Između

“Između” je film o tri mlade žene.
Jedna je ima spolja uzorit brak u kome se muž sve više pokazivao u stvarnom svetlu religioznog licemera. Druga bi htela da bude DJ, lezbejka je ali nikako to da kaže svojoj familiji. Treća je uspešan advokat, ali je razočarana u momka koji nije ni liberalan niti nezavisan kao što bi ona volela da jeste.
Reklo bi se ništa posebno. Nije baš tako. Evo zašto.
Tri žene su Arapkinje i žive u Tel Avivu, u Izraelu, deleći stan.

Režiser filma je Palestinka Mejsalun Hamud, 36 godina. 

Film se pokazuje u bioskopima po Palestini I izazvao je nezapamćene reakcije. Ortodoksni religiozni krugovi su izdali fetvu a režiserka i glumice dobijaju smrtne pretnje.
U filmu žene zalaze u noćne klubove sa tipičnim scenama alkoholiziranja, droge, raznovrsnog seksa i svakojakog poroka nimalo prihvatljivog osetljivim verskim dušama crkvenog establišmenta.

Jedna od filmskih junakinja potiče iz palestinskog grada Um al Fahm, pa kada se film počeo prikaztivati u tom gradiću, gradonačelnik je zabranio dalje prikazivanje i poveo istragu pokušavajući da nađe stvarnu ličnost iza filmskog lika. Na taj način je napravio izvrsnu reklamu za film koji se posle mesecima prikazivao u bioskopima na kartu više. A gradonačelnici drugih gradova nisu se usudili da film proglase haramom jer ga je mladi palestinski svet već tako prihvatio da bi bilo besmisleno suprotstaviti se.
Film se pojavio u Kanu, rediteljka dobila nagradu kao nadolazeći talenat, a Izabel Iper nazvala filmske junakinje heroinama našeg doba. 

X x x 

Tako u Izraelu i Palestini. 

Za ovo što sam napisao verovatno niste čuli, ali jeste za dekret saudijskog kralja Salmana kojim će žene u Saudijskoj kraljevini od polovine iduće godine moći da voze automobile. Štogod da pratite od štampe, TV I društvenih mreža nije vas mimoišla ta vest kao iz rubrike “Verovali ili ne”. Pri tome se redovno referira na konzervativnu kraljevinu, fundamentaliste u verskom vrhu, žene koje u javnosti moraju da budu pokrivene od glave do pete i ne smeju da se kreću same ulicama.
Ne sporim da je tako. U neprestanom sukobu konzervativnih tumača religije sa modernizmom veka interneta javljaju se pukotine u neodrživom sistemu. Preko 70% stanovništva kraljevine ima manje od 30 godina. Više od pola studenata na fakultetima su žene, 500.000 stranih radnika rade kao vozači i sluge po saudijskim familijama razvozeći, otpremajući, dopremajući, prateći žene i decu do škola, pijaca, supermarketa i drugih javnih prostora dostupnih ženama. U vreme opadajućih prihoda, smanjenja subvencija za vodu, struju, benzin i osnovne životne namirnice, sa puno nezaposlenih mladih Saudijaca, dobar deo porodica više ne mogu izdržati teret izdržavanja vozača i sluškinja (najčešće Filipinki) u kući.
Dan ili dva pre tog dekreta bila je proslava 87 godina nezavisnosti Saudi Arabije i održano mnogo svečanosti širom zemlje. Vlast je odlučila da treba pružiti više zabave i spektakala svojim podanicima pa se tako desilo da se na najvećem fudbalskom stadionu u Rijadu pravila velika fešta. Za tu priliku, po prvi puta je dozvoljeno da na stadion dođu – žene. I kao što vidite – došle su.

A neke su shvatile da crveno dobro ide uz crno.

Neko bi mogao reći da su crveni klovnovski nosevi izugivanje vlasti i mogu videti ili zamisliti bradate verske poglavare kako se mršte. “Ova današnja omladina”.
Ova subverzivna delatnost devojaka ipak je najviše znak osvajanja. Slobode.

Važno je meziti

Oko 2 sat noću u jednom hotelu u Škotskoj neki se gost probudio jer mu je neko kucao na vrata. U hodniku je bila dobrano pripita Rut Fergus, 69, koja je vrlo bučno komentarisala nešto što gost nije razumeo pri tome obučena prilično razdrljeno. Potom je dezorijentisana Rut nekako našla svoju sobu i probudila muža Roberta, 72, objašnjavajući mu kako joj je dosta negostoljubivog ponašanja hotelskog osoblja. U međuvremenu je probuđeni gost obavestio recepciju i sredovečna recepcionarka se popela na sprat i pokucala na vrata sobe gospodina i gospođe Fergus. Vrata je otvorio Robert bez odeće na sebi ali sa makazama u rukama preteći preplašenoj recepcionarki. Iza njega Rut je vikala i pretila da će ih sve poubijati. Recepcionarka je počela da beži a za njom 72-godišnji goli Robert sa makazama. Larmu su čuli i drugi gosti i počeli da proviruju iz soba a recepcionarka je svima vikala da beže. Nastada poveća strka i bežanija ljudi u pidžamama. Nemogavši nikoga stići Robert je svoj bes iskalio razbivši neki stakleni pano i isekavši telefonske i računarske kablove na recepciji. A onda su Robert i Rut odlučili da napuste negostoljubivi hotel. Uhvatila ih je policija i uhapsila zbog vožnje pod dejstvom alkohola.

Određena im je mera trežnjenja i kazna od 1400 funti a morali su da plate i 800 funti za štetu nanetu hotelu.

Gospođa Rut se na sudu branila da je tog dana premalo jela jer je hrana u hotelu bila loša i lako ju je uhvatila relativno mala količina alkohola. Robert nije umeo da objasni šta se sa njim desilo.

xx

Stojim u ne preterano krcatom autobusu oko 11 pre podne. Sako, kravata. Spreman za sastanak. Preslišavam se u glavi šta sve treba da razgovaram sa nekim novim, potencijalnim, poslovnim partnerom. Na stanici posle Plavog mosta u 29-icu uđe čovek blizu tridesetih, mršav, retke a dugačke rapčupane kose i neobrijan. Gurka me da bi seo na neku od rasklopivih sedišta kojih ima na boku novog trolejbusa.

• Što ne sednete? - obratio mi se misleći da nisam video da ima nekoliko tih rasklopivih sedišta. Iz njega je bazdila jeftina rakija. A onda htede da sedne ne spustivši sedište i strovali se na pod. Nas nekoliko htedosmo mu pomoći da ustane.
• Ne, ne, odlično mi je ovako. - I ostade da sedi na podu, potpuno miran. 
  Valja meziti pre nego se nešto popije.   

Hanibal Lucić ante portas

Tako to krene kada vam  uobrazilja odredi život.

Šetao sam po svom /firminom/ novom stanu-kancelariji unoseći se u dijalog između glavnog lika mog “libijskog” romana sa Gadafijem o Hanibalu. Unezvereno sam se okretao po sobi često odlazeći na balkon /7. kat/ nadajući se da će mi razrješenje nekog dramaturškog momenta naići dok sa visine gledam na dio Beograda 

za čije sam postojanje do skora znao sam iz poznavanja pojmova o glavnom gradu: Mali Mokri Lug, Medaković, Istočne kapije na Konjarniku, Plavi most.

(Ono jeste za Plavi most su čuli i ne-Beograđani jer se pojmovno i geografski vezuje za prostituciju. Kad me pitaju gdje sam se to sada smjestio – kažem između prostitutki i groblja. /Centralno groblje ne vidim sa balona, negdje mi je iza leđa, stalni podsjetnik na konačno odredište nas prolaznika kroz život/).

Gadafi je često u svojim dugim govorima pravio izlete u antičku prošlost a Hanibal mu je bio osobito drag. Naslušao sam se tih njegovih govora u vrijeme prije interneta i mogućnosti provjere podataka. Bilo je u tim njegovim govorima pretjerivanja pa i historijskih netačnosti pa sam nekako zapeo da moj junak u razgovoru sa njim ponešto ispravi, a da se Gadafi ne uvrijedi.

Zapeo sam kod tog momenta i ništa mi nije pomogao pogled na drveće i bešumne ptice ispod mene kako krstare lako i nehajno kao da nemaju nikakav plan. Izašao sam /tjeram se da idem pješke sa i na 7. kat/ da protegnem noge i prokrstarim malo po mom novom naselju. Medaković II. Ka groblju ovog puta, nekim uličicama laganom uzbrdicom. Negdje pred kraj uličičice vidim da se zove po Hanibalu Luciću.

Nikako se otkačiti od Hanibala. Tabla sa nazivom ulice na ćirilici. Uživam u tim sitnim paradoksima suvremenosti. Jedan plemić-pjesnik platonske ljubavi sa Hvara, početkom XVI vijeka, obreo se u Beogradu sa ćiriličkim oblikom svog imena. Doduše umro je pod latiniziranim imenom u Veneciji – Anibalo Lucio pa mu nije strano različito predstavljanje.

Čega bi se čovjek sjetio nego njegove Jur nijedne na svit vile, za koji pretpostavljam današnji srednjoškolci nikada nisu čuli. Kao ni za Hanibala. Lucića. Mislim na srednjoškolce u Srbiji, a pretpostavljam da im hrvatski sadobnici mogu o njemu nešto reći. Jer im, pretpostavljam, profesori hrvatskog jezika i književnosti ukazuju kako je "iz latinske odiće svukavši u našu harvacku priobukal" .

Ovidija pa i Petrarku.

Mada bih sa prilično sigurnosti rekao da i jedni i drugi današnji srednjuoškolski više znaju za Hanibala Lektera, kad jaganjci utihnu.

Hanibal je rekoh bio plemić za široke narodne mase nije mario jer je puk  “mnoštvo koje razuma nema “. Pa kad je izibila Ivanićeva buna na Hvaru, on je lijepo zbrisao u Splirt /ili Trogir/ dok se sve smiri. Makar koliko bio plemićki snob i pjesnik idealizirane ljubavi, oženio se nekom pučankom a imao povrh toga izvanbračno dijete kojemu je kao svom prirodnom sinu ostavio svo svoje imanje. Taj mu se docnbije odužio objavljivanjem njegovih djela.

Dakle Hanibal Lucić je dobio ćiriličnu uličicu na Medakoviću II.

Zlurado bih mogao primjetiti da je ostalo znamenitih Hrvata u nazivima ulica u Beogradu, a pitam se ima li neki Srbin da krasi svojim imenom neku zagrebačku ulicu. Sem Nikole Tesle. /O čijem etničkom podrijetlu, državljanstvu i pripadništvu dalo diskutirati/. Šta više imamo mi u Beogradu i Slovence. Gotovo svakodnevno prolazim pored Prešernove ulice. Pa hajde da se još jednomk zlobno pitam ima li Prešerna u Zagrebu sada kada Slovenci i Hrvati izmišljaju razne sporove busajući se u junačke grudi. 

Hanibal “ante portas” postao je simbol sjevernoafričkih nesvrstanih prijatelja kao antikolonijalni junak.

Hvarski Hanibal u Beogradu vodi ka Centralnom groblju.

Hanibal Barka (247 – 181 /nije broj mobitela/) je dugo bježao od Rimljana 

i služio razne rimske neprijatelje u provincijama oko današnje Anadolije. Rimljani su ga uporno ganjali a on im stalno pravio neprilike. Rimska upornost mu je sužavala prostor i ostarjeli general (u mojim sadašnjim godinama), prodat od svojih poslodavaca, izgleda se otrovao /otrov u prstenu/ - kaže Juvenal. A Pausanija piše da je Hanibal umro od groznice, tri dana nakon što je porezao prst o sopstveni mač prilikom penjanja na konja. Pausanija kao da hoće umanjiti ličnost velikog vojskovođe banalizirajući mu smrt, a Juvenal se izgledao poveo legendom. Po njemu je Hanibal ostavio poruku u kojoj kaže da je je vrijeme da Rimljani konačno odahnu s obzirom koliko se dugo muče sa njim i koliko su dugo čekali na smrt jednog starca.

Umro je kažu u antičkom gradiću Libisa na istočnoj obali Mramornog mora. 

 Tamošnji turistički radnici se hvale njegovim grobom i kažu da je tamo sahranjen. 

Nešto ne vjerujem da su Rimljani ostavili njegovo tijelo na miru. Ali u to se u kasnijem pretraživanju nisam upuštao.

Poslije “Hanibala Lucića” zaobiđoh groblje (ni moj čas došel još) i domakoh se “Vojislava Ilića” pa nizbrdo do Plavog mosta. Usput vidjeh neke od Hanibalovih vila ležernog hoda, spletenih kosica, obarvi tankih nad čarnim očima, rumenih usti, bisernih zubića, vrat bil i gladak /Srića ga će prem zagarlit/, parsi bilji sniga i mlika,

Bože, kî si svim odzgara,
Čin' da bude stanovita,
Ne daj vrime da ju shara
Do skončan'ja sega svita.
Ova lipost uzorita
Grihota bi da se stara

Ah, ta mlada tijela, u tijesnim farmericama, lakim bluzama, sa mobitelima u rukama. Spuštaju se niz Medakovića brijeg. Pretpostavljam da to nisu one što sačekuju mušterije pored autoputa kod Plavog mosta.

Vratih se u svoju ptičju perspektivu. Na ekranu Gadafijeva slika. Kako ga okrvavljenog razvlače na nekom kamiončetu.

Hanibal je dugo izmicao progoniteljima i nije im se dao u ruke.

Gadafi je do zadnjih časova krijući se u Sirtu u nekim kanalizacionim cijevima vjerovao da ga njegov narod voli.

Kako ja sada da ubacim u dijalog sa njim Hanibalovu sudbinu. Nije pošteno.

Mliječni put

Vojna pošta 8115-12

Centroprojekt

Vojna pošta 2149

Montinvest

Ivan Milutinović PIM

New Line

Abax

Atako

Intergas

Keramika

Bona Dea Balance

Union Karić

Libenter

Buljim u metar i po nazupčanog papira ištampanog mojim radnim vijekom.

To vam je tako kada napunite 65.

• 0 -

Pre otprilike pet godina sam počeo da pišem kratke notice pod objedinjenim nazivom “Voajer iz 65”. Radi se o broju autobuske linije kojom sam tada išao na posao u jednoj od pobrojanih firmi (Union Karić – nema veze sa braćom Karić, btw). Namjera je bila da prijateljima uz jutarnju kaficu dam neku crticu iz mog života. Ispalo je da se to nekima dopalo, krug se čitalaca širio i ja sam u tome nalazio neko zadovoljstvo. Na mahove i kasnije. Danas sam pogledao  moj blog u kome je sve to sabrano. Nakupilo se. 317 tekstova. Ko bi rekao.

• 0 -

Sjetih se toga danas kao nekog simboličnog broja. Mislim, 65. I voajerizma. Jer život mi je protekao u promatranju života i na mahove uzimanjem neke sporedne uloge. 

Ova 65-ica označava liniju koju je Država  odredila kao granicu za moguću penziju.

Znam mnoge koji su brojali godine i očekivali je kao dobitak na nekoj nagradnoj igri. Nekima je penzija dočekana nagrada, mnogima je donela svijest o odbačenosti.

O tome da li se od penzije može živjeti – neću razbacivati riječi. Svako ima svoju priču. Mnogi svojim penzijma hrane svoju djecu i/ili unuke. Sapienti sat.

• 0 -

Radni vijek vam stane u niz kolona sa nerazumljivim brojevima. To se valjda zove obrada podataka. Gledam u metar i po papira kao da se ne radi o meni. Tek kada razabrem nazive firmi sjetim se da sam ja nekada u njima nešto radio i da su one nešto novca uplaćivale u nekakve penzione fondove koje su ratovi i tranzicija u kapitalizam (ćapalizam – kako se izražavao još u socijalizmu Irenin otac) pojeli. Sada će mi država uplaćivati penziju iz budžeta i hvaliti se svojom brigom o starijim sugrađanima - kako to vole da kažu.

• 0 -

Ne vozim se više 65-icom. Neki drugi autobusi voze na Medaković II. Navikavam se na 29, 30, 18 i upoznajem brdovitiji dio Beograda.

• 0 -

Moj saudijski kralj Salman danas je izdao dekret kojima se ženama dozvoljava da voze. I sami znate koliko sam često o tome pisao.

Neki ženski pokreti tamo slaviće današnji dan kao historijski.

Volim te datumske koincidencije.

Volim ovu fotografiju. Nije slika, niti je photoshop. Fotografija je dobila nagradu nekog časopisa za astronomniju. Na temu: Čovjek i zvjezde. Fotograf je dugo namještao svjetlo u pećini koje treba da obasja čovjeka zagledanog u zvijezde. Poznavaoci fotografije znaju kako je teško snimiti ovako nešto. Ponešto se u to i razumijem ali nije to ono zbog čega volim ovu fotografiju.

Volim čovjeka zagledanog u Mliječni put. 

Id al Adha

Saudijske vlasti su odahnule. Bezbedonosni i logistički izazov opsluživanja 2 miliona hodočasnika u jednom danu, na jednom mestu, sa stalno prisutnim strahom od ljudskog stampeda, na temperaturi iznad 40 stepeni, zaista je izuzetan poduhvat.
Rekoh već da je osnovna misija kralja, nosioca titule “čuvar dva sveta mesta”, da hadžije budu dobro ugošćene, da se ne ističu etničke, političke, rasne i kulturološke razlike, i da sve prođe bez incidenata.
Hajde da se posvetim Prazniku žrtvovanja, ili kako se kod nas kaže – kurban bajramu. Ovu arapsko-tursku složenicu najviše upotrebljavaju balkanski narodi tradiconalno više vezani za Tursku. “Bajram” je turska reč za “praznik” a “Kurban” je stari semitski izraz za “žrtvu”. Ima ga u hebrejskom i arapskom, ali se danas više udomaćio u islamskom svetu koji gravitira ka Turskoj. Sami Arapi više upotrebljavaju izraz ADHA pa se čitav praznik zove Id al Adha.
Kada sam već pomenuo Tursku, da ubacim malo politike i historije. Narodi mnogih arapskih zemalja imaju vrlo sličan odnos prema “500 godina pod Turcima” kao i mi. S time što bi oni dodali još sto godina jer su se Arapi Turaka oslobodili tek po završetku Prvog svetskog rata, kada su ih raznim prevarama, ucenama, obećanjima i diplomatskim trikovima preuzeli Englezi i Francuzi i napravili cirkus koji i danas traje. Turska pod Erdoganom i ideologijom neoosmanizma opet želi da bude regionalna sila sunitskih muslimana. Naravno, Saudijci tako nešto ne mogu da dozvole pa se sada u bliskoistočnom galimatijasu često nađu na različitim stranama. No, ne bih sada više o tome.

Danas želim da vam ukažem da na islamski sve ne treba gledati kao na jedinstveno telo sa istom glavom, mozgom, željama i načinom života. Islam nije više religija samo Arapa, pa Turaka i njihovih satrapa i pokorenih naroda u prvim vekovima islama. Islamske su i mnogoljudne zemlje poput Indije, Pakistana, Bangladeša, Malezija a o najmnogoljudnijoj islamskoj zemlji – Indoneziji – da i ne govorim.
Dovoljno će biti da pogledate ovde priložene fotografije sa raznih strana sveta i da vidite drugačije građevine, drugačiju odeću, druge rase. S druge strane vidite i radost praznika zajedničkog svima njima. Vidite kako se deca svečano oblače, kako žene spremaju kolače, kako se meso nesrećnih ovaca deli siromašnijim od sebe, kako se ide u goste i kako se gosti primaju.
Pa kada stalno slušate vesti o pošasti islamskog fundamentalizma, valja razlikovati trule jabuke od zdravih. A nije zgorega podsetiti se i drugih verskih ratova, istrebljenja, proganjanja, ubijanja i činjenja raznih zločina nad onima koji se mole istom Bogu. I naša bliža historija daje nam vrlo ilustrativne primere.
Kako vidite, ja volim da se bavim običnim ljudima i njihovim tugama i radostima, volim da se podsmevam jakima i moćnima, tu i tamo da razjasnim prijateljima i poznanicima šta sam u svojih 65 video, čuo i naučio.
Zato mi se od svih slika najviše dopala ona na kojoj su tri devojčice iz izmučene Gaze.

 Svečano, jednostavno i dostojanstveno obučene, u običnim japankama i plastičnim papučama, sa licima na kojima se može osetiti patnja naroda kojim se tako bezočno manipuliše. A opet, nepatvoren osmeh najniže devojčice i njena nada u lepotu zajedništva.
Pa se setih:
Ima tome možda i godina dana. Stajao sam na autobusnom stajalištu u Bariču, čekajući autobus iz Obrenovca za Beograd (linija 860). Bio je početak školske godine. Jedna devojčica uzrasta ove o čijem sam osmehu malopre pisao, obučena svečano za odlazak u školu, nosila je smotan list hamera na kome je verovatno nešto nacrtala. Dan je bio oblačan i na cesti i pored nje bilo je dosta barica vode. Devojčica je užurbanim koracima žurila ka školi već se radujući pohvalama koje će dobitiza svoj crtež. Neki nesmostreni i nervozni čekač na stajalištu nije primetio dete i u kretanju unazad zakačio je svitak u dečjim rukama. List hamera se otvorio i pao u jednu od barica. Dete se ukočilo i briznulo u neobuzdan plač. Velika radost i uzbuđenje pretvorilo se u veliku tugu.
Eto koliko je malo potrebno da nešto pokvarimo. Čak i nehotice. I sve nešto mislim koliko sam nehotičnih šteta načinio načinio onima oko sebe. A nađe se valjda i neko dobro činstvo.

Devojčica ispred džamije u Đakarti. 

Malo radosti i za sirijske izbeglice u Idlibu.

Ukrašavanje hanom u Kašmiru. 

A u Manili, mlada i moderna Filipinka u divnoj haljini. 

Podnevno klanjanje jučer u St. Petersburgu, Rusija.

Klanjaju i turski vojnici.

Reka ljudi se sliva jučer u Minu da kamenuje đavola. 

Čestitka za praznik. Mada mi je stalno na pameti genocid nad ovcama. 

Muke sa Đavolom

Danas (tj. jučer, petak, pošto zađoh u subotu) je za sve muslimane bio poseban dan. Dan obračuna sa đavolom u sebi i svijetu. Negdje oko 2,5 miliona hodočasnika otišlo je iz šatorskog naselja pored Meke

 do Mine gdje su obavili važan religijski obred: kamenovanje đavola.

Islamski povjesničar Al Azraki, ne bez smisla za dramatizaciju, oživio je Abrahamovo suočavanje sa đavolom prilično jasnim slikama. Abraham se vraćao iz Mine ka Meki i u klancu zvanom Al Akaba ugleda đavola u obliku neke kamene prikaze.

Vazda u takvim momentima prisutni spretni arkanđel Gabrijel (Gavrilo, Đibril) ne časeći časa komandova Abrahamu (Avramu, Ibrahimu) “Gađaj ga!”. Poslušan kakav je bio Abraham baci 7 kamena na prikazu koja brzo nestade. Ali malo kasnije ukaza mu se opet i opet je Gabrijel brzo reagovao a Abraham poslušao i pogodio đavola sedam puta. Bi tako i treći puta ali je đavo bio nekako manji pa ga Abraham gađao sa kamenčićima kao za praćku.

Ritual kamenovanja uveo je sam Muhamed i vijekovima je čitavo hodočašće do detalja razrađemo i kodificirano. Na mjestu prikaza podignuta su tri stuba koja bi vjernici u zanosu gađali. Kako se broj vjernika posljednjih decenija značajno povećavao dolazilo je do gužvi jer su mnogi htjeli da baš u određeno vrijeme izvrše obred pa je dolazilo do stampeda i gotovo svake godine poginulo bi na stotine ljudi u nekontrolisanom kretanju mase.

Onda je Saudova familija odlučila da se prostor preuredi. Napravljena su tri poveća zida /umjesto ranijih stubova/ da bi sprečili hodočasnike da u žaru kamenovanja promaše đavola i pogode nekog nedužnog insana.
Na slikama vidite kakav je đavo bio do prije nekog vremena

i u šta se pretvorio sada.

Cinici bi mogli reći da se đavo u svoje tri prikaze znatno uvećao. Kao da đavo proguta svih 49 kamenčića kojima ga svaki hodočasnik gađa pa svake godine se ukazuje sve većim. A pedantni statističari i matematičari su izračunali da nova superstruktura oko đavolih prikaza omogućava da đavoljim prikazima priđe oko 500.000 ljudi na sat. Organizacija njihovog pristupa nesumnjivo je zamašan logistički poduhvat pa nije ni čudo da je u organizaciju hadžiluka uključeno više od 100.000 ljudi, a za kralja i njegovu familiju (kralj, da vas podsjetim, nosi titulu: čuvar dva sveta mjesta) najvažnija i najglavobolnija godišnja briga. I uvijek je historiji islamskog svijeta bilo tako. Samo onaj tko je bio kadar organizovati nesmetan dolazak i boravak hodočasnika iz čitavog svijeta mogao je za sebe reći da je vladar koga priznbaje čitav islamski svijet.

49 kamenčića? Zašto taj broj pomenuh? Ritual kamenovanja počinje 10. tog dana mjeseca Zu-l-hidža. Tada vjernik gađa veći zid sa 7 kamenčića. Tj. kamenčića može biti i više ako vjernik ne uspije pogoditi zid. Dakle, zid se mora pogoditi 7 puta. Nakon toga hodočasnik odsijeca kosu a dosta njih se ošiša na nulericu. Slijedeća dva dana mora svako od tri đavolja zida pogoditi po 7 puta. Ima hodočasnika koji su toliko kivni na đavola /i sebe/ da ostaju i dan duže. Svaki taj dan znači još 21 kamenčić.
Simboličko značenje čitavog rituala kao što rekoh vezuje se za Abrahama. Pri i najveći đavolji zid pri kamenovanju hodočasnika podsjeća na Abrahomovo iskušenje da kao žrtvu Svevišnjem prinese svoga sina Isaka (Išmail, Ismail). Vrhovni je vidjevši Abrahamovu riješenost i muku ipak odredio da se umjesto sina žrtvuje životinja (najčešće ovca) i zato se tog dana na stotine miliona ovaca širom islamskog svijeta pokolje.

Taj crni dan za ovčji svijet podsjeća na nekdašnji 29. novembar u socijalističkoj Jugoslaviji kada je zahvaljujući neradnim danima stradala prasad za tradicionalnog kolinja tj. priprema rezervi mesa za zimu.
Druga đavolja prikaza u obliku zida predstavlja iskušenje Abrahamove služavke Hađar, poreklom Egipćanke. Pošto Abraham sa ženom Sarom nije imao djece, Sara poturi Abrahamu svoju služavku i ona donese Abrahamu sina Isaka kada je već bio u poodmaklim osamdesetim. Ne bih sada da ulazim u rasplodnu moć matorog Abrahama. Bilo bi tu posla za DNK analize ako bi se našlo bioloških ostataka Abrahama, Hađare i Isaka. U šta iskreno sumnjam.
Treći đavolji zid opet se dovodi u vezi sa žrtvovanjem Isaka kada je otac gledao kako da nadmudri Svevišnjeg i izbjegne žrtvovanje sina pa je od od onog Odozgo bio prekoren.
U simboličkom i psihološkom objašnjenju prevladava stav da je kamenovanje đavola oslobađanje samog sebe od sopstvenog, internog, đavola, tj. čin čišćenja sebe od strasti i nepoćudnih želja. Čistivši sebe od nečastivog čovjek se približava Alahu. Mnogi vjernici činom bacanja kamena na đavola misle da su u tom trenutku na korak do samog Boga i da mu nikada nisu bili niti će biti bliži. Zbog toga se često na slikama hodočasnika koji bacaju kamenčiće vidi istinski zanos i spoznaja fizičke bliskosti sa Alahom u tako simboličnom nasilnom činu.

A čineći to tri puta hadžija najprije istjeruje šejtana iz sebe, pa zatim spoljnog šejtana od džina (iblisa ili nekog drugog nadnaravnog stvorenja) te najzad šejtana od iz drugih ljudi – nevjernika.