Vječno vraćanje istog. Ne, ne bih o
budistima, Zaratustri i Ničeu.
Riječ je o pravu na zatvorsku šetnju
(čitaj: kupovinu) nas 65+. Samo ovog puta umjesto od 4 do 7 ujutro u
nedjelju sve je pomjereno na subotu. Valjda zato što je naš Vrhovni pandemičar
uveo policijski čas od subote poslije podne do ponedjeljka ujutro. Jasno mi je –
počinje vrhunac krize. Sve mjere se preduzmaju da ne dođe do tzv. italijanskog
ili španjolskog ili njujorkovskog scenarija i raspada zdravstvenog sistema.
No, svi to pratite te nema potrebe da vas zamaram, a ne bih ni o nemuštim komentarima da li treba ovako ili onako.
Opet sam legao oko 2 i rekao sebi da ću
period najboljeg sna zamijeniti zdravom šetnjom – ako se probudim. I opet sam
se probudio, ničim izazvan, u 5. Savjest je prokleti /ne/prijatelj.
Propisno obučen i zaštićen, sa karticom
punom penzije + 4000 državnog poklona, sa platnenom torbom izađem na slobodu.
Koncentriram se na uspon uzbrdo do Dragice Končar dok otvaram ulazna vrata
komšinici sa dvije pune torbe. Pomislim: ako je ova matora mogla sa dušom u
nosu da šipči do i od iznad groblja sa punim torbama, moći ću ja. Kad ona:
-
Komšija, otvoren
naš Maxi. Ne morate gore.
-
Stvarno?
Bijaše tako. Naš Maxi otvoren i, šta je još
bolje, nema reda. Laknulo mi. Vrijedi rano ustati.
Obavim uvećanu kupovinu: tunjevina u
konzervi, pašteta u konzervi, banane, riža, palenta, glavica kupusa, alpska
salama (manja, da se razumemo), hljeb, veće pakovanje majoneza, kilogramsko
pakovanje masti i....nađoh na dnu rafa zadnje pakovanje meni omiljenih
štanglica.
K tome, na kasi dobijem i 10% penzionerskog
popusta. Valjda je uvijek tako prve subote u mjesecu.
Vratim se u stan, štono bi rekli i prije
nego sam krenuo. Da je bilo kao prošle nedjelje još bi se vukao pored
Centralnog groblja gledajući da uravnotežim disanje da me ne bi groblje evidentiralo kao
mušteriju.
Pogledam sa balkona. Snimim svitanje iznad
Istočnih kapija grada.
Grad penzionera koji gmižu od samousluge do samousluge
se budi. Mi 65+ se sklanjamo sa ulica da nas horda zaražene mlađarije, bile svjesne sopstvenog štetočinstva ili ne, ne desetkuje. Zna naša vlast kako da nas zaštiti.
xxx
Pogledam malo ulijevo na spodobu koja se
kreće po igralištu. Kad ono moja ptica trkačica. A taman sam se pitao što je
nema posljednjih 5-6 dana. Pomislio sam, bože me skloni, da nije navatala
virus. Kad eno je. Promijenila termin.
xxx
I šta sad? Još nije 6. Spavao sam jedva 3
sata, kao probudio sam se ali me krevet vuče.
Ma, da uzmem koju štanglicu pa u krevet.
Нема коментара:
Постави коментар