Hatim At Tai

Jedno arapsko ime ušlo je u poslovicu koja se i danas može čuti kod starijih Saudijaca. Znaju je i mlađi ali verovatno malo znaju kako je nastala.

Velikodušniji od Hatima.

Kaže se za osobu koja u svom gostoprimstvu ili pomaganju nemoćnima i siromašnijima pokazuje istinsku velikodušnost.

Hatim At Tai je poznati arapski preislamski pesnik. Zabeleženo je da je umro 8 godina po rođenju Muhameda, poslednjeg od proroka jednog Boga i prenosioca božje reči kroz Knjigu. To bi bilo 578. ili 579. godine naše ere. a zna se gde mu je grob u Tuvarenu (provincija Hail).

Označeno grobno mesto postoji i danas a dugačko je preko 3 metra. Kod Arapa grobovima se ne posvećuje pažnja niti se osebno obeležavaju.  Kraljeve iz Saudove dinastije sahranjuju na neobeleženim mestima. U smrti su svi jednaki - i kraljevi i prosjaci.

Međutim, Hatimov grob se održao, ušao u priče iz 1001. noći i narastao je do razmera džina. Pa se i u narodnim pričama pominje njegova nadnaravna veličina. Tako putnici namernici dodaju kamenje na obeleženom mestu i uvećavaju njegovu legendu.

Njegova slava je izrasla još za života, a posle smrti prevazišla sve granice plemenskih, jezičkih i verskih podela. Ime mu pominje prorok Muhamed, poslovica i čuvenje preplavilo celu Aziju i Afriku. Postao je gotovo svetac na indijskom potkontinentu a u Bolivudu se snimilo nekoliko filmova i serija o njegovim čudesnim avanturama koje su ravne Herkulovim podvizima.

 

U ovo savremeno doba pojavila se crtana verzija a ne bi me iznenadilo da se neko seti i napravi video igru. Ako već ne postoji.

Odkako je jedan pakistanski glumac prikazao Hatimo lik na sledeći način

ovaj robinhudovski izgled postao je kanon za prikazivanje preislamskog pesnika. Koji je pripadao plemenu Tai. Koje je inače bilo primilo hrišćanstvo da bi se po objavi Islama preobratilo.

Trebalo bi da znate da je na Arabijskom poluostrvu bilo mnogih arapskih plemena koje su primile hrišćanstvo pa i Mojsijevu veru. Tako je bilo i u Muhamedovo doba da bi tokom docnijih vekova hrišćani i Jevreji ili promenili veru i asimilovali se, ili se iselili, ili zadržali veru i povukli se u svoje male zajednice, političkom mudrošću uspevajući da se održe i do danas. Naravno ne u Saudovoj Arabiji koja ne dozvoljava javno ispovedanje ni jedne religije do islama. A kamo li da se izgradi bilo kakva bogomolja sem džamije.

Nekadašnje hrišćanske bogomolje ne postoje, a vidljivi su samo ostaci jedne crkve baš u Džubejlu za koju se pretpostavlja da je iz 4. veka pripadala je nestorijancima. Na zidine su slučajni naišli neki zapadnjaci za piknika pre 30-tak godina kada su hteli da otkopaju vozila zaglavljena u pesku.

Kasnije su “arheolozi” preuzeli iskovanje i otklonili sve hrišanske oznake. Zidine su ipak sačuvali i ogradili. Pažljivim pregledom može se videti da se mesto krsta u zidu može videti.

Izdržljivo je hrišćanstvo.

Mesto nisam obišao, nije do njega lako doći ako nemaš auto. Jednom kada se potpuno odomaćim ovde (a moje religijske potrebe dođu do neizdrža), navešću prijatelje da me odvezu. 

 Za sada se ipak samo držimo piknikovanja u pustinji.

Sarah, Rania i Erum

Malo malo pa se dotaknem žena. Mislim onih u Saudijskoj Arabiji. Tj. ne baš da ih dotaknem (u ovdašnjim uslovima poštovanja zakona ja kao samac rizikovao bih doticanjem žena različit nivo kazni) nego da ih pomenem. Znate ono uobičajeno, nemaju pravo glasa, zabranjeno im je da voze automobile, ne smiju se u javnosti pojaviti bez svojih skrbnika, bez saglasnosti skrbnika (oca, muža, brata –birajte sami) ne može upisati fakultet, dobiti pasoš ili putovati u inostranstvo. O oblačenju u javnosti da i ne govorim. Ajde da se sada ne vraćam koliko se radi o zabranama a koliko o tumačenjima Kur’ana koja dozvoljavaju proizvoljnost samonametnutih ili zvaničnih tumača.

Razgovaramo pre neki dan kolega sa posla (Saudijac, blizu 60-tih) o odnosu konzervativaca i liberala u svetskoj politici (neizbežni Trump je bio na tapeti, pa Marie Le Pen) pa i u Saudijskoj Arabiji. Koji je put Saudija prošla od tribalističkog društva ka modernom društvu osuđenom da čuva sveta mesta Islama. 

- Osuđenom? začudim se ja. 

- Da, osuđenom.

Uslijedi objapnjenje. Kada je osnivač i ujedinitelj sadašnje Saudi Arabije, Abdul Aziz al Saud, stvarao jedinstvenu državu ne bi to mogao učiniti bez osvajanja Meke, srca Islama. A da bi to mogao, morao se boriti sa šerifom Meke, iz duge loze plemena koje je vladalo Mekom vekovima. Da bi osvojio Meku pomogli su mu Vehabije sa kojima su Saudovi imali pakt još od sredine 18. vijeka (pakt je u stvari podijelio nadležnosti: Saudima država i politika, Vehabijama vjera i moral) . Šerif iz Meke (koga su Englezi prešli obećavajući mu vlast poslije sloma turske imperije, a u stvari sa Francuzima izmislili države Siriju, Irak, Transjordaniju – sjećate se filma o Lorensu od Arabije) pobježe sinu u Jordan, a Saud stvori Saudijsku Arabiju.

By the way, to englesko-francusko maslo, iscrtavanje granica te podsticanje međusobnih sukoba raznih plemena i religijskih zajednica dobrim dijelom je uzrokom I sadašnje trusnosti cijelog područja Bliskog istoka.

Elem, da se vratim na pripovjedanje mog kolege:

Taj odnos kuće Sauda prema Vehabijama I dan danas je tanani odnos kretanja naprijed – nazad. Kada je suknula nafta i Amerikanci počeli da grade Saudiju, zasmetalo je to Vehabijama. Ali potrošačka civilizacija potpomognuta novostečenim obiljem mimo rada načelo je tradicionalnu kulturu. Počeli su  neki liberalniji vjetrovi da duvaju. 

Do negdje 80-tih godina kada je neki vjerski čistunac zauzeo Ka’bu (poznatija kod nas kao Ćaba) i držao je pod opsadom nekih dva mjeseca sa svojih 200 ljudi. Naravno, vlast ih je na kraju pobila (uz pomoć pakistanskih i francuskih (?) specijalaca) ali se vratila čistoći vjere u vidu otklona ka konzervativnom krilu Vehabija. I tako do danas. 

Uz osjetljiva pomjeranja naprijed-nazad i odmjeravanja snaga liberal i konzervativaca.

Konzervativci su posljednjih godina u laganom odstupanju. Pogotovo poslije rušenja Kula bliznakinja i Al-Kaide koja je nastala u ekstremnom krilu Vehabija. Kao uostalom i sadašnja tzv. Islamska država u kojoj najviše boraca ima iz Saudije i koji neprestano prijete vladajućoj dinastiji.

-       Šta misliš gdje žene u Saudiji voze auto? - upita me kolega.

Začuđen pitanjem kažem da sam par puta u gradu video žene za volanom.

-       To je rijetkost i slučajnost. Mnogo više voze u malim mjestima i selima.

-       Otkud sad to? Zar nisu tamo ljudi konzervativniji i skloniji tradicionalnijim vrijednostima.

-       Jesu. Ali tamo nije otišlo toliko bogatstva od nafte I ima manje jeftinih stranaca. Tamo porodica ne može sebi priuštiti da ima nekog Pakistanca vozača. Pa žene razvoze djecu do škola, idu na pijacu.

-       A vlast, policija?

-       Šta vlast može. Okreću glavu, prave se da ne vide. 

+++

Čitam u novinama prije neki dan. Za predsjednika borda Saudijske berze (poznatija ovdje pod imenom Tadawul)  imenovana Sarah al-Suhaimi. Žena. Sarah je bila prva žena direktor neke investicione banke na čijem čelu ostaje i poslije imenovanja za predsjednika borda. Pardon, predsjednicu. Hvala Allahu, arapski jezik lako pravi ženski rod od muških funkcija što kod nas nije slučaj pa se, vidite i sami, mučim sa rodovima. (Valjda mi borci za ljudska, manjinska i većinska prava neće sjesti za vrat zbog jezičke nedosljednosti u borbi za ravnopravnost polova).

Sarinu sliku pronađoh.

Ne prođe ni dan, kad čuh da je na čelo izuzetno jake financijske grupe Samba za generalnog direktora izabrana još jedna žena – Rania Mahmud Našar. Rania je bankarka već 20 godina i prva je Saudijka sa certifikatom koji je definira kao stručnjaka za borbu protiv pranja novca te financijskog i bankarskog kriminala.

Zainteresiram se malo više i pročitam da je certifikat borca protiv kriminala američkog porijekla. Kada se Amerikanci bore protiv pranja novca – to mi smrdi da ne daju nikom drugome da ih pere.

Ne znam kako će se Vehabije sa time pomiriti.

Taman završih o saudijskim direktorkama pa se sjetih da je na sastanku predstavnika triju komora (BiH, Srbija, KSA) jedna Saudijka iz Sagie, veoma značajne saudijske agencije za investicije, održala vrlo znalački ubedljivu prezentaciju na učenom engleskom jeziku sa jedva primjetnim arapskim akcentom. Na dnu priložene slike, kada je dobrano uvećate, videćete ju, odnosno samo crnu maramu i abaju. Inače, poslije skupa uspio sam da je vidim. Visoka, elegantna žena u štiklama. Ajd da pogledam u papirima...Erum Al Hovajš. A pronađoh i sliku na LinkedInu.

Kako ovako produhovljenu ljepotu ne povezati sa današnjim sunčanim danom.

Iza podneva, poslije  sastanka u Privrednoj komori Istočne provincije – podružnica Al Jubail, prošetah uređenom obalom 

i krenuh pješke ka kancelariji. Recimo, pola sata hoda duž široke i prave džade  Al-Hamis. Negdje na pola puta, zaustavi se neki auto i čovjek se ponudi da me poveze. A nisam stopirao. Šta ću, sjednem u auto i krenemo u priču.

Pomislih: sada će opet ono: Odakle ste. Iz Srbije. Odakle?

Međutim, prijatan mlađi čovjek, nabroja mi svih 6 republika bivše Jugoslavije, imenova Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića kao krivce za rat uz pomoć raznih saveznika, Tito je bio faca kakve više nema…

Gdje sam ja ovo?

Dan ašikovanja

Pre neku godinu sam se zatekao u Saudijskoj  Arabiji na Dan zaljubljenih. Moralna policija je krstarila po Dammamu primoravajući  trgovce da iz izloga i sa rafova sklone svaki artikal koji bi mogao aludirati na proslavljanje Dana zaljubljenih, bez obzira da li se to odnosila na Sv. Valentina ili pak Sv. Trifuna.  Ne dolaze u obzir ni ljubav a vino pogotovo.

 Sve što je crveno  sklonjeno je. Danima pre toga moglo se videti po izlozima da su se trgovci spremili za slavlje (pojačanu prodaju) pa je na sam dan bilo dosta strke.

Moralna policija (pravo ime: Komitet za promociju vrlina i prevenciju poroka) se naziva ovde MUTAWA  što je samo po sebi  interesantno. Reč  na arapskom znači „dobrovoljci“ a zaista se takvi i regrutuju u pomenuti komitet.  Uopšte je jako interesantno raspravljati o tome što je vrlina a što porok jer nigde nije rečeno da je Dan zaljubljenih zabranjen. Ovde se zabrane ne uvode zakonom ili uredbama nego tumačenjem Kur’ana. Pa sebi pripadnici Komiteta ili kraljevskog savetodavnog tela Šure dozvoljavaju da nešto smatraju vrlinom ili pak manom. Mogu to činiti i verske vođe i imami u džamijama. Svi se svojski trude da nađu uporište u tumačenju Kur’ana časnog ili pak  zgoda iz prorokovog života, tzv. Hadisa.  

Dan zaljubljenih izvesno u prorokovo vreme nije postojao, mada bi se moglo reći, imajući na umu lascivnu ljubavnu poeziju tog vremena (govorimo o 6-7 veku naše ere), da ljubav nije bila zabranjena tema. Doduše tada se i vino dobrano trošilo pa ni sv. Trifun ne bi loše prošao.  Vino se uveliko pilo kada je islam zavladao Arabijom tako da Kur’an nije toliko strog prema vinu mada kaže da u njemu „ima više greha nego koristi“.  Koristi dakle ima, a greh biće da je u preterivanju. Dakle, mamurluk je kazna za greh – preterivanja.  Ne mogu da se ne složim.

Ove godine druga slika. Crvene ruže, posebno aranžirane kutije sa slatkišima, čestitke, posebno uređeni dućani po tržnim centrima. Nigde moralne policije. Mada su neki oprezniji unapred odustali da se ističu i provociraju moraliste. I sve je prošlo bez strke.

A što se tiče teme o zabranjenom danu ašikovanja, rado ponavljam karikaturu koju sam jednom ranije pustio na blogu. Dopada mi se.

Muhamed Abdu, čuveni saudijski pevač, nazvan „Umetnik Arapa“, nastupao je prvi puta nakon 7 godina na javnom prostoru u Džedi. Na koncertu je bilo 6.000 ljudi (muškaraca) koji su pevalisa njim. U jednom trenutku naboja, Abdu je u publiku bacio igal (crni kolut kojim se na glavi pridržava gutra /muška marama, bilo da je bela ili crveno-bela, koju kod nas često zovu „palestinska“/).

Sve više mladi Saudijci kažu da bi trebalo dozvoliti koncerte, otvarati bioskope i pustiti žene da voze.

Po štampi i televiziji se sve više priča o tome kako treba organizovati  javni kulturno zabavni život za stanovništvo jer „mi Saudijci imamo razloga da se radujemo životu i sreći kojom nas je Allah podario“.   Ne verujem da su svi imami i verski dužnosnici oduševljeni prodorom ovozemaljskog  života u javni prostor koji izlazi iz okvira pristojnog ponašanja  koje u javnosti ne dozvoljava pevanje.  Političari, koji pažljivo prate napore mladog (31. godina) princa Muhameda, kraljevog mlađeg sina predodređenog da bude kralj posle prestolonaslednika Muhameda bin Najefa, na ostvarivanju Vizije 2030, često govore kako Saudijci jako mnogo novca troše kao turisti napolju i da je za ekonomiju zemlje dobro da taj novac ostane u zemlji a to se može postići osmišljavanjem kulturno-zabavnog života i stvoranjem turističkih kapaciteta koji će pružiti visoki kvalitet usluga i zabave. Primer za prodor zabave u javni prostor možemo naći u Sovjetskom savezu kada sa naši zabavnjaci (Đorđe Marjanović je i danas ikona na tamošnjim prostorima) u hordama odlazili da zabavljaju narod i preprodavaju šuškavce i najlon čarape. Za primer turističkih naselja valja izabrati Šarm al Šejk ili Hurgadu u Egiptu koji su odeljena i ograđena turistička naselja za strancegde je mnogo toga dozvoljeno što običnom domorodačkom stanovništvu brižni imami ne dozvoljavaju.

Koliko mogu da procenim zavidnu ulogu u svemu tome igra stariji brat mladog princa, princ Sultan, isti onaj kosmonaut i predsednik Komiteta za turizam i nacionalno nasleđe, koji je bio domaćin našoj delegaciji krajem januara o kojoj sam pisao na početku ove serije mojih javljanja.  Lično mislim da je njegova uloga veoma osetljiva i interesantno je da je njemu zapala.  U braku kraljevske porodice sa konzervativnom varijantom islama pod nazivom „vahabizam“ (nekom rpilikom više ću se pozabaviti nastankom ove ljubavne veze) nije baš sve tako postojano i čvrsto. Najortodoksniji konzervativci su se doskora zalagali za rušenje svih kulturnih, historijskih i arheoloških spomenika nastalih pre Islama, a kao što znamo dobar deo najzadrtijih kroz ISIS uveliko briše sve tragove bilo čega što podseća na vreme pre islama. Mudri princ je došao na čelo pomenutog  Komiteta govoreći da je Allah izabrao Arape da među njih spusti svoju zadnju reč baš zato što su Arapi bili na dovoljnom civilizacijskom nivou da Allahovu reč prime, shvate i prošire. Kako se taj civilizacijski nivo postigao i stoga što se učilo od starih civilizacija, valja sačuvati  arheloško i kulturološko blago predaka i, šta više, hvaliti se njime i biti ponosan.   

Na sličan mudar način je nedavno Al Walid bin Talal, jedan od najbogatijih ljudi na svetu, član kraljevske familije,  javno progovorio da ženama treba dozvoliti da voze automobile jer je to dobro za ekonomiju zemlje jer će prestati potreba za tolikim vozačima-strancima koje sada skoro svaka dobrostojeća saudijska obitelj zapošljava da bi se ženski članovi familije odvozili na pijacu, tržne centre, škole ili bilo gde drugde van kuće. Neki misle da će zabrana vožnje ženama biti ukinuta (iako ona formalno nikada nije postojala) već ove godine, a neki pričaju da će do polovine godine izaći neka pažljivo sročena odluka da se ženama iznad 40 godina dozvoli da same voze auto. A ko to, moliću lepo, može zaustaviti neku ženu za volanom i proveravati koliko ima godina.

Dok Saudijci dočekaju to čudo od žena za volanom, poslušajte ponovo svojevremeni hit.

No women, no drive.

https://www.youtube.com/watch?v=aZMbTFNp4wI

Demokracija i jagnjetina

Lijepo je živjeti u zemlji bez demokracije. Nema izbora za predsjednika – ima kralja koga je prethodni kalj imenovao za života. Nema parlamentarnih izbora – ima kralja koji je predsjednik vlade. Nema parlamenta – ima savjetodavno tijelo koje bira kralj. Ljudi ne moraju da brinu tko će da ih zastupa – kralj bira narod kojim će kraljevati.

A zamislite na primjer neku zemlju koja ima predsjednika vlade koga je na vlast doveo predsjednik republike, pa onda predsjednik vlade hoće da bude predsjednik države ali ne da predsjedniku države da bude predsjednik vlade. Čovjek bi pomislio da govorim o Rusiji ali lako ćemo zaključiti da nije tako. Tamo predsjedniku vlade ne pada na pamet da zauzme mjesto predsjednika države. Sem ako ga predsjednik države ne zamoli da privremeno zamjene mjesta.

Lijepo je živjeti u zemlji gdje na TV programu svih medija sa nacionalnom prekrivenošću, pardon – pokrivenošću, nema predizbornih sučeljavanja, političkih reklama i praćenja (i blaćenja) kandidata po zborovima birača. U zemlji u kojoj , kada padne kiša i poplave se ulice i plodna pustinjska polja,  nećeš naletjeti na premijera, predsjedničkog kandidata ili predsjednika neke stranke kako izvlači auto zaglibljeno u blatu kada već nema nekoga tko se davi.

A zamislite na primjer neku zemlju u kojoj predsjednik vlade radi 18 sati dnevno da bi poslije toga 4 sata bio kandidat za predsjednika na zboru birača u ...., a u mrklo doba noći kada bi valjalo da spava otišao na sastanak glavnog odbora stranke čiji je inače predsjednik (a koji su ga čitavog dana čekali istrošivši sve moguće panegirike, da obavi državničke poslove i obiđe zbor birača u ....) da bi ih uvjerio, na njihovu najveću radost i oduševljenje,  da raniji predsjednik stranke, inače sada slučajno predsjednik države i svih njenih građana bez obzira na stranačku pripadnost, neće ponovo biti predsjednik partije. Koju je stvorio.  

Lijepo je živjeti u zemlji gdje svoju zemlju srećeš samo prebirajući pun nade po internetu  Tanjug (ili onom što je od njega ostalo), pregledavajući Politiku (čak i ako se ne zna čija je), Danas (da napraviš nekakvu ravnotežu) i Peščanik (da imaš dojam da ima šanse za pamet i razum). A onda, dovraga, naletiš na nju kada se tome najmanje nadaš.

A zamislite na primjer neku zemlju u kojoj  gradonačelnik glavnog  grada sruši kvart svog grada da bi ženi pokazao nenadanu muškost (za čiju li je naklonost  Neron spaljivao Rim?) pa kad to nije dovoljno zalijepi joj kakvu mušku šljagu i oduzme joj djecu u zamjenu za neki od stanova za koje se ne zna na čije se ime vodi.  

Lijepo je živjeti u zemlji u kojoj ne znaš ime gradonačelnika i njegove žene i ne moraš se žaliti direktoru vodovoda i kanalizacije kada je kišna kanalizacija začepljena ali zato imaš crtanog super junaka koji će srediti kanalizaciju i otkloniti sve kurzschlusse nastale zbog prodora vode sa ravnih krovova u stanove i kuće. 

Čekaj, a gdje je jagnjetina iz naslova? Zašto smo sve ovo čitali?

Pa dobro, eto vam je. 

Rajski vrt

Celu noć je padala kiša. Za spavanje dušu dalo. Prvi jutarnji pogled se prozora, odmah kada se ustane.

Mora nema. Jutarnja magla i vlaga pokrili su grad. Partneri mi javljaju da su im iz održavanja poslovnog prostora rekli da je voda sa ravnog krova našla sebi put duž zida u kancelariji, došla u dodir sa strujom, dovela do kratkog spoja i da će majstori tokom dana videti da saniraju. Nema potrebe da dolazim. Nešto mi se i nije išlo.

Svejedno je odakle radim u ovo elektronsko i internetsko doba.

Pogledam na ravni krov ispod našeg Kalife. Kako li se komšija nosi sa prokišnjavanjem?

Za doručkom, Dawar, šef recepcije, mi priča da je voda prodrla u njegovu sobu u potkrovlju.

Dok sam kasnije pogledavao kroz prozor pijući čaj sa mlekom i medom, odlutah 5-6 hiljada godina unazad kada je na ovim prostorima bilo kraljevstvo Dilmun a, po mnogima, negde na ovim obalama sadašnjeg Persijsko-arapskog zaliva, nalazio se Rajski vrt, sa svojim rečicama i potocima, zelenilom raznih biljnih vrsta, voćem slasti i uživanja.

Dilmun je bio kraj koji se nalazio na razmeđi trgovačkih puteva od plodnih dolina Inda, rudnika bakra u Omanu i Mezopotamije.  Nastao je negde krajem 4. mileniju pre naše ere i trajao dosta dugo, do početka prvog milenijuma pre naše ere dok je trgovina donosila svima bogatstvo. Geografski pojam obuhvata današnje ostrvo Bahrejn, poluostrvo Katar, te priobalje današnje Saudijske Arabije i Kuvajta.   Mnoga asirska, vavilonska, akadska te kasnije persijska kraljevstva vladala su Dilmunom i uživali blagodeti skupljenog trgovačkog bogatstva.

A otkud ovde rajski vrt?

Juris Zarins, američki arheolog, koji je godina na terenima Saudi Arabije istraživao arheološka nalazišta, antropološke nalaze a koristio i satelitske snimke da bi došao do zavodljive teorije po kojoj je Rajski vrt smestio na ušče Šat Al Araba u Persijsko-arapski zaliv ali je to ušće pomerao jugoistočno smarajući da je pre 5-6-7 milenijuma bilo kopno gde je danas zaliv i da su se 4 reke koje pominje Postanje spajale recimo negde kod Katara. 4 reke su Tigris, Eufrat (za koje svi znamo), Karun (današnji Iran) i  Pišon. Gledajući satelitske snimke, Juris je zaključio da je Pišon tekao negde gde se danas prostire suvi Wadi Batin, a za koji mnogi ostaci i ispitivanja ukazuju da je bio deo rečnog sistema koji je pokrivao današnju Saudijsku Arabiju i koju bi današnji Saudovi zemljaci rado ponovo videli.

Doduše, kiše su ovih dana zaista učinile da vode poteku, pa se i bujice naprave i naprave čudo.

A na ulicama haos.

Za kasnije šetnje mojim krajem video sam i nežnije oblike napasti zbog koje su jučer i danas škole bile zatvorene.  Na 18,7⁰C negde oko 3 popodne.

Kada je, kako vidite ovaj kraj ponovo postao prepun vode, koje se možda ne doimaju danas kao rajski potoci, mislim da je bila sasvim u redu odluka da štogod od rajskog voća pazarim u obližnjem hipermarketu sa brandom Nesto.  Nema kvačice nad „s“. Vidite objekat iza KFC.

Nekom drugom prilikom obići ćemo i pogledati interesantne artikle a sada samo da vam prikažem na stolu mog salona šta sam odredio kao ovonedeljnu voćnu dopunu hrani.

Pomorandže mislim da su iz Maroka – 1,67 rijala = 0,4 Evra/kg

Šljive iz Južne Afrike (ove su inače manja vrsta, a one veće su skoro kao naše jabuke. Mesnate ali ukus nije ni prineti našim šljivama) – 10,95 rijala = 2,73 Evra/kg

Kaka fruit, odnosno persimmon, odnosno dragu voće (kako mi kaže google prevodilac). A ja sam mislio da su to japanske jabuke kako se kod nas zovu. Pojeo sam jednu i liči mi baš na japansku jabuku  -12,95 rijala = 3,24 Evra/kg

Dinja (tzv. Ananas dinja koju volim) – 8,95 rijala = 2,24 Evra/kg.

Ko se bolje od mene razume u cene može da napravi nekakvo poređenje.

To što u pozadini vidite kolač za uz čaj ... pa... nisam mu odolio. 

Večera u Turkistanu

Bude tako dan.

Izmore te dosadni  administrativni  poslovi.  Mene obično administracija ne umara  jer ne uključuje previše pameti, ali me nekako tog dana nije išlo jer sam se bavio tuđim poslom. To deprimira.  

Padala je kiša prethodne noći i preko dana na mahove. Dodatno utužnjavanje. 

Na par mesta je prokišnjavalo i majstori su dolazili u kancelariju dajući utisak da će nešto uraditi a naravno da neće.

Vozač je kasnio, bez objašnjenja. Nije mi se dalo da ga opominjem.  Nigde mi se nije žurilo, što da maltretiram čoveka.  

 U Kalifi, mladi Filipinac, koji posprema apartmane,  sa simpatičnim azijskim engleskim, pita me nešto a ja nikako da razaznam šta hoće. Ušao sam u neku sopstvenu misao i ne umem da izađem i čujem svet oko sebe.

Situacija u kojoj se treba uštinuti.

Napokon nekako uspevam da shvatim da mi objašnjava da skuplja strani novac i da bi hteo da mu dam neku novčanicu iz Srbije.  Nikad niko u hotelu nije bio iz Srbije. Odvedem ga do sobe i izvadim iz fijoke dve sitne novčanice. 

Odgledam malo BBC. Ahmed mi namestio kanal pre neki dan.

Trump ovo, Trump ono.

Ma idite dođavola!

Kada je dan tako smuljan i izgužvan i neukusan, najbolje je otići i nešto dobro pojesti. 

Svaki dan gledam da odem u drugi restoran i te večeri biram „Turkistan“. Ima veliku reklamu na glavnoj ulici i spolja mi izgleda prihvatljivo.

Kao i kod većine restorana arapske ili turske kuhinje, uokolo su povišene platforme za goste koji sede na podu, a u sredini stolovi, često povezani, za reumatičare poput mene i eventualno nekog stranca koji ne voli  da se spušta na pod.

Na stolu ispred mene, plastificirani meni zalepljen na sredini stola. Iskoristim priliku pre nego uslužni Filipinci prekriju stol sa tankim plastičnim pokrovom koji prekrije poput stolnjaka ceo stol. Vrlo praktično higijensko rešenje. Kada se završi sa jelom, poslužitelj spretno smota plastični stolnjak sve sa ostacima hrane i tanjirima i baca. Tanjiri su plastični, od pribora dobija se samo plastična kašika. Obzirom da sam naručio i supu, ja sam bio posebno počašćen pravom metalnom kašikom.

A šta sam naručio? Pogledajte:

Ovo u sredini, najbliže oku je čorba od bamija.  Očaravajuće. 

Levo – braun riža sa patlidžanom. Vidite i krišku paradajza, krišku limuna i poprečan krug zelene paprike. Nisam očekivao tako dobar ukus.

Gore, desno – recimo pileći paprikaš u sosu od paradajza sa još nekim začinom.

Krajnje desno – osvežavajući umak od jogurta, peršuna i malo belog luka.

Krajnje desno, gore – ljuti umak sa paradajzom.

U sredini obična salata: luk narezan napola i četvrtine, limun i par ljutih feferona.

I naravno arapski hleb.

Kada sam kod kazana sa hranom naručivao, pomenuo sam samo bamije, rižu i paprikaš. Ovo ostalo sam dobio valjda što  se podrazumeva.

Najbolje nešto što sam do sada jeo za ovog dolaska u Arabiju. Naravno, ne bih da merim sa prinčevskom večerom i ona dva dana preterivanja u Rijadu. Ovo je obična restoranska hrana.  Koštala je, ako se ne varam, 32 rijala. Recimo 8 evra.

I šta da vam kažem, vredelo je. 

Da, sve sam pojeo. Pa šta!
Dan je završio kako treba. 
Do spavanja sam prebirao po mejlovima i šetkao internetom slušajući Jonny Mitchell.