Aplauz

U 3  gledamo/slušamo konferenciju za štampu mahom ljekara i epidemiologa pažljivo slušajući i tumačeći svaku riječ ne bi li otkrili nešto što nismo znali ili pretpostavljali.

S vremena na vrijeme, predsjednik se pojavi posebno, dopuštajući katkad samo premijerki da se pojavi s njim. Njih ne slušam, pročitam kasnije njihove najvažnije najave. Rekoh ranije, ne podnosim lošu glumu.

U 8 izlazimo na terasu/balkon/prozore i aplaudiramo našim lekarima. Činim to svakodnevno.  Kad izađem na balkon i plješćem i gledam po ostalim balkonima u kraju da dobijem potrebnu dozu solidarnosti i zadovoljavajučeg osjećaja da nisam sam u nevolji. Istovremeno, čini mi se da brojim koliko je ljudi izašlo i priključilo se. Ali nije ovo prebrajanje ljudi kao npr. na protestima opozicije kada je važno koliko nas ima u tzv. šetnji.

Ne znam za druge ljude, ali ja u tom jednominutnom aplazu pored podrške medicinskim radnicima osjećam i zahtjev običnih ljudi da se promijeni odnos prema zdravstvu i ljudima koji brinu o nama. Ne da se promijeni naš lični ili grupni odnos prema njima jer vjerujem da u duši svakog od nas stoji poštovanje prema toj profesiji i plemenitosti samog poziva. Poziv je usmjeren da vlast (ne kažem „državu“ jer ne želim da izjednačavam „vlast“ sa državom kojoj kao jedinka pripadam) da ne unižava, ne ponižava i ne uništava zdravstveni sistem tako što u njega ne ulaže, što ga prepušta (ako ne i podstiče) profitu orijentisanom privatnom preduzetništvu. Svemu što zdravstvo tretira potpuno kao našu privatnu stvar koju treba posebo da platimo. Kao da već kroz odvajanja od plata i poreza ne dajemo pare za zdravstvenu zaštitu svih.

Vjerujem da ste i vi, kao i ja, čitali ovih dana dosta analiza i tekstova o pogubnoj razgradnji onog dijela medicine koja se bavi preventivom ili djelovanjem u vanrednim situacijama. Sve lagarije i prenemaganja svjetskih lidera (naš svakako nije usamljen) kamufliraju tešku nebrigu za zdravlje svojih građana. Istovremeno sa velikom brigom za pojedinačne profite.

Vlasnik kafića u nekom tirolskom gradiću (odakle je val zaraze zahvatio i dobar dio zemalja Europe do Islanda i Norveške) nije hteo da prestane sa radom ni kada mu je ukazano da su iz njegova objekta ljudi počeli da šire virus po Europi. On je štitio svoju zaradu. A austrijska država je štitila njega tragajući stalno za nekim objašnjenjem zašto taj kafić nema veze sa pošasti. Dok nije zakucala na njihova vrata.

Kada je prvi u liniji za nasljeđe britanske krune zakačio virus, a danas čujem i da je prime minister njegovog kraljevstva u istom problemu, odjednom čujemo kako se aplauzu u 8 priključuju državnici. I Čarls i Boris aplaudiraju pred kamerama. Pažljivo insceniran aplauz. Svi sada misle na požrtvovane lekare i sestre i svo to angažovano osoblje. Očekujem da će i državnici drugih zemalja uskoro slično činiti. A onda za njima kamarila javnih radnika i kojekakvih celebrities.

Vidim u tome hipokriziju.

Donald i naš Aleksandar pretpostavljam neće aplaudirati. Ne zato što neće da budu dvolični.  Oni jednostavno ne vole da aplaudiraju drugima. Kao što ne vole da ih se smatra da su kao svi ostali jer svi mi treba da budemo zahvalni njima. I da im aplaudiramo kad sve prođe. Uključujući tu i ljekare koji treba da shvate da su podanici.

xxx

Ne pišem ovo iz gnjeva. Možda mi godine dozvoljavaju da budem sarkastičan i da se do neke mjere odmaknem od krupnih društveih problema.

Zaista, nije li bolje posvetiti se pečenju hljeba.

Moj sinoćni proizvod ispao je dobro. Dva sam hljeba napravio. 

Kod jednog (desni na slici) sam pomiješao  raženo brašno sa brašnom od cijelog zrna.  Formula je otprilike ovakva: 1 šolja vode, 1 šolja jednog brašna, 1 šolja drugog, malo soli, malo šećera i suhog kvasca. Izmiješam sve prije stavljanja u kalup koga malo nauljim prije toga.

Omjer je sličan i za drugi hljeb u kome je brašno od cijelog zrna pomiješano sa kukuruznim. Kao što vidite on se nije digao kao raženi. 

Što je dovoljan razlog da najprije probam onaj nadignuti. Kriška se namaže  kajmakom. Ništa više nije potrebno.