"Mirisni vrt ljubavne slasti" od al Nefzavija do Leštarića - 9. Rabiu'l II, 1436. H.

Danas vam prenosim intervju sa mojim prijateljem Srpko Leštarićem, vrsnim arabistom. Da vidite šta rade pravi arabisti. 

“Mirisni vrt ljubavne slasti” prvi je srpski prevod sa arapskog originala, slavnog erotskog priručnika, kojeg je uradio arapski pisac El Nefzavi. Izvornik potiče sa početka petnaestog vijeka. Tvrdo ukoričena knjiga u izdanju beogradske Lagune, našla je svoj put do određenog broja bh. čitalaca, od kojih su neki možda bili zbunjeni ovim djelom. A bili su, ponajviše zato što pristojno urađeno književno djelo obiluje lascivnim izrazima, onima što se, makar i pogrešno, u balkanskim krajevima, smatraju “psovkama.” Ipak, ne ostaje sve na konfuziji, zato što je ovo djelo dovoljno zanimljivo, i prevedeno, i prilagođeno. Zasluga je to arabiste iz Beograda, Srpka Leštarića, koji je kao stručnjak za arapski jezik i kulturu imao višedecenijsko iskustvo u prevođenjima i putovanjima. Evo kako on svojim riječima olakšava shvatanje ove knjige: “Knjiga se bavi ljubavnim činom na tako otvoren, prostodušan i spontan način, da je to gotovo neshvatljivo. Uglavnom je ozbiljna, kao svaki tečaj, često sračunato zabavna. Neka gledišta u duhu vremena nama će danas izgledati smešno. Greh i stid tu nisu našli mesta, jer je seksualno zadovoljstvo božanski dar u kome svi imamo prava da uživamo.” Dakle, ova knjiga može istovremeno biti zabavna, preozbiljna, vulgarna, naučna, produhovljena, a to u ovom slučaju zavisi više od čitaoca, nego od autora ili od prevodioca. Kad su u pitanju takozvani vulgarizmi i seksualnost, poznato je da živimo u dvoličnom svijetu i vremenu, gdje je licemjerje pravilo, a ne samo incident, pa se nećemo previše baviti pojedinačnim izrazima, da ne bi skretali sa suštine, nego cijelom publikacijom.

Sve su to razlozi za jedan plodonosan razgovor sa prevodiocem Srpkom Leštarićem, i ne samo o ovome djelu, nego i o jezicima, arapskom svijetu nekad i sad, kulturi, dijalektima, politikama, književnostima.

Ex-Yu Voice: Zašto ili kako ste se opredijelili za izučavanje arapskog u odnosu na japanski jezik, prije nekoliko decenija?

Srpko Leštarić: Morao sam prelomiti u nekom času, onda kada sam saznao da uskoro postajem otac. A već sam slutio da nemam snage da progutam i probavim oba ta krupna zalogaja: japansku i arapsku kulturu. Jer se jezik ne uči bez kompletnog kulturnog background-a. Nekako u to vreme odustao sam i od studija političkih nauka – u partiju nisam hteo nipošto, a znao sam da bez toga neću moći da nađem uhljeblja ni u žurnalistici, ni u diplomatiji. Izbor arapskog pokazao se dobro.

Ex-Yu Voice: Koliko u današnjim ekonomskim okolnostima ima isplativog posla za profesionalnog arabistu u Beogradu?

Srpko Leštarić: Relativno malo. Danas u Beogradu samo jedno preduzeće ima tim prevodilaca za arapski, i to samo njih troje-četvoro. Brojni ostali prevodioci za arapski iz srbijanskih preduzeća odavno su se prekvalifikovali i ta struka praktično više ne postoji. To važi i za Vladu Srbije. Neki od srednje generacije su, doduše, našli uhleblja u diplomatiji ili spoljnoj trgovini, što unekoliko pruža priliku za iskazivanje znanja – ako ga ima. Na Filološkom fakultetu broj pripadnika nastavnog kadra vrlo je ograničen, a i to su više arabisti-pedagozi, ne prevodioci. Ne znam koliko je prevodilaca za arapski u policiji i službama bezbednosti, ali ni tamo ih ne može biti mnogo. S druge strane, i to je važno uočiti, opšta je ocena da će dobrih prevodilaca za arapski uskoro trebati u mnogim firmama i državnim resorima.

Ex-Yu Voice: Da li je teže prevoditi sa arapskog na srpski, ili obratno?

Srpko Leštarić: Nekad ovo, nekad ono. Zavisi. Tako je u svekolikom prevođenju, ne samo na relaciji s arapskim.

Ex-Yu Voice: Kako je došlo do interesa za prevođenje proslavljenog erotskog priručnika “Mirisni vrt ljubavne slasti?”

Srpko Leštarić: Uvek su me privlačila dela ovenčana širokim uvažavanjem i epitetom klasičnih, što je svakako normalno. A tako i štiva koja govore o ljudskoj seksualnosti na način „reći popu pop a bobu bob“, bez hipokrizije – što bi takođe trebalo biti normalno. Čim sam, pre desetak zima, doznao da je objavljeno kritičko izdanje prema originalnim rukopisima ovog Nefzavijevog dela, potrudio sam se da ga nabavim i pročitam. Zatim sam se dugo, dugo pripremao za prevođenje, čitao srodnu umetničku i naučnu literaturu, preoravao antologije i listao rečnike opscenih reči... U svakom slučaju, želeo sam da budem taj koji će ponuditi ovo značajno delo našoj kulturi, pri tome mislim na celo područje bivše nam domovine, i bio sam uveren da će i ukupno čitalište biti zainteresovano.

Ex-Yu Voice: Do koje mjere su takozvani vulgarni pridjevi, da ne kažemo psovke, pošto je to diskutabilno, kojima knjiga obiluje, isti u današnjem arapskom kao u onom od prije nekoliko stoljeća?

Srpko Leštarić: Pardon, psovki tamo nema! Svakako mislite na opscene reči i izraze, među kojima ima glagola, imenica i prideva, pa i višečlanih sintagmi. Ali psovki apsolutno nema! Nije diskutabilno. Istovetnost značenja svih glavnih imenica, prideva i glagola povezanih sa označavanjem polnih organa i njihovih funkcija očuvana je. Ovo važi i za druge reči koje se javljaju u opisima erotskih situacija i, uopšte, u erotološkom kontekstu. Klasični arapski jezik posle 10. veka nije tako osetno različit od savremenog pisanog arapskog jezika kao onaj stariji, pre 10. stoleća. Naravno, kad pređemo na teren sinonima i srodnih reči, igre rečima, zatim lokalizama karakterističnim za autorov zavičaj, javljaju se manje i veće razlike, koje su, međutim, retko velika poteškoća za prevodioca. Tim prije što su mi pri ruci bila oba već postojeća, odlična prevoda, engleski (Jim Colville) i nemački (Ulrich Marzolph), istog izvornika.

Ex-Yu Voice: Ovo je prvenstveno edukativno štivo, kao takvo i ozbiljno, ali sa istovremeno lascivnim govorom i opisima. Da li kao takvo podliježe nekoj vrsti cenzure ili posebnog tretmana u današnjem vremenu, i u kojoj mjeri?

Srpko Leštarić: Kod mene ne podleže. Ni u najozbiljnijim delovima, ni u onim šaljivim. Lično sam veliki ljubitelj lascivnih viceva, na primer. Ima li ko nije?! Nije ni izdavaču tako šta palo na um, ali – gle! – jeste jednoj uvaženoj učesnici u procesu publikovanja dela: ugledna lektorka zahtevala da je ne potpišu! Nju je, dakle, sramota da se javno zna da je ona TO čitala i jezički doterivala. U Beogradu i Srbiji sigurno ima ljudi koji bi spremno zabranili štampanje ovakve knjige, pa i u Sarajevu i u BiH. Takvih sredina ima i drugde u svetu, dan-danas. Vuk Karadžić je iz drugog izdanja svoga Rječnikamorao da izbaci sve nazive za polne organe i s njima povezane radnje, inače bi ga tadašnja kulturna javnost razapela na krst. S druge strane, Francuzi su još u 16. veku ili i ranije u svoj veliki rečnik uneli takve reči i nikada ih više nisu izbacili. Arapi su i pre Nefzavija imali sličnih knjiga, verovatno i potpunijih, i boljih. Mi još nismo u stanju objaviti potpuno izdanje Vukove zbirke „veselih“ narodnih pesama, koja dan-danji čami u Akademijinim rafovima, osim kratkog Jastrebićevog izbora pod naslovom Crven ban: erotske narodne pesme, povodom čije se pojave 1979. cela Jugoslavija digla na noge u polemičkom nadgornjavanju oko pitanja da li je to ispravan i kulturan ili besprizoran i subverzivan čin, valjda zato da se ne bi žitelji juga Balkana unepristojili i oprostačili. Ali smo objavili Kanicove „mrsne“ priče, skupljane po Bosni, Hrvatskoj i Srbiji pre 130 leta... Dodajmo da je u Jugoslaviji Kama sutru bilo nemoguće objaviti sve do poznih šezdesetih godina 20. veka, dok je u Engleskoj to, makar i teškom mukom, bilo moguće još 1885. Ovaj dunjaluk je šaren!

Kao što se vidi, Mirisni vrt je nadasve edukativno štivo. Ali, ozbiljno kao što jeste, i u suštini čedno, ono je od početka do kraja protkano humornim pasažima, u prozi i u stihovima. To je način u duhu vremena da se daju živi primeri za teoretske deskripcije, da pouka ne bi ispala naporna. I tu su najčešće ti „nepristojni“ delovi.

Ex-Yu Voice: Kakav je inače tretman narodnog seksualnog vokabulara u arapskom jeziku u odnosu na južnoslavenske, ili u odnosu na engleski recimo?

Srpko Leštarić: Slična situacija kao u nas, a i drugde. Veliko bogatstvo reči i izraza, upotreba masovna ili strogo kontrolisana, zavisno od koječega.

Ex-Yu Voice: Da li se u arapskom svijetu, kao na Balkanu, erotska terminologija koristi i za uvredljivi kontekst, politički, socijalni, za provokaciju upućenu nekome, za opis nekog stanja, za kletve, ili isključivo za seksualne radnje?

Srpko Leštarić: Isto, više-manje. Upotreba tih reči i izraza izvan erotskog i seksualnog konteksta, uvredljiva, provokativna i slično, povezana je sa psihosocijalnim mehanizmima o kojima je prebogata literatura već rekla sve živo, a naročito to da ti mehanizmi spadaju u tzv. univerzalije. Ako ste pod „kletve“ mislili na psovke, moram podsetiti na to da reči kleti, kletva, kunem, proklinjati i slično, nemaju nikakve veze s psovanjem i psovkama – osim u pogrešnim prevodima s engleskog.

Ex-Yu Voice: Navedite nekoliko primjera psovki na arapskom, koje bi se najlakše usporedile sa nekim ovdašnjim izrazima?

Srpko Leštarić: To ne želim da učinim, tim pre što nemam poverenja u kasniji prenos teksta koji bih predstavio u naučnoj transkripciji, s tačkicama i crticama iznad i ispod latiničnih slova. Samo ću reći da su neke upravo podudarne, a neke veoma slične: na primer, one koje spominju „povratak u mesto rođenja“, sestru, ponižavajuće i skatološke radnje itd.

Ex-Yu Voice: Kako ste došli do starih ilustracija kojima je “Mirisni vrt ljubavne slasti” obogaćen?

Srpko Leštarić: Nisam ja, izdavač je to pronašao, valjda po muzejskim monografijama, a oko polovine te građe birali smo zajednički. Ostalo su oni sami.

Ex-Yu Voice: Može li se ovo djelo možda nazvati istočnjačkom verzijom “Figurae Veneris” recimo, ili prije drevnom arapskom verzijom “Kama Sutre?”

Srpko Leštarić: To delo se često naziva upravo „arapskom Kamasutrom“, to je navedeno u mom pogovoru, ali smatram da mu se, budući da nema filozofskih dimenzija, time daje nešto veći značaj nego što ga ono zavređuje.

Ex-Yu Voice: Na kakav je prijem naišla ova knjiga kod domaće publike, a kakav kod književne kritike?

Srpko Leštarić: Još nema odziva ovdašnje kritike, nadam se da će ga biti. A ovdašnja publika? Pa, čujem da se dobro prodaje.

Ex-Yu Voice: Koliko je realna teorija po kojoj su Šekspirovi slavni “Romeo i Julija” navodno inspirisani legendarnom arapskom pričom o čežnjivim zaljubljenicima “Leili i Medžnunu”?

Srpko Leštarić: Nije moj fah, ali više puta sam nailazio na podatak da je to tako. Možda ne pod direktnim uticajem, ali ipak.

Ex-Yu Voice: Pošto ste prevodili i satiričnu arapsku prozu, kao što je od Zekerije Tamira iz Damaska, šta bi to bila tipična arapska satira?

Srpko Leštarić: Tipična arapska satira danas ne postoji. Ona nije široko zastupljena u modernoj arapskoj književnosti, u klasičnoj je bila kudikamo češća. Režimi u većini arapskih zemalja su autoritarni i guše slobodu izražavanja, pa ne trpe ni satiru. Kako pod tim režimima čoveka i danas može „pojesti mrak“ i kako se može dopasti robije i bez suda, pisci triput razmisle pre nego što će napisati i objaviti kakvo satirično delo. I sam Tamir, mada takoreći neustrašiv čovek, obilato se služio alegorijom i instrumentima magijskog realizma i nadrealizma, ali je na kraju i on „posavetovan“ da ode u egzil posle jednog uredničkog „incidenta“. Naime, dok je 1980. uređivao časopis El Maarifa, čiji je izdavač bilo Ministarstvo kulture Sirije, citirao je na vidnom mestu dva-tri pasusa iz Prirode despotizma, političko-filozofskog traktata s početka 20. veka, gde autor Abdurahman el Kevakibi raskrinkava tiraniju osmanlijske vlasti i zaziva slobodu mišljenja i izražavanja. Svoje slobodoumlje Kevakibi je platio glavom. Tamir je otišao iz Sirije i od 1981. živi u Oksfordu. Inače, ja sam dosad na srpski preveo devet Tamirovih knjiga, šest zbirki ljute satire i tri zbirke proze za decu, koja je vrhunski topla i nežna.

Ex-Yu Voice: U vezi sa ‘Palestinskim narodnim pričama na srpskom,’ napisali ste kako, sudeći po vidljivim rezultatima, niko se nije ozbiljnije zanimao za izučavanje arapskih govornih idioma, i još manje za narodnu književnost. Zašto je to tako?

Srpko Leštarić: Najpre zato što se, kako ide vreme, sve manje pažnje poklanja usmenoj narodnoj tradiciji, i u školi, i u kući, i na višim studijama. Sve više ljubavi darujemo modernim tehnološkim igračkama i materijalnim dobrima, sve manje visokim idealima, ljubavnim ushitima i poetskoj lepoti.

Drugo, zato što su sami Arapi proglasili svoju usmenu književnu tradiciju i njen jezik, tačnije: njene idiome, tj. govorne dijalekte, za nešto što Ne postoji! Da bi se očuvala dogma o božanskom poreklu i savršenstvu svearapskog pisanog idioma, koji nije maternji jezik i kojim normalno nikada nije govorio nijedan Arapin, ali se samo on uči u školama, propagiran je formalistički odnos prema izučavanju samo tog, pisanog jezika. Za razliku od „čistog“ arapskog jezika, govorni dijalekti proglašeni su „nečistim“ i nisu se izučavali nigde u svetu sve do skora, mada je zapadna lingvistika takve stavove davno prevazišla. Zbirke autentičnih zapisa arapskih narodnih priča nisu se mogle štampati dok se ne prevedu na književni jezik. Svako štampanje proze na govornim idiomima smatrano je za crnu jeres. Ko bi onda mogao i upoznati te idiome i tu književnost? Kratki polet nekoliko zapadnih folklorista koji su krajem 19. veka sakupili vanredne zbirke izvornih narodnih priča u Palestini i Iraku nije bio dovoljan. Pre nego što je to moglo uzeti maha, zamrlo je, ugušeno silom državne prinude. Da nisam odgajan na duhu naše narodne književnosti i jezičkih izraza, da to nisam toliko zavoleo, ni ja verovatno ne bih istrajao na putu pronalaženja, sabiranja i prevođenja postojećih zapisa autentične arapske usmene proze. Za to je, naravno, bio prethodni uslov – a ja sam ga mogao ispuniti jer sam godinama živeo s porodicom na arapskom tlu i jer sam voleo da učim živi jezik ljudi oko sebe – da savladam bar jedan, potom i još neki od arapskih govornih idioma. Od pre neku godinu se na beogradskom Odseku za orijentalistiku izučavaju i arapski govorni idiomi, studentima su na mom vebsajtu dostupni i originali svih izvornih narodnih priča koje sam preveo u dosadašnjih pet knjiga, toga, inače, ima samo u nekoliko najvećih svetskih biblioteka, pa verujem da će i ovdašnje poznavanje arapskih govornih idioma, arapske narodne kulture i arabistika uopšte uskoro vidno uznapredovati.

Ex-Yu Voice: Iako revolucije ili ratovi “vriju” u skoro svim područjima arapskog svijeta, osvrnućemo se na samo tri zemlje, Irak, Siriju i Palestinu, koje ste svakako imali priliku upoznati. Šta lično pretpostavljate da bi se moglo desiti sa književnošću tih zemalja nakon svih aktuelnih političkih turbulencija i demografskih promjena?

Srpko Leštarić: Književnosti tih zemalja će privremeno usporiti svoj razvoj, ali će se nakon turbulentnih zbivanja nanovo uzdići i biće, u krajnjem, zrelije i bogatije. Već sada imate u Finskoj iračkog sineastu i izvrsnog pisca kratke proze Hasana Blasima, koji je uspeo da se probije do severa Evrope i azila tek kroz nekoliko godina najstrašnijih muka i opasnosti. Amin Maluf, istina, piše na francuskom, ali, koristeći se svojim evropskim identitetom, ne zaboravlja svoje libansko poreklo i arapsku kulturu iz koje je potekao. I mnogi pisci koji će ostati u zavičaju, pokazaće šta znaju čim im se prilika ukaže. Oni koji prežive, naravno.

Narod koji bi izgubio svoju književnost, izgubio bi i sebe, celokupno svoje biće. Toga je bilo. Arapi svoju književnost neće izgubiti, a ni sebe, ma kako se stvari dalje razvijale.

Od usputnog igranja šaha do svjetskih univerziteta

U selu Vrelu kod Uba, Valjevo, 1949 godine, rodio se Srpko Leštarić. Odrastajući, kako za sebe kaže; ‘lopta ga nikada nije privlačila, osim kao geometrijski oblik u prostoru; on nju ni toliko,’ pa je za razliku od ostale djece vrijeme provodio uronivši u Dositeja Obradovića – Život i priključenija i Pismo Haralampiju. Čitanje izdanja iz 1892. godine, na originalnom Dositejevom jeziku, poslužilo mu je kao neki čin posvećenja u misterije transformacija unutar bića slovenskih jezika. Nakon mature u obrenovačkoj gimnaziji, 1966 godine, kao student političkih nauka i orijentalistike, proputovaće početkom sedamdesetih Evropu i Bliski istok, i autostopom, i na nogama, kombinovano, izdržavajući se usputnim radom i igranjem šaha.

Kao suprevodilac s Hirojasom Hondom iz Jokohame, tada potpisuje prve srpske književne prevode s japanskog, studira japanski kod profesora Dejana Razića i dobija japansku stipendiju. Ipak, umjesto u Japan, 1974. godine, odlazi sa suprugom i kćerkom Aleksandrom, o sopstvenoj zaradi, na godinu dana u Alep, u Siriju, gdje kompletira studije arapskog. U libijskom Tripoliju na svijet mu dolazi sin Vrsan, koji je danas također beogradski arabista.

Srpko je do sada preveo oko dvadeset pet romana i zbirki kratkih priča sa modernog arapskog književnog jezika. Preveo je i pet knjiga izvornih narodnih priča sa istočnoarapskih dijalekata, što je, po svoj prilici, rekord među današnjim arabistima općenito. Sa srpskog na arapski je preveo više kratkih priča i nekoliko stručnih monografija. Prema narudžbi ameičkog časopisa ATA Chronicle, napisao je traduktološki esej The Language and Translation of Arab Folktales koji je uvršten u standardnu literaturu arabističkih katedri, na više svjetskih univerziteta. Danas za život zarađuje pretežno kao poslovni prevodilac za firme, ali i kome god stigne ili zatreba. Odskora je u penziji i živi u Beogradu.

Službeni rječnik pa rječnik ulice, u par vijekova

Nemali broj čitalaca koji su začuđeni toliko slobodnim i detabuiziranim pristupom pitanjima bračne seksualnosti kao i erotske umjetnosti u staroj civilizaciji koja je bila islamskog uređenja, treba podsjetiti da ono što se pojednostavljeno naziva “islamski svijet” u današnje vrijeme, nije isto što i drevna islamska civilizacija. Kao prilog razgovoru o ovoj neobičnoj knjizi, navešćemo detalje iz prvog južnoslavenskog rječnika napisanog štokavskim dijalektom. Ujedno je to i najstariji bosansko-turski rječnik, kojeg je 1631 godine napisao Muhamed Hevai Uskufi iz Tuzle.

Dakle, u Bosni kao tadašnjem dijelu tog istog civilizacijskog kruga, u 17. vijeku Uskufijin rječnik pod slovom – p, na bosanskom, nudi do danas održanu najpoznatiju imenicu za ženski polni organ a to je p…a, na ondašnjem turskom –ferc. Znači, u današnje vrijeme ovu riječ za potrebe medijske javnosti “ne smijemo” pisati kompletno, a prije nekoliko stoljeća nije smatrana vulgarizmom. Sve se ovo može provjeriti u najnovijem reizdanju rječnika iz 2011. godine, sa transkripcijom na latinska slova. Također, isti rječnik, još pod slovom – p, nudi riječ u naglašenom imperativu, a to je –pišaj!, na turskom işe!

Ili pod znakom – g, najnormalnije ide riječ – govno, na arhaičnom turskom – bok. Pod glasom – s, pored ostalih stoji domaća riječ – srati, na turskom sica, i tako dalje, ka ‘budućnosti.’

 Sa Srpkom razgovarao Amir Telibećirović.