Oni čitaoci sa više staža u praćenju ovih
mojih bilješki sigurno su primjetili moj odnos prema religiji i crkvama.
Jednostavno rečeno, ja sam ateista.
Pojednostavljeno objašnjenje bi se dalo naći u
odgoju i obrazovanju u vrijeme tzv. Titove Jugoslavije. Koji naziv nikada nisam
upotrebio u tom obliku. Za mene je to bila Socijalistička Federativna Republika
Jugoslavija. Otac oficir, majka domaćica - poslije njegove prerane pogibije –
porodični penzioner. Kao što se moji ispisnici (1952. i koja godina gore dolje) sjećaju
u tom oficirskom miljeu nije se govorilo o nacijama niti religiji. Barem ne sa
nama djecom. U prva dva nivoa obrazovanja (osnovno i gimnazijsko) bili smo bez
vjeronauke iako smo imali predmete kroz koje se naziralo ondašnje tumačenje
marksizma.
U kasnije doba zrelosti, samostalnije sam
čitao Marxa i potonje klasike marksizma i razvio neki svoj kritički odnos prema
stvarnosti na neki način ipak vjerujući da će tadašnji sistem samoupravnog
socijalizma uspjeti izaći iz dogmatskih okvira. Poslije se to naravno pokazalo
kao iluzija. Ne, ne smatram da je samoupravljanje iluzija i znam da ima
ozbiljnih mislilaca (čak i sa kapitalističke strane) koji o tome ozbiljno
promišljaju. Praksa, naša jugoslovenska, bila je različita od teorije a u biti
država, oličena u partijskom monopolu vlasti, ipak nije dozvoljavala da
samoupravljači preuzmu sve dizgine upravljanja privredom i da vlat bude res publica. No, ne bih o tome.
Moja stručnost u tom pogledu dovoljna je tek za kafanski razgovor uz par tura
pića i janjetinu sa mladim lukom.
Vratio bih se na religiju. Oficiri u neko
doba entuzijastičkog socijalizma klonili su se religije i njenog crkveog ovaploćenja.
Opijum za narod. U kući nismo slavili vjerske praznike. Znam da smo npr. majka
i ja išli kod tetke na Božić i Uskrs, ali je tata ostajao kući. Ja naravno nisam kršten,
mada nisam siguran da djed s očeve strane nije iskoristio neku priliku, kad su
me ostavili kod njih na kratko ljeti, da to uradi kriomice. Kad budem u prilici
pogledaću u crkvenim knjigama.
Tako po porijeklu (pardon, podrijetlu), a kasnije po
obrazovanju, postdoh i ostadoh ateista.
xxx
Po raspadu ONE države i nastanka ovih
prcvoljaka od država, svi se odjednom pretvoriše u vjernike. Bivši komunisti
nagrnuše u crkve sve optužujući bivši „režim“ što se onako okrutno ostrvio na
njih kao inače provjerene vjernike. Sjetite se samo onih prvih godina interneta
i mobilnih telefona kada se niste mogli odbraniti od božićnih i uskršnjih
čestitki, kao ni ramadanskih i bajramskih. Pa se strogo vodilo računa kaže li
se Uskrs ili Vaskrs, ili Isus voskrese ili vaskrese.
Ja sam se tada našao na dvostrukoj muci –
kako odgovoriti na čestitke. Mimikrijski prikrivajući svoj ateizam i držati se
tradicionalnih pozdrava ili se malkice sprdati ili ne odgovarati. Primjenio sam
obe prve varijante. U zavisnosti koliko sam koga poznavao ili koliko su
poznavali mene.
S druge strane, da li se prikloniti tradiciji jedne od kršćanskih nomenklatura. Po hrvatskom porijeklu roditelja
trebalo bi da obilježavam katoličke datume Božića, Uskrsa i drugih važnijih
praznika. Obzirom pak da više od dvije trećine života živim u dominantno
pravoslavnoj sredini, uz povremen život u islamskom okruženju, možda bi valjalo
prigliti pravoslavnu tradiciju.
Izabrao sam obe na svoj ateistički način.
Neka mi oproste klasici marksizma. Mada sam prilično siguran da i oni nisu bili
skloni devijacijama tog tipa. Uostalom, jedan od najtiražnijih, Staljin, spremao
se u ranoj mladosti za popa (kamo sreće da nije odustao). Dakle, rado svetkujem sve praznike što se kod
nas manifestira dobrom trpezom. Idem na slave, čak sam i Dan republike izabrao
kao svoju slavu (doduše sve se rjeđe sjetim da je proslavim dostojno). U užem društvu (ponekad i u ovim pisanijama) i
dalje se sprdckam sa trapavim nastojanjima svih crkava da se prilagode novom
vremenu zadržavajući staru feudalnu strukturu, organizaciju a bogme i način
mišljenja kod dobrog dijela dužnosnika.
xxx
U ovo doba samoizolacije crkve se manje ili
više (ne)snalaze između doktrinarnih učenja i nepristajanja da im svjetovna
vlast određuje da li se vjernici mogu ili ne okupljati. Da ne govorim o onom
tragikomičnom pričešću koga sam pomenuo u nekoj ranijoj bilješci. Neki
katolički, protestantski, luteranski, anglikanski i ini crkvenodostojnici ONE
šizme snađoše se u on-line obraćanju, a pravoslavni će ih vjerovatno u tome
slijediti – kad nauče tehnologiju live
streaminga i kako funkcioniraju društvene mreže i kako da tamjan nađe digitalnu formu mirisa i dima.
xxx
Moj uskršnji ručak izašao je iz rerne.
Svinjetina od vrata, krompir, mrkva, dosta luka, ljuta papričica isjeckana i
ubačena na pola pečenja, aleva paprika (ljuta), biber i so. Na masti naravno.
Kao što vidite – malo se prepeklo, ali nije izgubilo na kakvoći i ukusu. PAUZA.
Ovo pišem oko 8 naveče i puna usta
vapijućih sokova su me natjerala da ustanem i drugi puta se dohvatim
ručka. Jeste se ohladio, ali zato se kruh uvali u stvrdnutu moču. Prija uz aplauz zdravstvenim radnicima sa moje mašrabije na 7. katu.
Нема коментара:
Постави коментар