Bonnie and Clyde

Dobro se sjećam kada sam u karlovačkom „Edisonu“ gledao „Bonnie and Clyde“ sa Warrenom Beattyem i Faye Dunaway. Ima jedna poznata fotografija pravih kriminalaca Bonnie Elisabeth Parker and Clyde Chestnut Barrow na kojoj se, očigledno uživajući, prave važni kao pop zvijezde  30-tih godina prošlog vijeka.

Ovako to izgleda u varijanti sa Faye i Warrenom.

U Beograd sam stigao otprilike u isto vreme kada su Warren Clyde Beatty i Faye Bonnie Dunaway stupili na scenu Kodak theatre da se svijet podsjeti 50-godišnjice filma i da kao najvažniji gosti proglase najbolje film prošle godine i uruče pobjednicima čuvenu pozlaćenu statueticu.

 Warren otvara kovertu koju su mu uručili pred stupanje na scenu. Otvara i pročita u sebi da je Emma Stone, glavna glumica filma „La la land“ općeprihvaćenog glavnog kandidata za sve nagrade, dobila Oscara za glavnu žensku ulogu. Warren uviđa da nešto nije u redu, Emma je već Oscara prigrabila kojih 15 minuta prije toga. Warren razmišlja u čemu je kvaka, a publika misli da on samo produžava neizvjesnost i podiže napetost. 

Čak ga i Faye požuruje pa on rješenje nalazi u tome što pokazuje Faye karton i ona, žena u godinama a bez naočala, vidi samo krupnim slovima napisano „La la Land“ i proglašava sretne dobitnike. Koji,  očekujući takav ishod, izlaze na scenu a producent zahvaljuje na priznanju dok iza njegovih leđa prilazi ćelavko sa bradom noseći kovertu sa kartončićem na kome je pobjednik – Moonlight.

 Dolazi ekipa iz „Moonlighta“ i nastaje haos sa više pobjedničkih ekipa na sceni i prevarenim Warrenom. U općoj gunguli, Warren pokušava objasniti kako je došlo do svega, ali između naglo razočaranih gubitnika i naglo sretnih dobitnika, izgubljenog voditelja i dvojice smušenih zvaničnika PWC, izgledalo je da samo doprinosi konfuziji.

Namagarčeni  Warren kasnije nije htio da uruči  „pogrešnu kovertu“ osoblju PWC čiji je kredibilitet čuvene revizorske kuće ozbiljno uzdrman.

Nesvjestan svega toga, nakon cjelodnevnog potucanja po aerodromima i avionima od Dammama do Rijada do Istanbula do Beograda, iscijeđen od nespavanja prošavši nekoliko pasoških i bezbjednosnih kontrola (skidanje cipela, kaiša, sakoa, vađenje svega iz džepova), pokupio prtljag i krenuo ka lagano probuđenom Beogradu. 9 je ujutro, Beograd je još u nedjeljnom snu, domaćice prelaze nadvožnjak iznad autoputa kod Zapadne kapije ka lokalnoj pijaci,

 a kučkari izvode svoje ljubimce na jutarnju šetnju, pražnjenje mokraćnog mjehura i debelog crijeva, te njuškanje najnovijih mirisa oko žandinjera i stubova nadajući se vijestima o nekoj kučki na teranju. 

+++

Kad se probudih u novom konačištu hajde da vidim tko je sve dobio Oscara. Kada me prestao zluradi smijeh zbog tuđe neugodnosti sjetih se sopstvenog grijeha koji sada moram iznijeti jer sam moguće i vas doveo u zabludu.

U nekom od prvih javljanja iz Jubaila, opisujući „hotel“ u kome sam smješten i ljude koji u njemu rade, na osnovu jednog pogleda kroz odškrinuta vrata jedne prostorije sa krevetima na kat donio sam pogrešan zaključak da na tim krevetima spava posluga iz nekoliko azijskih zemalja (Filipini, Bangladeš, Pakistan, Egipat) pri tome izvodeći zaključak o ponižavajućem položaju u koji je ta posluga stavljena od strane vlasnika hotela. Tada sam bio tek nekoliko dana u „Khalifa tower“ bez dubljeg poznavanja situacije. Bez obzira što i dalje smatram da se marljivi momci iz Khalife tretiraju sa nipodoštavanjem,  slika prostorije sa krevetima na sprat ne bi trebala da me dovede na zaključak da na njima spavaju ti isti momci.

Istina je međutim da samo ponekad na njima zaista spavaju neki od posluge kada dolazi do smjena zaposlenih zbog godišnjih odmora ili isteka ugovora. Tada nema dovoljno mjesta za sve u sobama  (na svakom spratu ima jedna soba u kojima oni žive – ne mogu da tvrdim koliko njih u sobi) pa provedu dan ili dva u onoj nesretnoj prostoriji sa krevetima na kat.

Ali. Nije baš da je moj grijeh neistinitog prikazivanja stanja stvari  tako velik da bi se morao  pravdati.

Pored otklanjanja osećanja neugodnosti zbog obmane želim ukazati na lako donošenje suda i olako procenjivanje. Doduše, moje pisanje ne služi da bi jezikom akademske istine utvrđivao poredak stvari i zbivanja, ali vrijedi zabilježiti i one druge, na neki način skrivene, istine koje se u svojoj pojavnosti ne ukazuju u svom punom svjetlu.

Moj drugar Dawar,

 šef recepcije, Pakistanac, sa uvijek lijepim riječima kada ispraća ili dočekuje goste, onaj isti koji mi je negdje na početku boravka, vidjevši me u odijelu sa kravatom, rekao da izgledam „particularly graceful“, sjedio je jednog dana pred kraj mog boravka u Khalifi sa mnom u foajeu. Pili smo crni čaj, ja sam u posljednje vrijeme uobičajio da u njega ubacujem malo soka od manga.

Razgovarali smo o njegovom ugovoru i uslovima rada. On ima ugovor na 2 godine kao šef recepcije u dnevnoj smjeni i nema ni jedan jedini slobodan dan. Pitam ga zar je morao prihvatiti takav uslov u ugovoru.

„Nisam morao. Ali sam odlučio da prihvatim odricanje od slobodnih dana i odlaska na plaćeni godišnji odmor da bih dobio 50% veću plaću. Za 2 godine zaradiću više, potrošiti manje a i onako ne znam šta da radim sa slobodnim danima. Za dve godine gazda hotela (koji inače vodi još 5 takvih ili sličnih u gradu, op. vašeg griješnog izvještača) ponudiće mi bolje mjesto i bolju plaću a možda dobijem dobru preporuku i odem u neki renomiraniji hotel nekog svjetskog lanca. Isto tako rade i ovi momci iz Bangladeša i Filipina. Njima se isplati da stanuju u hotelu po nekoliko u sobi, da jedu hotelsku hranu ostalu od gostiju na doručku i uštede što više.“

Tako ja dobih schlagwort  i pomenuh prostoriju sa krevetima na kat. Reče Dawar da se ponekad desi da netko od zaposlenih tu prespava. Pa me pogleda, za trenutak razmšljajući da li da nastavi.

„Ali mister Branko, mogu vam otkriti nešto što vjerujem nećete prenijeti našim gazdama. Na tim krevetima često spavaju naši zemljaci koji su ostali bez posla i bez smještaja. Mi ih puštamo da tu prenoće i oni se ujutro izvuku prije nego bilo tko od šefova dođe.“

Tako se dotakosmo druge, tamnije strane rada jeftine radne snage. Mnogo njih iz azijskih islamskih zemalja dolaze na osnovu lako stečene vize za obavljanje Hadžiluka ili Umre. Jednom kada dođu u Saudiju na osnovu vize za posjetu svetim mjestima, koja im ne omogućuje da rade kao prijavljeni radnici, oni postaju plijen mnogih „preduzetnika“ koji ih izrabljuju i seljakaju sa jednog na drugo gradilište ili bilo kakav nisko plaćen posao uzimajući velike provizije. Ovi jadnici se ne mogu pobuniti jer nemaju pravo da rade a vize su im istekle i bili bi predmet momentalnog protjerivanja.

Tako postaju predmet višestruke eksploatacije. Najprije im posrednici za posao nalaze poslove od kojih zarada nekim dijelom ide u džepove.... posrednika, Vlasnici raznih baraka za stanovanje iznajmljuju im sobe (sa krevetima na kat) gdje ostavljaju još neki dio teško zarađenih rijala, a neki drugi posrednici u bankama im uzimaju proviziju da bi im transferisali ono jada od novca što im ostane na račune porodica u njihovim zemljama. Što inače ne bi smjeli jer nemajući radnu vizu ne mogu ni račun u banci da otvore.

+++

Moj skoro jednomjesečni boravak u zemlji Saudove familije se okončao. Privremeno. Valja vaditi novu vizu pa opet tamo.

S večeri pred odlazak odoh na večeru u irački restoran pored mora.

A ujutro još jedan pogled sa prozora na jutarnje more

Moja oskarovska zluradost se nastavila kasnije pregledavajući kojekakve satirične i podsmjehavajuće komentare. Učini mi se najboljim ovaj od Billy Crystala:

Amazing ending. Wish that had happened on Election Day.