Cetinski

Petak.

Volim slušati poziv na klanjanje. Skoro 1400 godina odjekuju iste riječi na sve četiri strane svijeta.   Ljepota znanja arapskog je i u tome što razumevajući tekst čovek može uživati u pevanju mujezina. Volim da čujem kako se iz raznih džamija gotovo nadmeću  glasovi toliko različiti a iste reči upućuju vjernicima. Vremenom sam se navikao na dnevne ritmove poziva mujezina i  ritualne radnje koje idu uz to: radnje zatvaraju svoja vrata, muškarci ulaze u bogomolje kao na svečanost, ljudi u kućama ili ustanovama prostiru sedžade i okreću se spram Meke. Dnevni ritam grada kao da uđe u novu harmoniju. Dobije se osjećaj smirenja i stišavanja strasti.

U manjoj uličici do moje zgrade, mala neugledna džamija ispred koje sam se zatekao kada su se uglavnom Pakistanci izuvali i ulazili. Zvirnuo sam malo kroz odškrinuta vrata. Pravac Meke – Kibla – je suprotno od ulaza.  Cipele, papuče, sandale, patike - uredno poređane ispred ulaza. Uvijek se sjetim one nemaštovite doskočice o tome kako može prolaznik (namjernik) izabrati cipele. Nekako mi se ta doskočica ovdje ne uklapa ali je možda ovo pominjanje način da je izbacim iz glave. 

Iz mnogih gradilišta van naseljenih mesta u ovom dijelu Saudijske Arabije prebogatom naftom i s njom povezanom industrijom dolaze svakog vikenda (petkom i subotom)  prepuni autobusi one radne snage koja nema svoje džipove i automobile, koji spavaju u spavaonicama sa krevetima na sprat, koji zadnju crkavicu šalju svojima u dalekom svijetu. Dolaze autobusima koji liče na muzejske primjerke, otpisane američke školske autobuse sa kojih su sve oznake izblijedile, na Lejlande sa beogradskih ulica koje sam zatekao kada sam 70-tih došao na studije u Beograd. Ili onaj iz "Ko to tamo peva".

Iskrcaju se očešljani, izbrijani i uredno obučeni radnici, najniže plaćenih poslova, na nekoj čistini blizu obale i tržnih centara gde se prodaje hrana na koju su navikli Indusi, Pakistanci, Bangladešanci, Malezijci, Filipinci i pripadnici drugih naroda koje ne mogu uvek međusobno da razlikujem.  Gledam ih na obali mora zagledane u horizont, u „Parku mira“ kako u manjim grupicama sjede na travi i uživaju u zelenilu. 

Gledam ih kako izlaze iz radnji sa kineskim, velikim plastičnim torbama natrpanim koječime što im za život treba.

A onda u neko kasnije popodnevno doba stoje u urednim redovima i čekaju svoj autobus ne bi li se vratili na svoje gradilište, svoju dnevnu rutinu rada i spavanja, svoj krug obaveza čije izvršavanja donosi hleb na stol njihovih porodica.

Prošle godine idući tako redovno poslije posla ili boravka u Beogradu ka selu, čekao bih na Lastinoj stanici autobus 860 A za Malu Moštanicu. U 17.10 ili 20.10 - kako kad stignem. Ponekad i na zadnji  u 22.30. Sjedio bih u staničnom bifeu uz čaj ili pivo i promatrao stvarni život ljudi koji rade u gradu a žive na selu. Život koji je obilježen vremenima polazaka jutarnjih i kasnih popodnevnih povrataka. Žene prodavačice po supermarketima, čistačice u javnim ustanovama i preduzećima, muškarci raznih majstorskih zanimanja, fizički radnici, studenti i srednjoškolci, stariji ljudi koji idu na zakazane preglede ili po redovnu turu lekova, ili obilaze djecu koja živi u gradu i čuvaju unučad dok njihova djeca rade.  Iz sela djedovi i bake nose svježe povrže ili voće iz svoje bašte, zimi turšiju ili kakvu drugu zimnicu. Ka selu zaposlene žene se vraćaju sa torbama i kesama.

Na Okretnici u Maloj Moštanici u 6 i nešto u maglovito jutro čekamo autobus iz pravca Bariča. Oko 6.20 bi trebao stići iz Obrenovca. Kasni. Neki  nestrpljiviji zovu dispečera.

„Kažu pokvario se odmah iza Rampe. Poslali su drugi.“

Čekamo narednih 20 minuta i osluškujemo zvukove. Vremenom se čovek izvešti da razlikuje obične automobile od dostavnih vozila, kamiona, autobusa. Autobus se ujutro prije čuje nego vidi.

„Mislim da je Cetinski“ veli jedan mlađi penzioner šeretskog ponašanja koga viđam svakog jutra i koji čini mi se ujutro ide na autobus da bi video svijeta i svakoj snajki nešto dobacio.

Koji momenat kasnije pojavljuje se duplak (neki ga zovu i harmonikaš) ravnomerno stenjući. Popunjen da nema mjesta za sjedenje. Pola sjedećih putnika spava, neki otvorenih usta, nekih pognutih glava svako malo trzajući kad autobus poskoči na nekoj rupi ili se zakrene u krivini.

Na staklenoj pregradi iza vozača, reklama za koncert Tonija Cetinskog. Jednim dlanom prekrio jedno oko.  

(U redu, sliku sam skinuo sa interneta. Sumnjam da se u Lastinom letu od Male Moštanice do Beograda reklamirao koncert u Rijeci.)