Toše u autobusu na Gazeli

Put do bazena u Crowne Plazi traje oko 40-45 minuta. Nekad brže. Toliko i povratak od Sava centra do Medaka. U odlasku sjedim i grickam sendvič, u povratku je veća gužva jer se radni narod vraća kući. Da prekratim vrijeme, prilagodio sam se novotarijama. Sluške na uši i slušam radio. Uglavnom Beograd 2. program. Oni još uvijek nisu prodali dušu površnoj sadašnjosti i politici. Kompromis sa politikom su našli u vrlo kratkim vijestima u 5 minuta do punog časa.

U povratku, već nekoliko dana za redom prelazimo savski most sa Romima koji svirajući i pjevajući zarađuju hljeb nasušni. Niti je to neko sviranje a još manje pjevanje.

A onda sam prije neki dan u autobusu zatekao Tošeta Proeskog. Momak Rom, uredne frizure, mršav i skladno ljetno obučen. Udarao je ritmično u tarabuku i pjevao makedonske pjesme. Svi su u autobusu utihnuli jer je predivan glas osvojio prostor-vrijeme autobusa. Ritam, melodija, pravilno naglašavanje i praćenje kompozicije. Ljudi su doživjeli magiju i očigledno blagonaklono slušali i gledali momka naslonjenog na gumeni mijeh koji spaja dva kraja duplog autobusa. Do njega stoji jedan malac od 10-tak godina i gleda ga kao u Boga, hvatajući posljednje slogove stihova i klimajući glavom u ritmu. Poslije prelaska Gazele, momak skida kapu (onu sportsku sa šiltom) i dječarac ide od putnika do putnika. Malo tko da nije dao neki dinar. Mislim da bi i aplauz dobio da nije nekako prebrzo izašao kod Steka (stajalište Deligradska).

Xxx

Gledam ponekad na You tubu emisije tipa „Ja imam talenat“ ili „X faktor“. Susrećem se tu sa raznim nadama ljudi koji bi svojim talentom (mahom – pjevanjem) htjeli da izađu iz anonimnosti i nešto učine u životu.

Tako je prije par godina u Americi neka crnkinja u srednjim godinama izašla na scenu i otpjevala nešto sa takvom energijom i glasom da su svi poustajali i dugo aplaudirali. Prije toga ide mali razgovor sa takmičarem kada on/ona  nešto kaže o sebi.

„Šta radite u svakodnevnom životu?“

Pauza. Ne zna da li da kaže.

„Pjevam.“

„Nastupate negdje za stalno?“

„Da. U metrou svakog dana.“

„U metrou?“

„Da, u metrou. Ja sam subway singer. Pays the bills, hranin i školujem djecu.“

Prevali to preko usta kao da otkriva sramotnu kaznu na koju ju je život osudio. Žiri ućutao u blagoj neugodi. Publika zanijemila. A onda je zapjevala. Ne mogu se sjetiti šta, niti kako se zove. Kada jednom naletim na You tubu poslaću vam snimak.  Sjećam se da su me prošli žmarci.