Uskršnja poslanica

U gradiću Šadid, na obali Nila, preko puta Asuana u južnom Egiptu, žive Ekrem i Sali.

Vuku porijeklo od Nubijaca, antičkog naroda nastanjenog nekad i sad u sjevernom Sudanu i južnom Egiptu. Trgovački orijentiran narod koji je znao lijepo iskoristiti svoj položaj između centralne Afrike i Egipatskog carstva za unosnu razmjenu roba. Tamnoputi i ponosni nekako su uspjeli očuvati svoj etnički identitet premda su primili krščanstvo, a kasnije  islam, pa se sada vjerski dijele a žive zajedno.   

U faraonsko doba, Nubijce su često najmili kao ratnike osobito vješte u streličarstvu. Kažu da su vrhove strijela namakali u razne otrove i tako stekli reputaciju opasnih momaka. Jednom takvom strijelom umočenom najmoćnijim otrovom – ljubavlju – pogodio je Ekrem djevojku Sali. Za navijek otrovana Sali ne mogaše se oduprijeti. 

Šta čovjek da pomisli nego da se sve lijepo završilo u bračnoj postelji i potonjoj sreći.

Vrijeme je za – ali.

Ali - Ekrem je musliman, a Sali kršćanka, preciznije Koptkinja. U njihovom gradiću Šadidu nikada se nijedan musliman nije oženio kršćankom kao ni obrnuto. Svi su bili protiv, roditelji, vjerski poglavari, tradicija…Mission imposible.

= o =

Iz Šadida se čamcem često prelazi u Asuan, veći gradski centar gdje mladi ljudi žive u tolerantnijem i liberalnijem okruženju. Mlad svijet je šetkao obalama Nila, uživao u sladoledu i gledao u Nil – rijeku života. Ekrem doduše kaže da nije skidao oči sa Sali, a ona je vrckala sa vršnjakinjama i peckala zanesenog mladića.

Godinama su se tako prebacivali čamcem u Asuan i kada su se uvjerili da nije riječ samo o prolaznoj zaljubljenosti morali su smisliti kako dalje. Mogli su naći rješenje što bi otišli iz Šadida, gdje se svi znaju i gdje je pripadnost religijskoj zajednici jasna granica između dozvoljenog i nedozvoljenog.  Ali vole Ekrem i Sali svoj Šadid, a pokaže se da Ekrem nije od soja ljudi koji lako odustaju. Mission impossible?

Roditelji ni da čuju. Donekle podržan od drugara, nešto  od dalje i bliže rodbine, odluči Ekrem da stvar iznese lokalnom imamu. Oženiti se djevojkom druge vjere nije haram, ali nije ni običaj. Imam mudro uvidje da ima pred sobom odlučna momka koji se svoje namjere odreći neće. Ode imam kod kolege po funkciji iz Koptske crkve. “Takva i takva stvar. Ovaj naš Ekrem hoće onu vašu Sali”.   Koptski kolega čuo za tu stvar još ranije. Zar kvariti sreću dvoje mladih zajednici u kojoj mirno žive i jedni i drugi. Zar da nam zbog običaja ovo dvoje odu negdje u bijeli svijet.

Koju sedmicu prije toga od podmetnutih bombi u dvije koptske crkve izginu 45 ljudi a posljednjih nekoliko godina bilo je nekoliko pogromaških napada na Kopte u raznim dijelovima Egipta.

U njihovom Šadidu do sada je bilo mirno i lijepo se živjelo. A što ne bi taj lijepi život unaprijedili jačim vezama. Dogovoriše se tako dva vjerska poglavara da pomognu Ekremu i Sali. Jedan kod jednih roditelja, drugi kod drugih. Stvar se nekako utanači. Glavari preporučiše da se stvar obavi potiho da ne bi izazvali veliku pažnju i pojačali međuvjerske tenzije.

No, Ekrem nikako nije htio da se njegova životna odluka ne obilježi pravom svadbom, kako je red i kako običaji nalažu. A običaji nalažu da mladoženja lično poziva svu rodbinu, komšiju i ostale stanovnike. A običaj isto tako nalaže da se poziv ne odbija. Više je nedjelja Ekrem uz muziku i ples, hranu i piće obilazio sugrađane. Svojom iskrenošću, upornošu i poštivanjem običaja, Ekrem je pridobio i najskeptičnije i najsuzdržajnije obezbedivši tako unaprijed podršku za brak u koga nitko nije vjerovao.

Praćen drugarima i izabranom rodbinom, muzikom i plesom, Ekrem je prišao svakom pragu svake kuće u njihovom Šadidu. Ponosnom Ekremu ponosni Nubijci ne odbiše poziv.

S druge strane, mlada, Sali počela je svoje pripreme.

 

Ovako je Sali izgledala obučena u tradicionalnu haljinu njena kraja i vjere.

Koji dan ranije, poseban stručnjak napravio joj je na rukama posebnu dekoraciju od kane praveći šare uobličene hiljadama godina pričanja priča kroz tetovažu.

Naravno, izabrana je i najljepša vjenčanica koja oslikava njenu sreću i spremnost da u brak uđe čista od grijeha u svom sjaju mladosti i ljubavi.

Samo vjenčanje obavljeno je u odvojenim ceremonijama kod jednog i drugog vjerskog glavara.  Naveče se svi skupiše na ulici kod mladoženjine kuće. Na početku u odvojenim grupama, ali kada je muzika krenula i ples podigao srca jednog naroda podijeljenog dvjema vjerama, sve za završi lijepo da se ljepše poželjeti ne može.

The mission accomplished.

Bijaše to prije koju sedmicu u Egiptu.

Za našu kršćansko-hrišćansku zajednicu koja, voljom astronomije, ove godine Uskrs dočekuje istog datuma, ugodno podsjećanje da smo nekad živjeli u zemlji u kojoj matičar nije postavljao pitanja o etničkoj i vjerskoj pripadnosti.

Ali, tu priču možete ispričati sami.