Jupiter i Saturn na ravnoj ploči

Svaku ponoć posljednjih nedjelja dočekam na balkonu zablenut u nebo. Svjetlosno zagađenje ne može pružiti onaj divan ugođaj zvjezdanog neba koji vas pokriva kao najdivniji pokrivač sa razastrtim svjetlucavim zrncima dijamanata. Sjećam se noći u Sahari kada smo sa krova jednog opskurnog hotelčića na jednom brdu pored Sebhe u Libiji promatrali kako se Mliječni put rasteže po horizontu. U grupi vojnih instruktora bijaše jedan oficir srednjih godina, zaljubljenik u zvijezde, koji nam je objašnjavao raspored sazvježđa i razne fenomene u Sunčevom sistemu i van njega. (Bio sam sa radaristima i raketašima – dakle, plavcima – koji se svakako moraju svrstati u obrazovaniji dio vojnih starješina a sigurno daleko od bilo kakvih predrasuda o krutim vojničinama. A i bila je godina 1978. kada je JNA izgledala mnogo solidnije nego što se kasnije pokazala).

Jupiter kao najsjajnija planeta (iza Venere koja se ne vidi ovih dana sa mog balkona) pojavljuje se oko 10-11 negdje iz Bugarske recimo, a, uz malo napora, vidi se i Saturn koji je ovih dana u konjukciji sa Jupiterom. Tek iza ponoći pojavljuje se na istoku slabašni odsjaj Marsa se ponekim crvenkastim bljeskom. Mars se u odnosu na ove dvije veće planete kreće brže po svodu. Pratim ih tako oko sat po ponoći dok se ne pojavi okrnjeni Mjesec.

I ne mogu danima da se odlijepim od poređenja znanja o planetama Sunčevog sistema sa temeljnim nedostatkom razumjevanja stvarnosti koja je toliko karakteristična za moderna potrošačka i veoma površna vremena. Običan i neobrazovan posmatrač neba vidi kako su Jupiter i Saturn blizu jedan drugome na nebu i kako im se relativno brzo primiče Mars. U toj plošnoj slici neba sve je jedno drugome blizu, skoro da se guraju međusobno. Iole obrazovanijem čovjeku je jasno da nije tako. Niti je Zemlja ravna ploča, niti je nebo oslikan svod u dvije dimenzije. No, ravnopločasti umovi vole da vide ono što im je pred očima i to smatraju nepromjenljivom istinom bez obzira na sve dokaze i zakone prirode koja te besmislice opovrgava.

Ti ravnopločasti umovi tako gledaju i na svijet oko sebe i slično objašnjavaju sve pojave.

Prije nego što se upustim u dalje objašnjavanje – jedna napomena: Današnji svijet brzih komunikacija i instant informacija (gdje se sve više gubi razlika između istine i laži i kada iše postaje nevažno da li je nešto istinito ili lažno) od čijeg se protoka ne možemo odbraniti sve i kad bi htjeli (sem onih rijetkih koji nisu prihvatili da imaju mobilni telefon a odavno su odbacili da gledaju TV i slušaju radio), uslovljava nikad veću površnost kao i nemanje vremena da se informacije obrade. S jedne strane. A s druge, ljudi, mlađi posebno, gube spremnost da proniknu i obrade dobijene informacije a još više strpljenje da čuju i razmotre bilo kakvu argumentaciju koja ne staje u SMS poruku ili instagram poruku  od neke slike i možda tuce riječi. Već ona objašnjenja sa 13 riječi se preskaču. Važno je osloboditi mozak za nove besmislene informacije.

Dakle, imajući tako posla sa ravnopločastim mozgovima (o „umu“  je upitno raspravljati) naša politička javnost bavi se komentarima političke svakidašnjosti (srpske i svjetske) na način kibicera koji u kafani gledaju dokone starce dok slažu domine, ili podnapitih kritičara svega postojećeg sa pivskih gajbica ispred zadružnih prodavnica. Toj bujici pojednostavljivanja podlegli su svi „profesionalni“ analitičari koji gostuju po raznim televizijama i robuju minutaži emisija u kojima se voditelji trude da budu još plići od svojih gostiju i ne dozvoljavaju iole razumniju elaboraciju bilo čijeg stava.

Da li je bojkot uspio ili nije?

Da li će Vučić uzeti Dačića u vladu?

Da li su desničari preuzeli proteste gnjevnih građana?

Koje strane sile i agenture instruiraju demonstrante, pojedine političke grupe i pojedince?

Ko je kome nešto smjestio i ko je legao na rudu?

Da li otac (član vladinog aparata) Škundrić treba da odgovara za demonstriranje njegovog sina protiv vlade?

Hoće li za predsjednika vlade doći falsifikator doktorske disertacije ili neki drugi lažni diplomac sa Megatreša?

U papazjaniji nikakvih objašnjenja bilo čega lezi ogromna moć manipulacije političara na vlasti kao i onih u opoziciji. Razlika je u tome što su ovi na vlasti u prilici da dograbe gotovo sve medije vidljive u cijeloj državi, a ovi drugi čekaju da oni dođu u takvu priliku. I jednom kada rok važnosti sadašnjih vlastodržaca istekne ovi drugi će se kao ožalošćena porodica dohvatiti pokojnikove imovine, pokretne i nepokretne. Da se razumijemo, pod imovinom ovde podrazumijevam državu a ne ono što su oni privatno maknuli i sklonili. I nastaviti gdje su prethodnici stali (u slučaju Srbije – prethodnici su u par navrata oličeni u Jednom čovjeku nadnaravnih moći. Srbija kanda ne može bez vođa. Jedan je sebe projektirao kao Tita poslije Tita, a drugi kao Mesiju).

xxx

Da ponovim jednu angdeotu koju sam čini mi se negdje nekad ranije ispričao.

Jedan francuski akademik (ime sam zaboravio) jednom se vozio negdje i auto je stao na putu. Njegov vozač se češkao po glavi da bi dokonao šta je uzrok kvara. Akademik ga je pitao niz pitanja o načinu rada motora automobila i razložnim pitanjima naveo vozača da se dosjeti šta bi mogao biti razlog kvara.

Pita vozač akademika otkud on zna kako rade automobilski motori (akademik biće da je bio neki društvenjak) i od kog majstora je naučio.

Veli njemu akademik da je učio od čovjeku po imenu Corneille koji je bio majstor  živeo je i radio u 17. vijeku. Vozač pogleda sumnjičavo na ishlapjelog akademika. Vozio je on mnoge akademike i zna da su oni ponekad izgubljeni za stvarnost.

-       Ali u 17. vijeku nije bilo automobila. – potrudi se vozač da vrati akademika u realnost zbivanja oko njega.

-       Nije. Ali je bilo razuma i ljudi su se pitali kako nešto funkcionira.

xxx

Večeras nam se sa Zapada primiče nevrijeme, ali Jupiter, a bogme i Saturn se drže svoje nebeske pozicije i svjetle ponešto zamućenim sjajem. I kad ih zakloneoblaci znaću da su oni i dalje tamo. Držim da je takvo saznanje velika čovjekova moć. Sa ponosom prihvatam kao svoju zaslugu što je moja vrsta homo sapiensa evo ovih dana sa svojim malim orbiterom naoružanim raznim kamerama i instrumentima uspjela da se primakne Suncu na 77 miliona kilometara i pošalje na predivne fotografije od kojih jednu prilažem. A da biste razumjeli veličinu ove kaše od Sunca, u donjem lijevom uglu dat vam je prikaz veličine ove naše plave planete.

Dato poređeje ne pravim da bih pokazao našu sićušnost i beznačajnost. Dapače, sa tpo zrnca pijeska u svemiru potiču ljudi koji su se odvažili da saznaju sve što mogu o milijardama drugih zrnaca pijeska na velikoj kosmičkoj plaži. 

Mesec nad Narodnom skupštinom

Olinjali samozvanirevolucionar, šetač, demonstrant, uživalac u tuširanju pod vodenim topovima, navučen na suzavac, uvek spreman na bežanje pred silom, jednako pogan na rečima kada silu treba ocrniti, uporan idealista kada tome nije mesto ni vreme, vernik nade u ljudskost, nekadašnji vernik kritičkog marksizma, večni uverenik da nešto svojim delom mora makar malo pomeriti nabolje, utopista i površni intelektualac sa mestimičnim prodorima prosvetljenja,

dakle, takav bivši i sadašnji (kako u čemu) sedi u jedan sat po ponoći na balkonu sedmog sprata jedne zgrade na Medakoviću 2 u glavnom i najvećem gradu više bivših i jedne sadašnje zemlje na dve velike reke za koje zna da postoje ali ih ne vidi (a drago mu je da teku jer govore o vječnosti i prolaznosti – ne može se u istu vodu dva puta kročiti),

i gleda u ne previše prozračno nebo na kome se vide samo neke tri planete i tri četvrt Meseca sa osvetljenim onim delom koje liči na nakreveljeno lice i spušta pogled povremeno sa  tamnog neba koje izgleda tako statično a saznanje mu govori da to nije tako i da je kosmos uzbudljivo dinamičan ako umemo da se odlepimo makar u mislima od kaljuge, blata, balege i mutljaga raznih vrsta naših prizemnih života,

a mučen kostoboljom, zastrašen virusom   koji obožava imunološke oslabljene telesno stare osobe, kalkulant oslabljene prostate spreman da se oda slatkom komforu udobnog sedenja sa pitom od višanja pored sebe i čajem od kleke i šipka koji daje lažan utisak brige o sopstveom zdravlju,

prati preko društvenih medija kako nove generacije izneverenih pokušavaju stvoriti ili naći neku novu normalnost  u ovoj neveseloj srbijačastoj Srbijici raspamećenoj srbovanjem, manijakalnim vođama, negledanjem dalje od sopstvenog slinavog nosa, uverenoj da su joj svi drugi krivi za sopstveni sunovrat, ogrezloj u lenosti  i nikad izašloj iz papazjanije propalih snova o sopstvenoj veličini i značaju,

i opet se nada da ovi ostaci ostataka mlade pameti imaju snage da pometu sve nas koji smo pristali da nas prave ovcama i magarcima sve sa šarlatanima, trbuhozborcima, manipulatorima, drumskim razbojnicima i mudomrsima koji nam (im) sede na grbači držeći nam (im) pred očima, nosom i ustima kanap sa visećom šargarepom koju nikako da zagrizemo a ponekad liznemo ostatke zemlje iz koje je izvađena .

U međuvremenu dve su planete zamakle za prozor, Mesec se popeo i blista a treća planeta ga prati svojom putanjom i brzinom. Fantastična nebeska mehanika planeta ovog našeg Sunčevog sistema mami da se odmaknem od prizemnosti sopstvenog trajanja, Poneki osvetljeni prozor i bledunjava svetlost soba u kojima titraju televizijski ekrani. Autoputem neko pokušava da stigne negde gde misli da mu je mesto. Devojke iz redakcije naše alumni produkcije živo razmenjuju utiske sa večerašnjeg sedenja ispred skupštine koju vlast uporno naziva Dom narodne skupštine. I tek kad ispišem ovo “Dom narodne skupštine” shvatim da su ovi što su posedali na asfalt i po trotoarima i parkovima ispred Doma u stvari taj narod za tu skupštinu i koja bi tek sa njima zaista mogla da se nazove Narodnom skupštinom.

Studentska pobuna i Conwayov čvor srpske deomkratije

Na nekoj konferenciji iz topologije i geometrije, postdiplomac Lisa Piccirillo sa University of Texas iz Austina čule je za jedan mali matemtički problemčić koji nije bio rešen od kako ga je, prije 50 godina,  napravio John Horton Conway po kome se taj topološki problem nazvao – Conwayov čvor. Ne smatrajući da se radi o, za matematičara, značajnom stvari uzela je da se zabavlja sa tim problemčićem onako sa strane, kad nađe malo slobodnog vremena. Prikaz Conwayovog čvora imate na slici i nemojte od mene očekivati da vam objasnim kako ga je rešila. 

Elem, mozgala je jedno nedelju dana i kada je promenila ugao gledanja, došla je do rešenja i opet, onako usput, to pomenula svom mentoru na Univerzitetu. Koji se šokirao. U međuvremenu ona je doktorirala i po objavljivanju rješenja u nekom od vrhunskih matematičarskih časopisa dobila mjesto na MIT.

Da, radi se o djevojci na biciklu.

xxxx

Na čvoru srpske demokratije na kome su krajevi također vezani, a mjesta presecanja niti kao da ima nedifiniran broj, nama nikakav mladi doktorand ne može pomoći. U budalasto jeftinoj manipulaciji na koju svi pristaju i prave se da nije tako, upleli smo se kao pile u kučine. Priprosta demagogija i bezočne manipulacije sigurno nisu srpski izum. Tko je imalo čitao o antičkoj grčkoj demokratiji, bez svih ovih modernih sredstava brze komunikacije i instant vijesti, zna kako su se kupovali glasovi i pridobijale mase. Recept je isti: uvjeri drugoga da radiš u njegovom interesu.

Često se čuje da je demokratija kao sistem nesavršena ali da nema bolje. Zaista, u uslovima polisa, gdje se svi međusobno poznaju i zna se who is who, trebalo bi da bude lako da nas recimo 100 izabere jednoga koji će nas zastupati na mjestu odlučivanja o čemu god se radilo.  Čini se da i dalje postoje demokratski sistemi vlasti gdje narod bira SVOG predstavnika. Pa onda nam dođe neka partija i ponudi svog čovjeka za našeg predstavnika, i na kraju, ne biraš više svog predstavnika nego biraš PARTIJU koja će da te predstavlja. I tako dalje, ne bih da vam solim već dobro zasoljeno gradivo.

Taj Gordijev Conwayov čvor demokratije  nismo razriješili.

A možda da promijenimo ugao gledanja?

Drugarice Lisa Piccirillo, bude li vam se zagadio radio na MIT i nekim slučajem se udate za nekog Srbina i još neobjašnjivijim slučajem odlučite da  dođete s njim u Beograd – kandidujte se za predsednika. Glasaću za vas. Molim vas da požurite, treba nam jedan takav kandidat 2022.

xxx

Djevojke + 1 momak iz redakcije PAFF (teško se suzdržavam da je prisvojim i nazovem “moja”) aktivno su pratili dva dana pobune studenata nakon što je naš Vrhovnik, kao emanacija struke, najavio zatvaranje studentskih domova zbog očiglednog širenja zlokobnog virusa.  Koga smo najprije pobijedili ali se on, vrag ga odnio, odnekud vratio (a iz neiskazanog trzaja usana našeg Vrhovnika dalo bi se naslutiti da nam ga je netko namjerno ubacio). 10 minuta nakon njegove najave na TV, studenti su se digli. U Studenjaku najprije, a poslije i po drugim studentskim domovima. Pred ponoć već su bili kod skupštine. Nakon narednih sat vremena, ministar prosvete je objavio da se mjera udaljavanja studenata iz domova povlači. Vrhovniku se servirali krive informacije, puj pike – ne važi ono što je prije 3-4 sata najavio.  Nimalo naivni student nisu mu povjerovali i sutradan su se sakupili a gdje nego na platou ispred Filozofskog fakulteta, Rektorat je u neposrednoj blizini, i iznijeli decidirane zahtjeve koje je rektorka podržala.

Ne idem dalje sa prepričavanjem i upućujem vas na prilog PAFF o svemu tome koji je izašao iste večeri.

https://www.youtube.com/watch?v=6J-NPPNesoQ

Zbog čega onda sve to pominjem?

Djevojke iz redakcije PAFF (+jedan momak) puni revolucionarnog  žara upotrebile su oštricu svoje mladosti i angažmana da svoje gledanje na stvar ne iskažu samo ličnim učešćem na ulici nego da to uobliče u prilog koji kroničarski daje pregled događanja ali i svoj ugao gledanja na problem i moguća rješenja. Ja bih rekao da su pogodili oblik uravnotežene strasti ne podležući ni demagogiji, ni zanosu parola, kao ni lažnim vođama.  Objavili smo to isto veče.

Naravno, mi smo mala produkcija i naša riječ ne dopire do mnogih ušiju. Iako se trudimo. Ali, sada eto iz mene progovara matori mudrac koji nije ni luk jeo nit ga mirisao, vidjele su djevojke (+jedan momak) da se samo ozbiljnim prilazom bilo kom problem može stvar  dovesti makar ka nagovještaju rješenja.

E tu se stvara energija promjena!

Ima li među njima neka Lisa  Piccirello?

Konje ubijaju, zar ne?

Zašto tema o rasizmu nema nikakvog odjeka u našim krajevima? – Pitanje koje sebi postavljam ovih dana prateći zbivanja oko policijskog (dakle, državnog) nasilja prema Afroamerikancima u SAD. Odogovor je lakonski: Pripadnika drugih rasa toliko je malo da u našim ličnim životima nemamo priliku da iskusimo osećaj supremacije ili podređenosti. Generalno možda jeste tako, ali zagrebite ispod ove generalizacije: Zar nisu mještani nekih gradova (gradića) u Srbiji žestoko protestirali što im je država u blizini organizirala smještaj izbjeglica – koji se doduše po boji kože neznantno razlikuju od nas ali opet njihovu spoljašnost razumijemo kao nešto strano našem podobiju.

I ne zaboravimo: odnos VEĆINE stanovništva prema Romima je ništa drugo nego rasizam. I uvijek će se naći opravdanje za rasizam u tome što su oni džeparoši, lopovi, lezilebovići, neuredni, neodgovorni, prljavi, smrde, nepristojni, nekulturni. Trpimo ih samo kao muzičare jer se spretno ulaguju našim muzičkim željama a možemo da im se obraćamo na „ti“ sa nipodaštavanjem i psovkama. Oni se na tu situaciju navikavaju getoiziranjem i izgradnjom sopstvenog koda ponašanja, življenjem u organizovanim skupinama, ponegde i organizovanom samoodbranom kao i organizovanim kriminalom.

Čitam prije neki dan u Danasu kako dr Rajko Đurić, koji se među prvim intelektualcima među Romima izjašnjavao kao Rom, prepričava razne nivoe segregacije i odbacivanja. Znao sam za to ranije, ali ovog puta me posebno zaintrigiralo pominje prof. dr. Miladina Životića, filozofa i sociologa, jedan od najčestitijih ljudi koje sam imao čast poznavati. Nisam znao da je Rom. Kaže Đurić da mu je Životić čestitao što se otvoreno izjašnjava kao Rom i da on, Životić, nikada nije imao hrabrosti za sebe da kaže da je romskog porekla. Da vrsta mimikrije i nepominjanja sopstvenog porekla karakteristična je za ugrožene. Valja se setiti Srba u Hrvatskoj koji su mijenjali svoja imena ako bi išta u njima ličilo da je srpsko, da ne govorim o pokatoličenju i postajanjem većim Hrvatom od ortodoksnih ustaša kada je trebalo javno, pa i lično, osuditi nešto srpsko.

Pominjao sam u nekom od ranijih tekstova doživljaj koji sam imao u Rumunjskoj kada je kondukter iz vlaka u pokretu šutirajući ih izbacio nekoliko romskih dječaka a da su svi putnici u mom kupeu to smatrali potpuno normlanim i niko nikakvu pažnju na to nije obratio.  Ili primjer grada u Češkoj koji je žicom ogradio dio naselja u kome žive Romi.  

Još jedan lični primjer, nekada ranije pominjan. Iz Italije sam vlakom išao u Švicarsku, od jednih do drugih kumova. U vagonu par ljudi. Jedan od njih je tamnoput. Nisam siguran da je crnac. Nema granične kontrole. Samo su dva policajca prolazila kroz vagone i po volji nekog legitimirali. bilo je to prije više od 10 godina. Imao sam dva pasoša (srpski i hrvatski) i ni u jednom od njih vizu. Pretpostavljao sam da mi viza nije potrebna za hrvatski pasoš. Ali nisam bio siguran i sa dozom strepnje sam očekivao graničnu policiju. Prošli su pored mene ni ne pogledavši me. Tamnoputi je pokazao i pasoš (nisam siguran ali mi se činilo da je švicarski) i temeljno pregledali sve njegove stvari. Bilo je sve u redu, bili su pristojni a čovjek je očigledno bio navikao na takav tretman i nije se ni najmanje bunio.

Što se tiče Afroamerikanaca nemam nikakav lični primjer sem priče iz Rumunjske kada sam bio na svadbi svoje američke rođake. Njen otac (meni brat po djedi sa majčine strane), spolido bogat čovjek za američke uslove (vlasnik manjeg brodogradilišta) imao je izričito negativ sud o crncima. Jednom smo prilikom o nečemu pričali i on je o nekolicini svojih radnika Afroamerikanaca  govorio kao lenjivcima u koje se ne možeš pouzdati, koji ne dolaze na vrijeme na posao, bježe sa posla, spori su i neodgovorni. Ta se vrsta generalizacije često čuje. Ono što sam upamtio međutim je nešto drugo. S obzirom da niz američkih zakona jasno kažnjava svaki postupak rasne mržnje i netrpeljivosti, a posebno ako to dolazi od strane poslodavaca, moj američki brat je sudove o lenjim crncima izražavao tiho i pogledavajući da li oko nas ima nekog ko bi mogao da ga prijavi za govor mržnje. Kada se uvjerio da za njega ne predstavljam opasnost, vrlo slobodno se o njima izražavao kako već pomenuh. U početku su oni bili Afroamerikanci, potom crnci . mada, moram priznati, nije došlo do toga da je upotrebio riječ „nigger“. Pri tome, u američkoj skupini ljudi na pomenutoj svadbi u Rumujskoj bio je jedan stariji bračni par Afroamerikanaca koji su očigledno prijatelji familije i sa kojima je imao vrlo prijateljski odnos.

Ličnih primjera rasizma ne bih više imao sem prisjećanja da sam u više navrata u Libiji vidio kako se domaće arapsko stanovništvo odnosi se crncima iz Čada, Nigera, Sudana i drugih zemalja koje je jad i siromaštvo natjeralo trbuhom za kruhom. Gadafijeva Libija je mnoge takve nahranila, a policija mlatila i hapsila. A kada se Gadafijeva Libija raspala, u predgrađu Tripolija procvetala je trgovina robljem (čitaj: crncima) kao u prikazima iz najtragičnijih vremena kada su arapski trgovci hvatali crnce i prodavali ih uokolo od Kine do Sjeverne Amerike i Evrope. Imao sam negdje slike sa te pijace robova u Libiji od prije neke godine ali nisam uspio da ih nađem. Vezani mladi crnac stoji na nekoj kutiji a njegov prodavac mu otvara usta da potencijalni kupac vidi zdrave zube (ne radi li se tako za konje?).

Takav jedan trgovac robljem u Bristolu je dobio spomenik kao zaslužni građanin, dobrotvor i tuor mogih belačkih institucija u gradu. Ovih dana demonstranti su spomenik skinuli i bacili ga u luku u koju su vjerujem njegovi robovi doplovljavali u tadašnju Englesku a on je na nekoj pijaci pokazivao njihove zube.

Moja nećaka (moj brat brodovlasnik u međuvremenu je umro) koja živi u Washingtonu priča mi kako se odvijaju demonstracije tamo i sa ponosom pominje svoju djecu (tinejdžeri) koji su se priključili. Kao da prodire svijest o dubokim korijenima rasizma u Americi. E sad, kakvi će biti rezultati te narasle svijesti –ne bih da sudim. Ćudna je Amerika.

A da je zaista čudna svjedoči i zaostavština mog brata brodograditelja. U svom testamentu je odredio značajnu sumu za plaćanje školarina za sve njegove radnike. Obuhvatajući iste one lijene i neodgovorne Afroamerikance. 

Lana Bastašić - naša savremenica

S ponosom predstavljam prvu emisiju iz serije SAVREMENICI koju naša mala družina iz Produkcije Alumnija Filološkog fakulteta započinje razgovorom sa mladom književnicom Lanom Bastašić koja je ove godine dobila uglednu evropsku nagradu za književnost.

Namera naše serije je da portretira i porazgovara sa mladim stvaraocima tako što će članovi PAFF-a (studenti FF) uzeti učešća u razgovoru uživo i tako na najteži mogući način ući u razgovor o književnosti određenog pisca - dakle, uživo i u direktnom razgovoru sa piscem. Pri tome, nastojali smo u pripremama da eazgovor ne bude ošpterećujući i suviše teoretski konstruisan želeći da našu gošću predstavimo kroz realnu sliku njene stvarnosti i planova. 

Moja malenkost je imala ulogu voditelja, da bi mlade koleginice, kojima je to bio prvi puta da tako nešto rade, mogle lakše da se uključe. 

Razgovor jeste poduži (nešto kraći od sat vremena) ali verujem da je bio interesantan i da smo uspeli u svojoj nameri. 

LKo ima strpljenja i voli da čuje kako naši mladi pisci sagledavaju svoju i našu stvarnost, neka poslušaju i veoma bih voleo da date svoje komentare kako bismo sledeće razgovore pripremili još bolje. 

https://www.facebook.com/filalumni/videos/2605547716430782 

Zahvaljujem na pažnji. 

Kurčići

Poznata vam je situacija. Dođete kod nekoga kući ko ima dete od na primer 5 – 6 godina, u ovom slučaju OBAVEZNO muško dete, i roditelji ga navedu da izjavi nešto što će dobro zabaviti goste i odobrovoljiti roditelje a malcu doneti ponos što je izazvao pohvale na svoj račun a možda i poneku nagradu. A najviše onda kada malac u stvari i ne zna o čemu se radi.

Moj primer ide otprilike ovako. Dođu ujaci, stričevi i etke u većem boju zbog neke porodične prilike. Svi su oni bii vezani za selo pa se tom prilikom, rane 60-te su u pitanju, donese sušenih kobasica, slanine, sira, vina u demižonkama i koječega što su vredne ruke tetaka pripremile. Kada se društvo raspojasa, a nije im trebalo mnogo, otac me posadi na kolena, a za stolom hrpa svega onoga nabrojanog, a povrh gomila kolača. Pa veli:

-       Sine moj, reci ti njima šta ti najviše voliš da ti majka spremi.

Ja sam unapred spreman za isto pitanje, ranije u raznim zgodama postavljeno, više nego spremno gotovo uzviknuo:

-       

KURČIĆE!

Naravno, da je lako zamisliti kakav bi urnebes nastao. A često bi ujaci, ili stričevi (kako kad i kako ko) dopunjavali sa pitanjima:

-      

A kakve ti kurčiće najviše voliš? Velike ili male?

-       Velike sa šećerom!

xxx

U nešto kasnijim godinama  shvatio sam  konotativno značenje „kurčića“ i više nisam dopuštao da me navedu na istu priču, iako su se stričevi i ujaci rado sećali tih zgoda i podbadali me kasnije pričom kako volim „velike kurčiće sa šećerom“.

Tek dosta kasnije, kad sam dobrano zašao u kurčevitu fazu,  saznao sam da se kurčići zovu i šufnudle i pretpostavljam da izraz dolazi iz nemačke kujne.

A setio sam ih se kada sam pripremao knedle sa šljivama. Testo za knedle se priprema na identičan način i pretpostavljam da kurčići nastaju od viška testa prilikom priprema knedli. Moja je majka kurčiće mnogo češće stavljala kao dodatak u čorbasta jela, što sada smatram mnogo ukusnijom varijantom, i samo bi mene radi, manju hrpu kuvala u slanoj vodi posebno i posula prezlama i šećerom. Ah moje dvostruke sreće. Knedle i kurčići u istom danu, kao da se radi o dve potpuno različite poslastice.

xxx

Ishrana je sa frižiderima i zamrzivačima otišla u čudnim pravcima pripremanja hrane, što lakše, što brže, polupripremljeno, smrznuto, odmrznuto, podgrejano industrijsko hranjenje bez duše. Ne kažem, ima to svojih prednosti, za mnoge dobre stvari ne bismo ni znali da postoje, ali šta može zameniti dobro umešani kuvani krompir sa margarinom, jajima i brašnom, pa razvučeno na široko i izrezano u čarobne četvrtke za knedle a ostatke zaobljene i izdužene u ... šufnudle. 

88 knedli od šljiva za maršala Tita

Biće da je bila 1981. Moja majka je i dalje nosila pundžu a la Jovanka Broz, na koju je bila žešće ljubomorna, i bila veoma ponosna na svoju ulogu u raznim društveno- političkim tijelima MZ „Sutjeska“ kako se u to vrijeme zvala naša MZ kasnije preimenovana u MZ „Zapadna kapija“ kako pretpostavljam da se i sada zove. Ja sam tada još uvijek radio u vojsci po nekoj inerciji dobrog druženja sa grupom prevodioca raznih jezika u odjeljenju gdje sam radio. Majku je i dalje držao ponos što joj sin radi u Generalštabu stalno komšije podsjećajući da je njen sin radio „tamo“ u vrijeme Titove bolesti i smrti i rijetko dolazio kući, a kad bi i dolazio da prenoći koji puta, po njega bi ujutro došla službena kola.

Elem, dođe moja majka kući i kaže: „Dobila sam zadatak da organizujem žene da se zasadi 88 ruža za druga Tita.“ Uvijek je tako govorila „Dobila sam zadatak“ i shvatala to veoma ozbiljno. Ja sam naivno prokomentirao nešto kao „Zar nije Tito umro?“ zbog čega sam dobio „Marš magarče jedan!“ i bio bojkotovan narednih nekoliko dana. Ajde de što nije htjela pričati sa mnom, nego nije htjela ni da skuva ništa pa sam kod kuće bio na suvoj hrani. Srećom u vojsci smo mi, građanska lica na službi u JNA, imali pravo na hranu iz vojnikog kazana i priznajem da je to bilo jako, jako dobro rješenje.

Kad se primaklo vrijeme realizacije sadnje 88 ruža majka je prestala da me bojkotuje jer se sin njen morao pojaviti kao jedan od prvih dobrovoljaca oko iskopavanja rupa i svega što ide u priprema sadnje ruža. Kako nikad nisam bio sklon radu u pognutom položaju niti bilo kom položaju koji me primicao zemlji, jednom onako šaleći se sa drugarima koji su kao i ja morali da se „dokažu“ svojim roditeljima:“Bolje da ste smislili akciju 88 knedli sa šljivama za druga Tita. Čovjek je bio Zagorac, mora da su se u Kumrovcu jele knedle.a možda bi i nama dodijelio koju knedlu, kao što je dijelio mandarine sa Vange“.  Nisam primjetio da je Pavica (majčino ime) iza mojih leđa kao kapo u konclogorima nadgledala izvođenje radova i naravno koga najviše maltretirala nego rod rođeni. „Neš ti vidjet knedli ako ovo danas ne bude gotovo“.

Prođe ta akcija i ruže se raširiše po MZ „Sutjeska“. Da l ih je bilo baš 88 ne bih se zakleo, međutim znajući pedantnu prirodu komandanta akcije mora da ih je bilo i više. Ako se neka ne uhvati. Činjenica da sam dobio knedle sa šljivama.

xxx

Sjetih se ovoga kada su mi sestra od tetke, sestrić i snaja poslali gomilu zamrznutih šljiva od kojih šta čovjek da uradi nego da napravi knedle. Odlučim ja, dakle, za ovih majskih praznika da prvi puta u životu sam napravim knedle. Nađem prikladan internetski priručnik za pravljenje smjese i krenuh u poduhvat. Odokativno odredim kolika mi smjesa tijesta treba za povelik broj šljiva. Ne bi ih baš 88 ali ni manje od 30.

 Prilično neprikladno tehnički opremljen, bez daske za razvlačenje tijesta, bez miksera za pravljenja pirea od krompira, bez oklagije i bez iskustva,  shvatio sam relativno brzo da je zaista veoma važno rujke stalno valjati u brašno i dobro promiješati kuvani krompir i brašno da masa nema grudvica. Oblikovanje knedli mi nije baš išlo idealno, što pažljivi promatrač fotografije može i sam zaključiti. Međutim, uspio sam a kraju da se izborim. Šta više, onaj dio sa prezlama mislim da sam i usavršio proprživši prezle sa šećerom uz mali dodatak kakaa (ili kakaoa?)

xxx

Knedle u kući Vuksana se jedu ovako:

1.    Isječe se knedla na četvrti.

2.    Odstrani se košica.

3.    Kašičicom se zahvati malo meda i prelije preko svake četvrtke. Moj se med iskristalizirao pa nije u obliku masti za podmazivanje.

4.    Pospe se malo cimeta.

5.    Prelije se sa malo crvenog vina.

6.    Pojede se u slast.

7.    Knedle se jedu jedna po jedna.

8.    Bez 5 komada se ne računa.

Sramota me reći koliko sam ih pojeo odmah dok su još bile tople. Od preostalih mislim da na stanju imam još 4-5  zamrznutih.

Postupak sa zamrznutim knedlama je sledeći:

1.    Isjeći knedle na što sitnije dijelove. Smrznuto tijesto knedli  djeluje prilično neprobavljivo i tvrdo.

2.    Dodati u smjesu isječenih knedli: kakao, pekmez (u mom slučaju od kajsija), cimet i med.

3.    Staviti na vruću plotnu i zalijevati vinom.

4.    Miješati i zagrijati smjesu na 48⁰C.

5.    Pred služenje dodati sladoled. U mom slučaju: vanila, čokolada i nugat.

6.    Pojesti sve i oblizati posudu i zapjevati: 

To je nama naša borba dala 

da pravimo knedle za maršala.