Particulary graceful

       

      U potkrovlju Kalife, iznad mog 7. Sprata, imaju dvije sobe. U jednoj je Ahmed, Egipćanin, šef održavanja zgrade. U drugoj Dawar, šef recepcije. To su dve prostorije koje se spolja vide kao naknadno izgrađeno potkrovlje.

Ahmed,  budući farmer u delti Nila, otac dvogodišnje djevojčice, pozvao me da sa drugim Egipćanima gledam finale Kupa Afrike.  Egipat protiv Kameruna. Koje veče prije toga iz te sobe su se orili poklici navijanja i sreće kada se Egipat u polufinalu na jedvite jade domogao finala. Za ovdašnje Egipćane to je oduševljenje ravno onom kada je u prošlom vijeku Zvezda postala prvak Evrope. S time što se Egipćani češće raduju jer njihov nacionalni tip je u finalu već osmi put.

Kao svaki pristojni gost uneo sam pakovanja Pepsija. Sorry guys no beer  tonight.

      Njih 7-8 razmestilo se  po madracu na podu i ispijalo čajeve. Za mene su doneli stolicu. Sjedio bih ja nekako i na madracu od spužve ali kako da se spustim i kako da ustanem poslije. Eto šta znače godine. (To je za one koji kažu da je čovjek mlad koliko mu je srce mlado a um radoznao. Sve to me nekako služi ali su se kosti i uopće taj skeletonosni dio prilično pobunili.)

Ahmedov i Dawarov status šefova dao imje odvojene sobe i mogućnost nekakve privatnosti. Drugo osoblje (uglavnom Bangladešanci, poneki Filipinac)   stanuju u Kalifi u nekoj od soba namještenih za njih. Vidio sam jednom u prizemlju jednom kroz odškrinuta vrata jednu oveću prostoriju sa najmanje 6 kreveta na kat.  Vidim da odatle ulaze i izlaze ali da li ih ima i još gdje ne umijem reći.  Mogao bih npr. zamisliti da, kada se nađe  neki prazan apartman poput mog,  između odlaska jednih i dolaska drugih gostiju, da onako skrivećki zasjednu za sofu u salonu i snivaju svoje snove u ulaske u neke druge krugove života.

Kada god naumim da kažem nešto o njihovom životu ovdje mota mi se izraz „jadnici“ ali se borim da ga ne upotrebim. Ne treba vrijeđati nečije dostojanstvo. Taj Netko (na žalost imena im ne znam) došao je odnekle iz Bangladeša ili sa Filipina, zarađuje ovdje koliko zarađuje. Štedi na sebi, svom smještaju, svojoj odjeći i hrani i redovno šalje svojima u Bangladeš ili Filipine sve što uštedi.

Ovaj prizemni objekat pored „hotela“ sa plavim natpisom je banka sa mjenjačnicom, Ima ih na svakom ćošku, svake ulice i često su u njima redovi svih ovih marljivih Azijata koji šalju pare svojima. Razvoj informacionih tehnologija i elektronike omogućio je lak transfer.  Neki drugi njihovi zemljaci sa druge strane pulta pomažu im u popunjavanju formulara. Mnogi u urednim i disciplinovanim redovima nose papiriće sa nevješti latinicom ispisanim imenima i adresama najmilijih  tamo negdje preko mora i oceana.

Ja se živo sjećam 60-tih godina prošlog  vijeka kada su gomile gastarbajtera sa Korduna i dijela Hrvatske prema Beloj Krajini (tada sam živio u Karlovcu pa su moji vidici bili geografski suženi) išle u Njemačku, Austriju i gdje još po Europi da bi tamo radili po bauštelama i živjeli po kojekakvim rupama sa krevetima na kat. Jeli najjeftiniju pečenu piletinu iz samoposluga i pili najjeftinije pivo. Da bi sa Ford Taunusima i tek ponekim najvećim mogućim Mercedesom dolazili kući za Božić ili Uskrs i kao poklone donosili digitalne satove što svijetle u mraku.  

Onaj vic o Sulji i svjetlećem satu nije nastao bez veze.

+++

Egipćani su poveli a Kamerunci su bili bolji. Najprije su na početku drugog poluvremena izjednačili da bi pre kraj poveli i pobijedili. Prisutni Egipćani su disali sa svojim timom. Plašili se kada su fizički spremniji i tehnički bolji Kamerunci opasno salijetali 42-godišnjeg golmana Hadarija. Dizali se i rukama pomagali svojim igračima u bilo kakvom napadu. Ja sam navijao sa njima, sa doduše manje žara. U nekoj drugoj prilici navijao bih za suparničku ekipu, vječiti kontraš bi progovorio iz mene, ali u tu se igru nisam htio upustiti. Makar vjerujem da bi se iz toga dala napraviti dobra atmosfera i otvoriti neka mala kladionica sa Pepsijem kao ulogom i nagradom. Štosa radi.

+++

Sutradan svi su opet bili na svojim radnim mjestima. Nije bilo nacionalne tragedije. Ahmed mi je priznao da je Kamerun bio bolji i zasluženo je pobijedio. Nikakav ih sudija nije oštetio, nije bilo nedosuđenih jedanaesteraca. ali zato dogodine - nema priče, trofej je sigurno naš.

Filipinci su iznijeli posude sa ponudom za doručak, Bangladešanci su očistili pod. 

Ja sam sebi napravio sendvič za kasnije i popio čaj bez šećera.

Dawar je sjedio za recepcijskim stolom ili kao na potonjoj slici hola šetkao.

 Oko 8.30 došao je moj vozač Babul, Bangladešanac, obukao sam kancelarijski sako i kravatu. Sveže obrijan prošao sam pored Dawara koji me ispratio:

You look particulary graceful today.