i drugog vjerskog glavara.  Naveče se svi skupiše na ulici kod mladoženjine kuće. Na početku u odvojenim grupama, ali kada je muzika krenula i ples podigao srca jednog naroda podijeljenog dvjema vjerama, sve za završi lijepo da se ljepše poželjeti ne može.

The mission accomplished.
Bijaše to prije koju sedmicu u Egiptu.
Za našu kršćansko-hrišćansku zajednicu koja, voljom astronomije, ove godine Uskrs dočekuje istog datuma, ugodno podsjećanje da smo nekad živjeli u zemlji u kojoj matičar nije postavljao pitanja o etničkoj i vjerskoj pripadnosti.

Ali, tu priču možete ispričati sami.  

понедељак, 10. април 2017.

Fantom na protestu

Odluči matorac da se oproba. Nedelja, predveče. Divan dan za dokazivanja nadmoći iskustva nad kržljavom i neutreniranom omladinom.
 Ajde na protest.
Kad videh damu sa bočicom vode shvatih da sam došao nedovoljno pripremljen.
 A opet, zbog prekomerne upotrebe vode mogao bi me urinarni trakt dovesti u nevolju koju urolozi zovu imperativno mokrenje.  Bolje ovako. Mobilni u ruke i slikaj. Svi to rade. Skoro da ne videh čoveka ispred Skupštine bez mobilnog u rukama a bilo je i ozbiljnih fotoreportera. Namnožilo se snimatelja i svi nešto zveraju da vide koga poznatog ili da otkriju koje su namere organizatora oko večerašnje rute.
Mene kao iskusnog partijskog organizatora (naravno, ONE partije) zanimalo je kako teče organizacija. AV AV i Avići se sigurno brinu više da ih identifikuje pa je verujem među inim snimateljima bilo onih sa jasnim zadacima uklapanja u masu i infiltriranja među Soroševe plaćenike koji sve ovo ogranizuju.
Dok se masa okupljala, najpre sam video organizovano pisanje parola. Pogled ulevo na  gardiste koji dostojanstveno svedoče da naš sadašnji predsednik vredno radi i nedeljom i brigom nežnog roditelja gleda na nekom specijalnom kanalu helikopterske snimke kako se ponaša vajna omladina.


Par koraka dalje, ta junačna omladina polegla poveće platno na asfalt i marljivo ispisuje slova sprejom. Sve sa svojim obezbeđenjem. Ja, Aleksa Žunić, sreski špijun, sakriven iza skulpture jednog golišavog čeljadeta, trudio sam se da neupadljivo napravim snimak za historiju. (Čuj – neupadljivo. Moja elegantna figura virila je iza mršave figurine i sleva i sdesna a biće i odozgo).


Naredno što sam zapazio behu mali privrednici na delu. Neki momak i devojka prodavali su pištaljke, zastavice i bedževe.


Biznis je biznis. Toga sam se nagledao i ranije. Jedared u Bejrutu prošoh pored krojačke radnje u kojoj su zahuktano šili američke zastave. Trebalo je proizvesti dovoljan broj zastava za predstojeće demonstracije protiv Amerikanaca. Naravno, nevešto novosašivene zastave treba da budu spaljene.
Dole mrski agresor!
Ispred Skupštine Srbski  vitezovi ispred neke drvene skalamerije.


Sve sa plakatom protiv NATO, EU i OVK


Ovi srbski vitezovi koji su se nadžedžili svoje umotvorine kod Skupštine nekako se izgubiše pred navalom mlađahnih zapadnih plaćenika koji su prolazili pored „zida plača“ (čini mi se da negde pročitah ovih dana da se zove ova skalamerija) ne obazirući se na poklik nezaborava.

Napokon otkrih početak buduće kolone i stadoh proučavati parole.


OK, dole diktatura. Može, ali mi nekako nije zvučno.


Narod gladuje, elita se raduje. Ovo je već bolje. Zvuči socijalno, rimuje se ali ipak ne posebno duhovito. U redu, ne hvatajte me za banalnost konstatacije. Nije u redu da tražim duhovitost kod gladnog naroda.
Kada sam već kod gladnih, evo jedne koja mi se dopala:


Dajte sendvič da se ne onesvestim!
Predistorija ove parole seže još u vreme Slobinih mitingaša koji su autobusima dovoženi iz unutrašnjosti. Dobijali ljudi sendviče i došli da vide Beograd. Hej, glavni grad je to.  Kako Slobo tako i svi ostali posle njega. Priča se da su nebrojeni autobusi pred ove izbore kružili iz grada u grad praveći masu na mitinzima na kojima kandidat vladine koalicije nije dolazio da propagira sebe kao kandidata, nego se zatekao tu jer se nekako potrefilo otvaranje nekakve fabričice a ljudi se samoorganizovali pa bi da im premijer obeća povećanje smanjene penzije i izgadnju još nekog koridora. (U poslednje vreme, autoputevi se zovu koridorima, a asfaltiranje seoskih puteva – magistralama).
Lično najviše mi se dopao ovaj čilager koji se rado slikao i šetkao sa svojom parolom:


Da ovi odu a da se oni ne vrate!
Svaka čast majstore. Posle mi je dao mail adresu da mu pošaljem fotku.
Tu nekako zapazih i jednu plavušu koja je nosila pajaca pokretanog koncima.


Više  mi se dojmila plavuša nego pajac. Pa kad je tako eto nje u mom izveštaju još jednom.


Poštoje čitavo okupljanje bilo posvećeno pobedniku skorašnjih izbora, on je dominirao na parolama, igrokazima, uporno se kevtalo AV AV da bi se na kraju  i sam pojavio, naravno maskiran ali nekako prepoznatljiv kao fantom.


Da bih svoj posao radoznalog žbira doveo do kraja, evo vam i kako se organizatori dogovaraju o putanji večerašnje šetnje. Momak u zelenoj jakni jedan je od onih koga se sluša.


Snimio sam i njegov govor ali sam s....o nešto pritiskajući po mobilnom pa kvalitet ne zadovoljava oštre kriterijume izveštača. Ovaj momenat je zabeleženi trenutak neodlučnosti organizatora gde da se krene po dolasku na Trg republike. Ali dogovor je brzo pao: Idemo na Televiziju.  To me podseti na 9. Mart 91 i TV Bastilju. Tada je sa funkcije generalnog direktora otišao Dušan Mitević da bi došli još gori. Sada vlasti ne bi smetalo da ode Bujošević, ali ova masa ne spada u kategoriju Vukovih jurišnika pa su se svi zadovoljili zviždanjem u pišaljke i priličnom bukom kojom je dirigovao jedan pozamašni ćelavac besoumučno udarajući kutlačom o dobro otučenu šerpu. Snimih i njega ali u nekakvom kontralihtu pa samo zamislite 2x2x2 ćelavu ljudeskaru dobroćudne face i jakog udarca.
Nedeljna, večernja šetnja išla je od Skupštine do Trga Republike pa do televizije i duž Kneza Miloša do vlade pa uz Nemanjinu do Slavije. Pretpostavljam da se od Slavije krenulo nazad ka Skupštini.
Vaš se izveštač sada već zabavljen tegobama urinarne prirode kod Slavije izvukao iz kolone i dočekao da se kraj kolone povuče sa Slavije da bi proradili tramvaji.
Ali šta jeste jeste, jedno sam se vreme šepurio na čelu kolone.



Za istorijsku ulogu moje porodice u revolucionarnim aprilskim zbivanjima 2017 – dovoljan dokaz. Prvoboračku penziju neću dočekati ali historija će zabeležiti. Pa ako me se sete - sete. 


петак, 7. април 2017.

Av, Av, Av

Omatorio sam.
20.00. Jučer
Kolona mladih spušta se niz Kneza Miloša a ja razmišljam kako je zbog protesta obustavljen saobraćaj u tom delu grada i neće biti 78-ice da me odbaci do Paunovog brega. Na jednom autobuskom stajalištu vidim iscrtane linije gradskog saobraćaja.
„Uh odlično, produžiću do Slavije i uhvatiti tramvaj numero 10 pa do zadnje stanice i par stanica peške i eto me na Fazanovom brdu (tako bi ga trebalo zvati jer od paunova ni traga ni glasa a fazani se oglašavaju svakog jutra a jedan uporno krade hranu ostarelom gazdinom psu koga muči artritis toliko da ni ne pomišlja da otera drskog fazana).
Av, Av, Av! – viču mladi protestanti-demonstranti dok većina posmatrača uključuje mobilne i snima sliku i zvuke. Sevne poneki blic. Biće svega na FB.
Protest više liči na karneval, žurku, provod. Mladi nemaju para pa kako da utucaju veče. Ne verujem da su izašli na izbore a nije im pravo što je AV glatko pobedio.
Iznenađen sam brojem ljudi. Koliko sam mogao razabrati režimski medijski pljuvači u početku su ignorisali protest, pa su pomenuli šačicu nezadovoljnih mladih ljudi pobunjenih od onih koji ne mogu da se pomire da su izgubili...pa im je FB pomrsio račune živim slikama i instant javljanjem.
„Hej sramoto, zar  nisi ti jurcao sa Baskima ganjajući se sa policijom u Bilbau tamo neke 1987. Seti se suzavca i palice po leđima 9. marta 91, Brankovog mosta sa Đinđićem, blokade Kolarčeve 96, celonoćnog dežuranja  5.-6. oktobra kada smo osluškivali da li će doći tenkovi odnekud iz kasarni oko Banjice.“ – kažem sebi koji posmatra gomilu nekih novih mladih ljudi za koje sam u stanju da kažem da nemaju polet koji je krasio nas u njihovim godinama.
Sada sam u stanju da zameram njima što su iz dosade i fore došli na neki protest protiv stanja u koga sam ih doveo ja – ako se zamislim kao pripadnika generacije koja je dozvolila da nas vođe koje smo birali dovedu do toga da sadašnji studenti biraju fakultete koji daju struku i znanje koje se bolje i lakše prodaju u inostranstvu.
Ulicama šetaju besperspektivni. A izgledaju kao da im je stalo da nešto promene. Ne mire se.
„Ma pričaj to nekom drugom. Ne zavaravaj se. Ne mogu oni ništa da promene. Ovi lumpen akademci živeće od plata svojih roditelja, kasnije od njihovih kakvih takvih penzija. Učlaniće se u vladajuću partiju (koja god to tada bila) da bi ušli u kakvo javno preduzeće na sigurnu platu.“ –kaže moj alter ego.
Ni sam ne znam kako i zašto – uključio sam se u kolonu.
Nisam kevtao Av, Av, Av.
„Ej brate, evo nas kod Londona, idemo do vlade. Ludilo!“ – viče u telefon neka devojka sa osmehom koji pravi jamice na obrazima.
Neki novi klinci osvajaju neku novu slobodu.
Nemam pravo da im to zameram. Prodali smo svoju slobodu za 20 srebrenjaka i dajemo sebi za pravo da im se izrugujemo u ime svog iskustva i naknadne pameti.
+++
U svojoj sobi kačim se na internet. Premijer-predsednik hvali demokratiju u kojoj građani imaju pravo da protestuju a da ih policija ne juri iako skup nisu prijavili. Za trenutak pomislim da ćemo ući u fazu prosvećenog apsolutizma.
Odmah potom neki od Av-ića priča u kameru kako se zna da neki gubitnički pretendenti za presto podstiču mlade da se bune jer su eto pometeni sa političke scene više nego ubedljivom pobedom čoveka koji je doneo mir, političku stabilnost i ekonomski oporavak.
+++
Ujutro prolazim pored artritičnog psa koji se izležava na betonu hvatajući jutarnje sunce da ugreje izraubovane kosti.

Na velikom bilbordu radnici lepe novi izborni plakat.  AV se uvezao u nacionalnu trobojku i kaže nam HVALA.