Zlatni repić

Napraviću tetovažu od krvi mog dragog

I posramiti svaku ružu u zelenoj bašti.

Ovaj čuveni lendi pripisuje se Malalaj, pjesnikinji s kraja 19. vijeka, koja se borila protiv Britanaca na strani Ajub Kana u čuvenoj bici kod Majvanda 27. Jula 1880. godine.

Običaj tetoviranja postoji odvajkada u Centralnoj Aziji. Ženskoj djeci se stavljala tetovaža odmah po rođenju da ih čuva od zlih pogleda i uroka. Islam smatra tetoviranje praznovjericom i običaj se polako gasi ili se krije. Međutim, kod starijih žena se daju zamijetiti na licu tragovi starih tetovaža u obliku tačaka, malih kružića, polumjeseca i cvijeća. 

+++

U tramvaju jednog dana, kada je sunce konačno odagnalo sumorne zimske dane, vidjeh u daljini jedan zlatni repić nekog djevojčurka. Potražite ga u dubini slike.

Zadubljena u svoje misli i snove, plovila je niz široke novobeogradske bulevare. Ili se radilo o prebrajanju obaveza koje je čekaju na početku dana. Volim ja da zamislim da nije samo tijelo lišeno duha prepušteno novom danu.

 Trgla se iz zadubljenosti kad joj je stigla neka poruka na mobilni. Zaigrao je osmejčić u uglovima usana.

Kako ljubav učiniti lakom?

Hajde da se zaručimo odmah. Pošalji mi SMS.

SMS i mobilni telefoni su omogućili širenje lendija do neslućenih razmera. Nema te sile koja može spriječiti širenje komunikacije i među onima koji po prirodi običaja i društvenih konvencija ne smiju da se sreću.  U Saudiji sam čuo da momci kupuju mobilne telefone i brojeve pa ih poklanjaju djevojkama. Najčešće se to dešava u velikim supermarketima gdje vozači dovedu žene i čekaju ih u vozilima. Djevojke se nekako izvuku iz majčine kontrole i u prolazu se na brzinu nađu sa momcima. Razmjene se telefoni i dalje se priča razvija na načine koje samo mladalačka domišljatost može da smisli.

Tako je pretpostavljam i u Afganistanu.

 Ali ima i druga strana upotrebe mobilnih telefona. Spisateljica Eliza Grizvold, sakupljačica lendija, jednom je tako uspjela ući u krug nekih žena, zadobiti njihovo povjerenje do mjere da su joj govorile lendije. U takvim okolnostima obično bi zapisivala onako kako čuje pa bi uz pomoć prevodilaca i znalaca lokalnog jezika Paštuna, koji čine većinu stanovništva u Afganistanu. U ovoj situaciji međutim, razdragane djevojke govorile su suviše brzo da bi stigla zapisati. Šta drugo da uradi nego izvuče mobilni telefon i počne da snima. Nastalo je prilično komešanje a neke su se djevojke naprasito razbježale. Nije stvar ni u kakvoj praznovjerici ili strahu od tehnoloških čuda. 

Strah je od dronova i raketa navođenih signalom sa mobilnih telefona koje su često Amerikanci koristili prateći komunikacije talibana. Mnogo je ljudi tako pobijeno, kao da iko od upravljača raketama na hiljade kilometara od meta, razlikuje talibane od običnog naroda, bolnicu od kasarne, školu od sedišta lokalnog talibanskog vođe.  

Dijete od neprijateljskog borca.