Hadidža

Prvi musliman je bila žena. Hadidža. Ime koje se kod nas sreće kao Hatidža.

Kada je u svojoj 40-toj usnuli Muhamed u pećini, na planini povrh Meke, u koju se često povlačio da meditira,  dobio znameniti poziv od Allaha „Čitaj!“ probudio se u goloj vodi i zbunjen.

„Ne znam da čitam.“

„Čitaj!“

„Ne znam da čitam!“

I tako nekoliko puta.

Kada je sav zbunjen pričao svojoj ženi Hadidži šta mu se  desilo, ona, nadarena ženskom intuicijom, shvati šta se dešava  i pouči ga da malo pažljivije oslušnu upute koje dobija najverovatnije od Allaha. Posredstvom arkanđela Đibrila (Gabrijela), kako će se kasnije uspostaviti. Prođe par mjeseci a da je zalud  40-godišnji džoger  gotovo svakodnevno prevaljivao 3 km do brda i penjao se do pećine Hira

  Do koje danas vodi oko 1200  stepenika i svakodnevno se u doba hadža popne kojih 5000 ljudi da bi u sebi osetili božju blizinu u pećini veličine 3,7 x 1,6  metara.

Kada je već stekao pristojnu kondiciju, tijelo savladalo fizički umor i oslobodio mu se um, Džibril mu se ukaza deklamirajući maglovita uputstva kako treba propovijedati jednog Boga i jednakost svih ljudi koji treba da mu se pokore (islam).  Dok se Muhamed mučio da savlada sve protokole po Alahovom standardu, Hadidža, iskusna u trgovini i međunarodnim uzusima o merama i prihvatljivom poslovnom ponašanju, shvati prednost novog standarda i prva se izjasni da treba prihvatiti nove norme. 

15 godina prije tog historijskog događaja, Hadidža je bila dobro stojeća dvostruka udovica od 40 godina kada je zaprosila 25.godišnjeg Muhameda.  On je prije toga htio da se oženi nekom rodicom ali mu je njena porodica nije dala jer je on bio nitko i ništa. Bez oca i majke, bez dobrih porodičnih veza i nikakvim položajem unutar plemena Kurejša. To što je 15 godina starija žena, udovica pri tom, uzela za muža mladog muškarca u naponu snage, krajnje je neobično i dan danas, a u to vrijeme je događaj na nivou čuda neviđenog. Mnogi učeni ljudi i tumači islamske vjere prilično su se pomučili da to nekako usklade sa uobičajenim shvatanjima o odnosima muškarca i žene i ženinom položaju u društvu. 

Bogata i mudra Hadidža je iskušala mladog Muhameda poslavši ga da vodi trgovački karavan negde do Damaska i on se pokazao kao lojalan i vešt trgovac. A da žena sama vodi ozbiljne trgovačke poduhvate nije bilo uobičajeno i mudra Hadidža sredi stvar udajom. Muhamed je narednih 15 godina ozbiljno radio i uvećavao trgovački kapital i pravio djecu. Od 6 do 8 – zavisno od kasnijih tumača.

Hadidža je u 40.toj shvatila da ima nešto u tom mladiću, a u njegovoj  40.toj on je počeo da planinari i meditira. Na brdo kraj Meke (recimo kao Avala kog Beograda) i do znamenite pećine Hira (kao Šuplja stena na Avali koja također ima svoju historiju – kažu još od antičkih (rimskih) vremena).

The rest is history – moglo bi se lakonski reći. Ali nije baš sve tako jednostavno.

Sa Hadidžom Muhamed je živeo 25 godina u sretnom monogamnom braku. Za prvih 15 godina on je uvećavao njen i svoj trgovački kapital. Otkako je u svojoj 40.  a Hatidžinoj 55. počeo da poučava novoj vjeri malo saplemenika je primilo novu vjeru uglavnom zato što su drugi iz klana i plemena njegov poziv na vjerovanje u jednog Boga vidjeli kao opasno narušavanje uspostavljenog reda. U 15. oj godini prorokovanja broj istovjernika jedva je došao do broja  150 . Ali i taj broj je predstavljao problem starješinama njegovog klana i plemena Kurejša koji su generacijama bili čuvari Kabe (u nas poznata i kao Ćaba),

četvrtaste građevine oko koje se čuvalo na stotine kumira i idola raznih plemena koja su inače često međusobno ratovali ne bi li sebi obezbijedili bolje uslove života u surovom podneblju sa malo prirodnih resursa za održavanje života. Ali bio je period u godini kada su plemena prestajala da ratuju i okupljala su se u Meki i okolini da bi posjetili Kabu i, naravno, trgovali. Roba iz Kine, Indije i Jemena dolazila je karavanima da bi se tu razmenjivala za robu koja je stizala iz Damaska, Jerusalima i Sredozemlja. Kurejši su imali dosta koristi od Kabe kao meeting pointa i počeli su da im smetaju muslimani (ljudi koji su se pokorili jednom Bogu) i njihovo nepoštovanje starješinstva i propovijedanje jedinstva u Boga i ravnopravnosti u društvenim odnosima. Godinama su bojkotovali Muhameda, porodicu i njegovu družinu, izolovali ih i branili drugima da trguju sa njima, ometali njihove karavane i zagorčavali im život na svakom koraku.

Jednom je moralo da pukne.

622. godine naše ere Muhamed, ozbiljan čovjek u svojoj 52, bez Hadidže koja je umrla koju godinu ranije, bio je na granici imovinske i lične bezbjednosti.

Istovremeno, u gradiću Jesribu 439 km od Meke današnjim autoputevima, odnosno 339 km zračne udaljenosti, koji je bio sastavljen od nekoliko sela nastanjenim raznim plemenima među kojima je bilo i Jevreja, došlo je do sporova među plemenima oko nekih zajedničkih stvari u gradu i trebao im je neko nepristrasan da im pomogne da dođu da pravog rešenja. Neki su čuli za Muhameda, njegov čvrst moral i rasuđivanje po pravdi i jednakosti svakog pred Bogom a i u zemaljskim stvarima.

Sve se nekako poklopilo: Plemena iz Jesriba spremna da ga prihvate, pretnje ubistvom u rodnoj Meki, utanjena trgovačka imovina i nemogućnost širenja karavanskog biznisa. Muhamed teška srca odluči da muslimansku zajednicu preseli u Jesrib, buduću Medinu (ar. Grad). Da ne bi pobudili pažnju neprijateljskog okruženja koja je motrila na sve njihove korake, 150 sljedbenika je izlazilo iz Meke u manjim grupicama u više dana. Na kraju su ostali samo Muhamed, Abu Bakr (prvi kalif po Muhamedovoj smrti) i Ali (četvrti kalif i pravi nasljednik čelništva muslimanskom zajednicom po kasnijem šiitskom tumačenju). Njihovo putovanje dugim putem od kojih 400 km, (što me neodoljivo podsjeća na udaljenost između Beograda i Zagreba –da ne ulazim i u neke druge historijske analogije), obilježeno je događajima i legendama punih opasnosti, mudrog skrivanja, uspješnog izbjegavanja stupica, herojskih iskušenja i slavodobitnog prispeća u Jesrib.

Taj put i ta 622. godina naziva se Hidžrom i predstavlja nultu godinu islamskog kalendara. Taj znameniti put prikazan je u Nacionalnom muzeju u Rijadu kako sam uhvatio svojim aparatom. 

Iskreno rečeno, ne znam tačno što predstavljaju plava i crvena linija ali potrudiću se da saznam za one koji su željni detalja.

U sretna vremena bivše nam države često sam putovao iz Beograda do Zagreba i obratno. Nekada je to bio put od 3,5 sata „Sava expresom“ sa Glavne železničke stanice u Beogradu

 do Glavnog kolodvora u Beogradu. 

Povratna satnica iz Zagreba bila je čini mi se u 15.00 tako da bi naveče bio u Beogradu i ništa ne bi propustio od uzbudljivog večernjeg i tada ne toliko noćnog života. Vozovi i vlakovi su se znatno prorijedili a putovanje ne traje manje od 6-7 sati. Da ne pominjem da je protekao niz godina bez željezničke veze i da smo putovali preko Mađarske uz razne peripetije dostojnih uzbuđenja Hidžranskog puta.

+++

U starom Jubailu toga sam se uvijek prisjećao dok sam šetao između dvije paralelne ulice:  Mekka al-Mukarrama i Al-Medina al-Munawara.    

Ovu raskrsnicu najviše pamtim po tome što se svakog dana  oko 4 ili 5 popodne okupljaju mnogobrojni taksisti i divlji prevoznici i vikom traže putnike ka Dammamu i drugim okolnim mjestima.

A kod kružnog toka koji Al Medinu al Munavaru spaja sa ulicom kralja Abdul Aziza najznamenitiji je brod spomenik čiji pramac gleda ka moru u blizini.

Brod služi kao odlična orijentacija za putnike namernike i objašnjenja kako doći do nekog naročitog mjesta u starom dijelu Jubaila.

Između mekanske i medinske džade odvija se danas sve što je vrijedno pomena za javni život starog Jubaila.