Ima gradova čija zvučnost imena ili geografski položaj ili neki historijski razlog bude u meni uvijek neku pažnju. Od 1986. do 90. sam radio kao prevodilac i rukovodilac administracije generalnog direktora preduzeća «Ivan Milutinović» zvanog PIM. Zahvaljujući Titovoj nesvrstanoj politici PIM je 60-tih godina dobio velike hidrograđevinske projekte u Indiji i Bangladešu. Tada mi je za oko zapao veliki projekat izgradnje dokova u gradu CHITTAGONG. U moje vrijeme taj je projekat bio davno završen. Ostala su bila neka sitna potraživanja i sporovi i nadao sam se da će me zapasti neki službeni put da vidim taj deo Azije. Ne bi ništa od toga.
1991. godine u ovo vrijeme godine bijaše u regionu Čitagonga izuzetno jak ciklon kada su vjetrovi dosezali brzinu veću od 230 km na sat. 138.000 ljudi je poginulo a preko 10 miliona ostalo bez krova nad glavom. Naviknuti na stalne poplave u tim udaljenim regionima, te strašne brojke nikada kod nas nisu izazivale veću pažnju od uobičajene vijesti u dnevnicima sa kurtoaznim izjavama saučešća.
Na svom novom radnom mjestu ovih dana vrlo intenzivno radim na jednoj sveobuhvatnoj ponudi za investitora u Čitagongu koji želi da napravi 20-tak pumpi za Tečni Naftni Gas, punionicu plinskih boca i veliku radionicu za ugradnju autogasne opreme kao i nabavku same te opreme. Moja firma treba da isporuči autogasnu opremu a našao sam solidne dobavljače i izvođače za pumpe, punionicu i radionicu.
Da li će mi se konačno pružiti prilika da odem u Čitagong? Da posjetim hram kornjača.
Hram kornjača pored Čitagonga
Iz dubina tamne vode izranjale su grbe
dok su vjernici bacali kriške hljeba
čekajući da krupne glave reptila
izađu iz oklopa i počnu da jedu.
Značenje: Uslišeni ste.
Stajala sam, udišući smrad blata
i trulog tijesta, ništa uzvišeno.
Popeh se na brdo hodočašća
gdje se molitve zračeći lijepe za tkivo drveta.
Uhvaćena njihovom svjetlošću,
obuzela me nada,
iznenandna kao želja spotičućih stopala
i jednako kratka da me održi uspravnom.
Rikše su preplavile polje,
najavljujući se izglancanim zvončićima.
Prijatelj pored mene, čije je hleb nabubren plutao na vodi,
ućutao je očekivajući.
Site su, rekoh mu.
Ali uvijek pojedu, namrštio se.
Te noći sam rekla čovjeku kojeg najviše volim
da je došao iz pakla. Bio je njegov rođendan,
čerečili smo jastoga na bijelom stolnjaku,
u zemlji u kojoj svake godine valovi zbrišu čitava sela,
a da ne dospiju na naslovne strane.
Konobari su mahanjem gaze uljuljkivli nalete toplote.
Kasnije, vidjeh rupe u mreži protiv komaraca.
Cijele sam noći bacala nešto,
mrvice i odlomljenu koru, u bazen bez dna,
odakle se razmiču prostori između naših svijetova.
Sutra će mi oprostiti.
Ali ja sam htjela da neka usta osvanu iz ovog mraka,
neka ruka ili bilo koji jasan dio tijela, istrči i kaže:
Ovo je voda, a ovo zemlja.
Naomi Shihab Nye
Нема коментара:
Постави коментар