Prvo saznanje o žičanom instrument zvanom lutnja
(lauta, leuta) Karlovčani koji drže do poznavanja svoga grada steknu kada se
zainteresiraju za svog znamenitog sugrađanina Vjekoslava Karasa (1821-1858).
Dok se školovao u Rimu nacrtao je sada vjerovatno njegov najčuveniji portret
(nepotpisan) koji nosi različite nazive od „Rimljanke sa mandolinom“ do „Djevojke
sa lutnjom“.
Portret sam vidio u originalu u nekom od zagrebačkih muzeja za gimnazijskih
posjeta zagrebačkim kulturnim institucijama. O Karasu dosta više možete saznati
čitajući „Omer Pašu Latasa“ Ive Andrića.
Za sada o njemu još i toliko da ga za
lutnju vezuje ne samo slikarstvo nego i skladateljstvo jer se zna da je napisao
nekoliko kompozicija za lutnju a vjeruje se da je hipersenzitivni Vjekoslav umio da svira lutnju.
Drugi susret sa lutnjom, a tada sam već
znao za arapski naziv „Oud“ (držim se anglizirane ranskripcije arapskog naziv عود
jer
prvo slovo nema slovnog pandama u našim pismima, a izbegavam izraz „ud“ obzirom
na konotativno vezivanje za delove ljudskog tela, osim toga u nazivu „oud“ se
naglašava potrebna dužina u izgovoru „u“), desio u Tripoliju, Libija, mislim
1978. godine. Kao mladi arabista i prevodilac lunjao sam po Tripoliju imajući
dosta slobodnog vremena i učeći kolokvijalni govor. Negdje uz uređenu rivu bio
je izgrađen neki kulturni centar (ne sjećam se imena) gdje su bile prostorije
za likovne izložbe ali i jedna mala sala za predavanja i manje priredbe. Jedne
večeri uđoh za slučajne šetnje da pogledam neku izložbu kad začuh svirku. U toj
maloj sali svirap je neki srednjovečni čovek na oudu. ada sam prvi puta čuo taj
melankolični zvuk pun ugušenih titraja i prikrivene eruptivne snage koja
prodire kroz naizgled beskrajna ponavljanja teme. Bilo je nešto ljudi u sali
amfiteatarskog izgleda i svi su pažnjom slušali majstora. U potpunoj tišini.
Svirka je trajala još pola sata a imam osjećaj da ni disao nisam kao ni ostali.
Poslije su mu mnogi prilazili a ja se nisam usudio jer moj arapski nije bio tog
kvaliteta da bih ,mogao pričati sa umjetnikom čije ime nisam ni pribelježio a
iz uvažavanja svih prisutnih osjećalo se da je neko sa imenom i prezimenom.
Kasnije
tokom arapskih godina življenja mahom u Sjevernoj Africi često sam slušao preko
kaseta Ferida El Atraša koga i danas nazivaju neki „kraljem ouda“ čiju liričnost
niko nije nadmašio a i sam je svoj život
portretirao u junaka neostvarenih ljubavi i čežnje. Rekao bih da mu je portret
neuzvraćene ljubavi u stvari doneo dosta ljubavih veza koje se nikad nisu
pretvorile u bračnu vezu.
Živio je u Kairu (porijeklom Sirijac) i jednom sam
išao u Kairo i nadao se da ću naići na koncert već vremešnog Ferida. Nisam znao
da je umro par godina prije toga. Ako želite čuti kako je Kralj Ouda svirao i
kakve je damare izazivao u gledalištu i slušalištu poslušajte ovaj kraći snimak
uživo sa jednog njegovog koncerta.
U
februaru 2017. za svog boravka u El Džubeilu (Brežuljak) na obali Persijskog
zaljeva, šetao sam jedne večeri po lijepo uređenoj rivi zvanoj Fanatir sa
beogradskim poznanicima, bračnim parom koji su živjeli i žive i rade u tom
lijepom mjestašcu. U mraku, pod svjetlom obalskih lantijerni, na polukružnim
drvenim klupama sjedela je maja grupa mladića. Jedan od njih svirao je na oudu
i pribrao po žicama u divnom slijedu trzaja koji mijenim da su izlazili
direktno iz srčanih damara kao i divan glas mladića koji je govorio o ljubavnoj
čežnji. Zastao sam nekoliko trenutaka i oživio u sebi čitav slijed orijentalne
melankolije od priča o Međnun Lejli i tolikih ljubavnih preludija u kasidama do
eto Ferida Al Atraša.
Jučer
me na oud podsjeti jedna draga mlada koleginica arabistkinja pozivom da u
direktnom prenosu na You tubu pogledam kako su se udružili muzičari razdvojeni
mjerama opreza zbog pandemije i kako bratstvo vrsnih muzičara skuplja niti
orijentalnog mentaliteta u zvuk koji prožime gene svih semitskih naroda.
Uputstvo
za slušanje: U ovom divnom primjeru muziciranja morate prihvatiti da vrijeme ne
postoji kao kratak isječak video klipa čije trajanje u najviše minut ili dva
može držati vašu pažnju. Ako tako nešto očekujete, nemojte ni da kliknete na
link. Bez potrebe kradete od sebe vrijeme. Ako ste u prilici da se zaista
odmaknete od svega i 15-20 minuta uđete u čarobnih svijet ouda i drugih
istočnjačkih instrumenata – uronite.I neće vam biti žao. Posebno to pominjem
zbog grupnog muziciranja u drugom dijelu snimka.
Meni
jeste na neki način žao što ću današnje obraćanje završiti pominjanjem tragične
sudbine našeg Karlovčanina Vjekoslava.
Nesretan
zbog neostvarene ljubavi prema Ireni Turk iz jedne znamenite bogate obitelji,
slikar i skladatelj, siromašan i boreći se sa svakodnevnom bijedom, bacio se u
virove Korane u svojoj 37.
Uklopljenost
u imanentnu tragiku zvuka lutnje, leute, ouda i ostalih izdanaka ovog
kruškolikog instrumenta prelomljenog vrata natjerala me da zaokružim priču o
životu nesretnog Vjekoslava čija je sudbina tako vezana za zvuk ovog instrumenta.
Нема коментара:
Постави коментар