Jučer pomenu Halilulaha Halilije koji je svoj lutalački i uzbudljiv život okončao u Pešavaru gdje je sahranjen blizu groba najvećeg paštunskog pjesnika Rahman Babe. Paštuni su većinski narod Afganistana i ne bi bilo politički korektno ne naći i među njima pjesnika. A bilo ih je.
Abdur Rahman Baba (1650–1715) pjesnik je mirnog misticizma. Mirnog kažem jer je živeo u okruženju krajnje netolerancije. Njegova tolerantnost i mirnoća postali su poslovični u Afganistanu. Jednom je rekao: Bogati piju vodu iz zlatnih pehara, a ja ipak više volim običnu posudu od gline.
Kada je 1715. umro napravljen mu je poveći grob u jednom južnom predgrađu Pešavara. To mjesto kasnije je bilo popularno stjecište pjesnika i mistika koju su se sakupljali da bi recitovali njegove stihove. Svake godine u Aprilu slavila se njegova godišnjica. Svejedno je da li rođenja ili smrti. Ne znam da li se to radi i u ovim nesretnim decenijama ratova.
Agonija ljubavi
Pitaš me, ljubavi moja, za moje suze
zar ne prepoznaješ strah koji me uze
i uništi srce moje?
Kad god bi u prolazu zastala
moja bi tuga i muka nestala
kad bih uhvatio oči tvoje.
Osjećam da se odmičeš od mene
kad priča drugih o tebi krene,
ubija me njihovo svako slovo.
Neka je samo udaljena čežnja Platonova
ili ludačka opsednutost Madžnunova,
Kako danas i svako sutra preživjeti ovo.
Ni psu se ne nanosi bol takva nezaslužna
kad djeca kamenicama ganjaju ga kužna,
ne znajući koliko za njihovom pažnjom pati.
Ja, Rahman, iako nisam od pseća roda,
prati me njegova nesretna priroda,
jer svaki tvoj neuzvraćen pogled život mi skrati.
Neobične li vatrenosti za jednog mirnog mistika iz 17. vijeka u ludoj zemlji.
Нема коментара:
Постави коментар