Dakle odgledali ste Lorensa od Arabije, barem neki od vas koji ste me psovali koji sat poslije ponoći. Skoro da mi godi.
Vidjeli ste kako su se ponašala arapska plemena i kako su se odnosila međusobno i kako su gledali na zajedništvo. Vođu plemena Tai igrao je Entoni Kvin. To je pleme izuzetno interesantno. Zbog jednog čovjeka-pjesnika koji se zvao Hatim Tai koji ja zauvijek izdigao slavu tog plemena. On je čovjek 6. vijeka naše ere, zlatne ere arapske poezije. On je poznat po plemenitosti i gostoprimstvu tako da je ušao u poslovicu koju svaki Arapin znade: Plemenit kao Hatim – ako hoćete da naglasite nečije gostoprimstvo i nesebičnost. Njegova slava je bila tolika da je ušao u priče iz 1001 noći i junak je nevjerovatno mnogo različitih priča po čitavom arapskom svijetu pa i šire od toga – sve dokle su muslimani stizali. Čak i na Dalekom istoku ispredaju se priče o njemu, a u Bolivudu su snimani mnogi filmovi koji o njemu govore.
Kao ilustraciju njegove ekstremne velikodušnosti izneću skraćenu priču o tome kako se proslavio.
Otac, poglavar plemena, poslao ga je sa jednom sluškinjom, kobilom i ždrebetom da čuvaju kamile. Naiđoše karavanskim putem tri putnika, tri čuvena pjesnika tog doba na putu do kralja Numana. Oni su tražili da se okrepe, a on zakolje tri kamile za njih trojicu. Jedan od njih ga upita zašto je zaklao tri kamile kada je bila dovoljna samo jedna, a mi bi se zadovoljili i samo sa nešto mlijeka. «Zapazio sam ja da sva trojica imate različitu odjecu i da dolazite iz različitih krajeva pa pomislih da je najbolje da za svakoga ubijem po jednu kamilu ne biste li kad se vratite odakle ste lijepo pričali o nama iz plemena Tai koji smo vas ugostili.»
Dok su se gostili, svaki od tih pjesnika spjevao je rimovane stihove u čast domaćina. «Uzvratili ste mi većom plemenitošću nego što je bila moja tako da mi nije preostalo ništa drugo nego da vam podijelim ovo krdo kamila. Svakome od vas jednak broj jer ne znam koji je od vas bio plemenitiji prema meni. Ako mi to odbijete morati ću pobiti sve kamile iz ovog krda da ni jedna ne ostane». Tako on podijeli sve kamile a svakome od trojice pripalo je 99 kamila. Pjesnici nastaviše put sa kamilama a Hatim se vrati kući gdje ga zapanjeni otac upita za kamile. Ispriča mu Hatim šta je učinio a otac mu reče:»Ti više ne živiš sa nama» te otjera od kuće Hatima, robinju, kobilu i ždrebe.
Njihovo lutanje, pustolovine i doživljaji poslije su opisivani kao narodne priče i raširiše se po cijeloj Arabiji a i mnogo šire.
A evo i Hatimovih stihova iz kojih će sve biti vam jasno:
O kćeri Abdulaha i kćeri Malika,
što imaju bogate haljine i crvene konje
ako si pripravila hranu, ti traži mi druga,
jer je sam jesti neću ja,
brata namjernika ili prvog susjeda;
plašim se za sobom ružnih pričanja.
Ma koliko da ostane, rob sam gosta,
samo je to u meni crta ropska.
Priča se da je u vrijeme Muhamedovog osvajanja Arabije, pred njega dovedena kćerka Hatimova (inače su u to vrijeme mnogi iz plemena Tai bili kršćani) i da mu je ovako rekla:» O Muhamede, moj otac je umro i nema nikoga tko bi došao da te moli za mene. Oslobodi me i ne dozvoli da se Arapi raduju mojoj nesreći. Ja sam Hatimova kćer a on je uvijek oslobađao zarobljene i čuvao sebi bliske i drage, udovoljavao gostima i gladnima, brinuo o povređenima i davao hranu svima.» Na to će njoj Muhamed:»Djevojko, pravi je vjernik onaj kakvim si ga ti opisala» i naredi da je puste «jer je njen otac bio čovjek velikih manira a Allah takve voli».
Pleme Tai je ostalo do današnjih dana i bogme ih i danas prati slava gorštačke surovosti (kakvu je pokazao Entoni Kvin), lukavosti ali i gostoprimstva.
Inače Thomas Edward Lawrence je čovjek koga Arapi i dan danas pominju kao jedinog Zapadnjaka koji je razumio Arape jer je sa njima živeo, spavo, jeo, jahao i tukao se. Njegovu knjigu «Sedam stubova mudrosti» vrijedi pročitati. Prevedena je kod nas 1938. i ja sam je čitao pozajmivši je iz biblioteke Odsjeka za orijentalistiku. Prevodni naslov je «Ustanak u pustinji». Meni se ipak dopada originalni naziv. Onomad kada sam bio student ta me knjiga navela da zavolim ta divlja i nepokorna, razbojnička, lukava i gostoljubiva plemena i taj arapski jezik sa tolikim izražajnim mogućnostima da nije čudo što je izrodio tako bogatu poeziju.
Bio bih dobar profesor arapske književnosti da je život ikad krenuo tim putem.
Нема коментара:
Постави коментар