Hrvatstvo i pripreme kumovskog samita 28-29- mart 2012. - 15 -

Zoki:

Pitam se pitam – ima li tu istine

Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi. Kakvi?, pitao sam se ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno misli. Imaju li Hrvati najlepše i najmodernije autoputeve?, odgovorio je protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobraćaj? Nisam, eto, nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. Da li su im plate dva do četiri puta veće od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na belom šengenskom režimu i šeću po Evropi bez viza? Jesu. Da li su praktički na pragu Evropske Unije? Jesu. Da li im je državna televizija u odnosu na ostale u regionu, hm, televizija u boji? Jest. Da li su bili treći na svetu u fudbalu?, nastavlja prijatelj. Jesu. Da li su svetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju li Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića? Imaju. Imaju li najlepše more i najlepša ostrva u Evropi? Jebiga, imaju. Da li su pobedili u ratu? Jesu, rekoh, ubedljivo. Da li su nakon hiljadu godina dobili državu? Jesu. Da li su se jednom zauvek rešili Srba i Jugoslavije? Jesu. Pa što su onda tako nadrkani? - poentira na kraju prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom. Što su takvi namćori? Moj beogradski prijatelj nije usamljen u takvoj percepciji Hrvata. Tezu o nadrkanim Hrvatima čuo sam u skitanjima Balkanom više puta, svaki put bez primisli, s iskrenom i dobrohotnom zavišću, i jednako iskrenim i dobrohotnim čuđenjem. Da smo mi pobijedili u ratu, objašnjavaju mi Srbi, da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera Dragojevića. Hrvatima, međutim, ništa od toga ne može popraviti historijsko loše raspoloženje. Potvrdilo je to ovih dana i Gallupovo istraživanje, po kojemu su Hrvati uvjerljivo najnezadovoljniji narod u regiji. Ništa njima, čini mi se, nije po volji: iako imaju uvjerljivo najviše plaće, standard i BDP, gotovo šezdeset posto Hrvata - podjednako uvjerljivo najviše - nije zadovoljno svojim životnim standardom. I Albanci, o čijem standardu Hrvati dan-danas pričaju viceve, i Bošnjaci, kozmički najebao narod, zadovoljniji su od Hrvata. Imamo najmanje povjerenja u Vladu, najmanje nas vjeruje da država ide u dobrom pravcu, i najviše nas misli da bismo u inozemstvu živjeli bolje. Hrvati tako otprilike točno odgovaraju znanstvenoj definiciji namćora, vječno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli svijet. Do podne, eto, turobni i bezvoljni Hrvati rogoboreći odgovaraju na pitanja Gallupovih istraživača o vlastitom životu, a od podne, na pitanja od drugima, kolutaju očima, prave prezirne grimase i zaokružuju "ne": Hrvati ne vole Slovence; četvrtina Hrvata ne bi u obitelj primila osobu druge rase ili vjere; šezdeset posto Hrvata ne bi kupilo srpski proizvod; gotovo polovica Dalmatinaca ne voli strance; Hrvatima su jedan put najneomiljeniji susjedi Srbi, pa Slovenci, drugi put Slovenci, pa Srbi; šezdeset posto Hrvata ne bi u Europsku Uniju; dvije trećine Hrvata ne bi na Balkan. Ono što ne pokazuju ankete vidi se od prilike do prilike u svakodnevnom životu, u gostionicama, na forumima i nogometnim stadionima. Dok su nas mediji, recimo, uvjeravali da su Hrvati u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo navijali za Bosnu i Hercegovinu, u Vinkovcima su navijači izvjesili golemi transparent "Obrigado Portugal!" - Hvala, Portugal! - naslađujući se zadahu crknute krave s druge obale Save. Od podne Hrvati ne vole Bosance, jer su im se popeli na vrh glave svojom alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli, i koji su sami krivi za sve što im se dogodilo, ne vole Engleze jer su nas izdali na Bleiburgu i gurnuli u Jugoslaviju, ne vole Albance jer su primitivni plemenski mafijaši, ne vole Srbe jer su antieuropski samozadovoljni Balkanci, ne vole Slovence jer su bijedni austrijski prirepci koji ne žele Hrvate u Europskoj Uniji, ne vole Rome jer su lijeni lopovi koji ništa ne rade i sviraju kurcu, ne vole Čehe jer u naše jeftine zimmer-frei bunkere dolaze sa svojim wc-papirom i mineralnom vodom. Svi u regiji nekoga nekako vole, makar i kriomice, Albanci vole Hrvate, Srbi i Crnogorci vole Dalmatince, Makedonci i Slovenci vole Srbe, svi oni vole blesave Bosance, blesavi Bosanci vole sve, samo Hrvati ne vole nikoga, ni druge ni sebe. Nisu pritom imali baš najtegobniju povijest, Bosanci su ipak najebali malo više, Srbi su u prošlom vijeku najprije izgubili pola muškog stanovništva, a onda četiri rata zaredom. Makedoncima se država klima i trese kao Indonezija, Albanija ima četiri puta manji bruto-društveni proizvod, pa ipak se od svih jedino Hrvati ne znaju opustiti i nasmijati. Hrvati ne vole nikoga jer ih nitko ne voli, ne vole sami sebe jer nikoga ne vole, ne vole nikoga i ništa, oni jednostavno ne vole. Napravite mali, neznanstveni ali poučni eksperiment: ukucajte u Google fraze "Hrvati vole" i "Hrvati ne vole". Za sintagmu "Hrvati vole" pretraživač će vam na internetu pronaći 5800 primjera, dok će vam za "Hrvati ne vole" izbaciti čak 24500 stranica: Hrvati tako ne vole prati zube, čitati novine, raditi od kuće, putovati na kredit i saditi kupus, ne vole volontirati, plaćati zdravstvo, javno prosvjedovati, podmirivati obaveze i koristiti kondome, ne vole web-standarde, peticije, inovacije, rizik, školu, ribu, buku, šećer, promjene i avanture, ne vole ateiste, motoriste, šefove, homoseksualce i Hercegovce, ne vole zakon i red, autokampove, domaći film, ekstravagantna odijela, polovne automobile, sado-mazo seks, odmor na svjetionicima, maslinovo ulje, talijansko pjevanje i Nikolu Karabatića, ne vole uspješne, ali ni siromašne, a iz nekog razloga, ubijte me ako sad znam zašto, ne vole ni grad Birmingham. Ima li, dođavola, išta što Hrvati vole? Ima. Vole biti nezadovoljni i grintavi: iako po Gallupovu istraživanju gotovo sedamdeset posto Hrvata misli da bi bolje živjeli negdje drugdje, po istoj anketi samo desetina bi zaista emigrirala kad bi imala priliku. Zašto su, dakle, Hrvati takvi namćori? - pitaju moji beogradski prijatelji. Nije to istina, odgovaram ja. To samo tako izgleda. Hrvati, naime, ne vole novinske ankete i internetske upitnike. I istraživanja javnog mnijenja. Ne vole kad ih se išta pita. I ne vole Gallupov institut. Ni grad Birmingham.

Vuki:
Zašto Birmingem?


Mislim da sam čitao ovaj tekst prije par godina. Upamtio sam zbog Birmingema. 

Nemam ništa pametno reći. 
Nemam nikakav osjećaj hrvatstva u sebi sem porijekla svojih roditelja koje naravno ne niječem. Još manje me muči srpstvo. Dugo me je mučilo jugoslavenstvo i ostao sam pri takvom izjašnjavanju na popisima. Možda više zbog tvrdoglavosti i  žala za zemljom koju smatram svojom domovinom. Ali nostalgije u smislu tvdnje da je to bila najbolja moguća zajednica - nemam. Jednostavno nemam ni potrebu ni želju da mijenjam svoje emotivno i duševno opredjeljenje. 
U redu, potonji tekst nije pitanje "hrvatstva" kao nacionalnog i/ili nacionalističkog osjećanja. Ovdje su mnogo više u pitanju civilizacijske i tranzicijske muke. Ne bismo li svi mogli napisati traktate o tome. Svoje lične, grupne i možda nacionalne. I ništa ne bismo bili pametniji ni sretniji. 

Utoliko više volim priču o jelovniku kumovskog samita. Kao i zovi, arabljanskoj plemenskoj poeziji, Tijaninom mačoru, penziji, Ireninom anarhizmu, globalizmui i imperijalizmu. 

Zoki:

Ja se vise pitam da li je istina da se drugi izjasnjavaju kao sretni. Da li su uspjesi Djokovica dovoljni da jedna nacija bude sretna, ili je to tek kratkotrajni melem na ranu. A mozda su drugi stvarno zadovoljniji, ja u Hrvatskoj primjecujem ovu mrzovolju i frustriranost.

Mislim da je nast tranzicijski problem u tome da se krenulo iz jednog relativno visokog nivoa, a ocekivanja da ce biti bolje nakon sto se sve to unist ( a ono sto je ostalo pokrade) se nisu ostvarila. Realno gledajuci to i je nemoguca misija na nacin na koji je sve to teklo. Ostvaruje se ona kletva: dabogda imao pa onda nemao i logicno je da se to reflektira na emotivno stanje citave nacije.

Ima i onih koji nista nisu imali, a danas imaju jako puno - ali njih se ne pita kod ovih anketa.

Inace si u pravu povodom interesantnih tema plotpuno u pravu - slazem se.

Listu sa potrebnom tekucinom jos nismo naceli. Kako u Malinskoj oskudijevamo sa sokom od zove biti ce to neophodno donesti iz inozemstva (zajedno sa kajmakom).

Dragica:

Prema nekoj anketi , ima tome oko 9/9.5 godina, Srbi su bili jedan od sretnijih naroda u Evropi?  Kako to objasniti? Jednostavno, već godinu dana nas niko nije bio bombardovao i to je sasvim dovoljno za sreću. Kad pogledaš malo istoriju, frekvencije bombardovanja Beograda od strane neprijatelja, saveznika ili ko zna koga, je daleko veća od bilo koje prestolnice u Evropi.

Šta je sreća – zavisi od kriterijuma.

Mirči:

Pre dosta godina jedan ceh, inace visegeneracijski stanovnik ovih prostora, rece da je osnovno prokletstvo Balkana gledanje u tudj canak. Sada se setih toga i deluje prilicno objasnjavajuce. Nesto kao izreka da komsiji crkne krava. Nasa sreca se krije u tudjoj nesreci, ali i obrnuto. Nije vazno koliko smo mi uspesni, samo da komsije budu neuspesne. Strasno!

A sto se tice teme hrane i pica, imam jedan jeresticki predlog – da proglasimo kumovski samit danima bez holesterola i alkohola. I da tome prilagodimo hranjenje i pijenje.

Rule:
Slazem se sa Miosovim predlogom ali da se podrazumeva da je vino hrana.

Vuki:

Holesterol i alkohol. Načelno se slažem sa varijantom sopstvenog izbora. Koliko se sjećam nikada nismo oskudjevali u raznim varijantama hrane. Dakle, ne treba nametati. Mada mislim da ne treba pretjerivati. 
In vino veritas. Držim se toga i dalje. 

Tranzicija. Nisam siguran ni da znam šta je to. Prelazno stanje. Iz jednog u drugo. Iz jednog ekonomskog sistema u drugi. Iz jedne epohe u drugu. Iz jednog geološkog razdoblja u drugo. Iz srednjih godina u starost. Iz vina u sirće. Iz strasti u mudrost. Iz nade u razočarenje. Iz trka u hod. Od djece u odrasle ljude. 

Povjest se poigrala, kao grčki bogovi Homerovim junacima. Ljudi se nemaju kamo skloniti od obijesti sudbine.