Vrtlar becomes cvijet

Kao mladunac gimnazijalac otkrio sam u sebi natruhe talenta dramskog pisca i bavio se solidnim dramatizacijama laganih komada za gimnazijske priredbe (sad se sjetih da sam to radio i u osnovnoj školi i često u obaveznim sastavima iz hrvatskosrpskog). Maturski rad na engleskom je bio o George Bernardu Shawu i modernoj drami u Engleskoj a na engleskom sam čitao i drame Eugene O’Neilla koje sam donosio u Karlovac iz Američke čitaonice u Zagrebu. Na jednom raspustu sam uzeo sebi u zadatak da prevedem “Mourning becomes Electra” i dosta toga preveo preskočivši naslov jer u svom neznanju tada sam “become” prevodio samo sa “postati” a ne i “pristajati, priličiti” kako bi trebalo za ovaj značajan O’Neillov komad. Prijevod, kao i mnogo štošta u svom životu, nisam završio mada mi se bilježnica motala godinama po policama. Kasnije sam pročitao prijevod Dragoslava Andrića (Crnina priliči Elektri) i shvatio da nikada neću biti dobar književni prevodilac. A dramski pisac, pa čak ni dramaturg, nisam postao idući za raznim drugim poslovima, obavezama i zanimanjima kojima nisam bio previše sklon ali nisam umio da im se oduprem ili sam bio previše lijen da to učinim. Sada se zbog toga kajem. Ali znate onu narodnu: Poslije je ..nja  nema kajanja.

(Ostala mi je u sjećanju jedna divna reklama o kojoj sam pisao u najranijim bilješkama iz 65-ice. Na velikom reklamnom panou prije Brankovog mosta sa novobeogradske strane bila je slika jedne propete jedrilice na blago uznemirenom moru.  Reklama je glasila: Posle jedrenja nema kajanja.)

Xxx

Jučer je bio Dan poezije i imao sam najbolju namjeru da vam iščupam odnekud meni omiljene stihove i zapleo sam se u kučine za koje se odlučiti da bi mi na kraju pomogla Svetlana  Slapšak divnim tekstom o svjetskom danu poezije u današnjem Peščaniku kada je pomenula Osipa Mandeljštama kada o sebi govori kao istovremeno vrtlaru i cvijetu.

Dato mi je tijelo – šta s njim da činim,

Toliko mojim, tako jedinim?

Za tihu radost: disati, živ biti –

Kome se, recimo, moram zahvaliti?

Ja sam vrtlar, ja sam i cvijetak,

I nisam usamljen u tamnici svijeta.

I već na stakla vječnosti leglo je,

S mojom toplinom, i disanje moje.

Šara će na njemu da se satvori,

Neprepoznatljiva od dana skorih.

Neka se sliježe mulj trenutka –

Neće nestati šara ljupka.

Ako se neko od vas zainteresira za njegov životopis neka pročita sjećanja njegove žene Nadežde koja će svoj život i poslije njegove smrti posvetiti njemu. Ja ću ovde samo navesti da je rođen 1891. u Varšavi a umro od tifusa u logoru u Vladivostoku 1938. nakon  višegodišnjeg progonstva zbog jedne antistaljinske pjesme  “Živimo, a zemlju pod sobom ne ćutiš”.  Da bi  nekako izvukao porodicu od proganjanja i patnji  napisao je kasnije jednu odu Staljinu. 

Koja mu je definitivno presudila. Kako kaže Brodski “Josif visarionovič je osjetio da netko prišao k njemu suviše blizu”.  Ta blizina generalisimusu donijela mu je 5 godina logora za kontrarevolucionarnu djelatnost. Smrt je kaznu skratila.

Xxx

Vrtlar becomes cvijet.

Vrtlar postaje cvijet.

Vrtlaru priliči cvijet.

Često negdje pročitam kako stariji ljudi u godinama kada ih više ne muče karijera i dnevna jurnjava za obezbeđivanje egzistencije familiji, a djeca se odmetnu u svoje živote, zađu u svoje baštice iza ili uz kućicu i njeguju biljke, od cvijeća do povrća i stabala voća.

Razumijem da je velika radost gajiti nešto da bi izašao u ovako neko proljetno doba neki cvijetak koji će podariti boje i mirise svima koji u tome znaju uživati.

Xxx

Ovo mi je pomoglo da se odlučim glede sutrašnje protestne šetnje.

Znam da su mnogi šetači u nedoumici:

-         -  žele da se nenasilnim metodama urede institucije na kojima počiva demokracija kao i da Pravda, Istina i Jednakost budu vrhunaravne vrijednosti

-           - ne žele da daju legitimitet novonastalom desničarskom guruu BO koji kao da je ukrao proteste za svoje ciljeve da bi jednog dana postao AV.

To walk or not to walk.

Šetati protiv generalisimusa i njegovog šegrta.

Xxx

Turski pjesnik Sulejman Daglarđa (bio sam u Domu omladine kada je gostovao u Beogradu nakon što je dobio Struški vijenac poezije) je lijepio papire sa napisanim pjesmama na prozor svoje kuće u vrijeme kada je bio zabranjivan.

Kao što je pjesma proglašena najboljom od stručnog žirija na predislamskom pjesničkom vašaru u Ukazu u Arabiji (6. vijek naše ere), po predanju, bila izvezivana zlatnim slovima na pokrovu koji se stavljao na Kabu u Meki.

Piše Svetlana Slapšak da u nekim kafanama u Sloveniji na Dan poeziju pjesnici dobiju besplatnu kafu ako ostave neku svoju pjesmu.

Jeste da sam rođen u Ljubljani, a prohodao u Vrhnici blizu rodne kuće Ivana Cankara, ali nisam u sebi našao pjesničkog dara makar imao poneki pokušaj.

S druge strane, pokazalo se da nisam ni za vrtlara. Još. 
Premda uživam u bojama i mirisima cvijeća. Još.