недеља, 12. април 2020.

Uskršnji praznik zemaljskog roblja


Oni čitaoci sa više staža u praćenju ovih mojih bilješki sigurno su primjetili moj odnos prema religiji i crkvama. Jednostavno rečeno, ja sam ateista.
Pojednostavljeno objašnjenje bi se dalo naći u odgoju i obrazovanju u vrijeme tzv. Titove Jugoslavije. Koji naziv nikada nisam upotrebio u tom obliku. Za mene je to bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Otac oficir, majka domaćica - poslije njegove prerane pogibije – porodični penzioner. Kao što se moji ispisnici (1952. i koja godina gore dolje) sjećaju u tom oficirskom miljeu nije se govorilo o nacijama niti religiji. Barem ne sa nama djecom. U prva dva nivoa obrazovanja (osnovno i gimnazijsko) bili smo bez vjeronauke iako smo imali predmete kroz koje se naziralo ondašnje tumačenje marksizma.

     U kasnije doba zrelosti, samostalnije sam čitao Marxa i potonje klasike marksizma i razvio neki svoj kritički odnos prema stvarnosti na neki način ipak vjerujući da će tadašnji sistem samoupravnog socijalizma uspjeti izaći iz dogmatskih okvira. Poslije se to naravno pokazalo kao iluzija. Ne, ne smatram da je samoupravljanje iluzija i znam da ima ozbiljnih mislilaca (čak i sa kapitalističke strane) koji o tome ozbiljno promišljaju. Praksa, naša jugoslovenska, bila je različita od teorije a u biti država, oličena u partijskom monopolu vlasti, ipak nije dozvoljavala da samoupravljači preuzmu sve dizgine upravljanja privredom i da vlat bude res publica. No, ne bih o tome. Moja stručnost u tom pogledu dovoljna je tek za kafanski razgovor uz par tura pića i janjetinu sa mladim lukom.

Vratio bih se na religiju. Oficiri u neko doba entuzijastičkog socijalizma klonili su se religije i njenog crkveog ovaploćenja. Opijum za narod. U kući nismo slavili vjerske praznike. Znam da smo npr. majka i ja išli kod tetke na Božić i Uskrs, ali je tata ostajao kući. Ja naravno nisam kršten, mada nisam siguran da djed s očeve strane nije iskoristio neku priliku, kad su me ostavili kod njih na kratko ljeti, da to uradi kriomice. Kad budem u prilici pogledaću u crkvenim knjigama.
Tako po porijeklu (pardon, podrijetlu), a kasnije po obrazovanju, postdoh i ostadoh ateista.

xxx

Po raspadu ONE države i nastanka ovih prcvoljaka od država, svi se odjednom pretvoriše u vjernike. Bivši komunisti nagrnuše u crkve sve optužujući bivši „režim“ što se onako okrutno ostrvio na njih kao inače provjerene vjernike. Sjetite se samo onih prvih godina interneta i mobilnih telefona kada se niste mogli odbraniti od božićnih i uskršnjih čestitki, kao ni ramadanskih i bajramskih. Pa se strogo vodilo računa kaže li se Uskrs ili Vaskrs, ili Isus voskrese ili vaskrese.  
Ja sam se tada našao na dvostrukoj muci – kako odgovoriti na čestitke. Mimikrijski prikrivajući svoj ateizam i držati se tradicionalnih pozdrava ili se malkice sprdati ili ne odgovarati. Primjenio sam obe prve varijante. U zavisnosti koliko sam koga poznavao ili koliko su poznavali mene.
S druge strane,  da li se prikloniti  tradiciji jedne od kršćanskih nomenklatura. Po hrvatskom porijeklu roditelja trebalo bi da obilježavam katoličke datume Božića, Uskrsa i drugih važnijih praznika. Obzirom pak da više od dvije trećine života živim u dominantno pravoslavnoj sredini, uz povremen život u islamskom okruženju, možda bi valjalo prigliti pravoslavnu tradiciju.
Izabrao sam obe na svoj ateistički način. Neka mi oproste klasici marksizma. Mada sam prilično siguran da i oni nisu bili skloni devijacijama tog tipa. Uostalom, jedan od najtiražnijih, Staljin, spremao se u ranoj mladosti za popa (kamo sreće da nije odustao).  Dakle, rado svetkujem sve praznike što se kod nas manifestira dobrom trpezom. Idem na slave, čak sam i Dan republike izabrao kao svoju slavu (doduše sve se rjeđe sjetim da je proslavim dostojno).  U užem društvu (ponekad i u ovim pisanijama) i dalje se sprdckam sa trapavim nastojanjima svih crkava da se prilagode novom vremenu zadržavajući staru feudalnu strukturu, organizaciju a bogme i način mišljenja kod dobrog dijela dužnosnika.

xxx

U ovo doba samoizolacije crkve se manje ili više (ne)snalaze između doktrinarnih učenja i nepristajanja da im svjetovna vlast određuje da li se vjernici mogu ili ne okupljati. Da ne govorim o onom tragikomičnom pričešću koga sam pomenuo u nekoj ranijoj bilješci. Neki katolički, protestantski, luteranski, anglikanski i ini crkvenodostojnici ONE šizme snađoše se u on-line obraćanju, a pravoslavni će ih vjerovatno u tome slijediti – kad  nauče tehnologiju live streaminga i kako funkcioniraju društvene mreže i kako da tamjan nađe digitalnu formu mirisa i dima.

xxx

Moj uskršnji ručak izašao je iz rerne. 

Svinjetina od vrata, krompir, mrkva, dosta luka, ljuta papričica isjeckana i ubačena na pola pečenja, aleva paprika (ljuta), biber i so. Na masti naravno. Kao što vidite – malo se prepeklo, ali nije izgubilo na kakvoći i ukusu. PAUZA.

Ovo pišem oko 8 naveče i puna usta vapijućih sokova  su me natjerala da ustanem i drugi puta se dohvatim ručka. Jeste se ohladio, ali zato se kruh uvali u stvrdnutu moču. Prija uz aplauz zdravstvenim radnicima sa moje mašrabije na 7. katu.

Sretan Uskrs svom zemaljskom roblju!

Нема коментара:

Постави коментар