Vuki:
Tripoli pada u ruke pobunjenika. Kvart po kvart. Napreduje se glavnim ulicama ka Zelenom trgu. On je do mora i luke u centru grada. Kada dodjes do Zelenog trga, zavrsio si sa Tripolijem.
Gadafijeva tvorevina se raspada.
Sinovi mu zarobljeni ili se predali.
Najblizi saradnici se razbezali i prelaze na stranu pobunjenika.
Gadafi salje razne poruke o konacnoj pobedi. Verovatno se negde sklonio i zamajava svoje sledbenike. Ako nije, onda je jos veca budala nego sto sam mislio.
Sada nastupa onaj interesantniji deo.
Sta i kako posle pobede?
1.34 a ne mogu na spavanje. Vesti stizu jedna za drugom.
Kada ustanes ujutro - jedan deo historije Libije ce biti zavrsen. Drugi je je poceo pre 6 meseci ali jos nema svoju formu. Fascinantno vreme.
Irena:
Fascinantno vreme, kazes? E bas, fascinantno kao tridesetih godina proslog stoljeca!
Ono sto je sigurno je da ce Libijcima biti gore nego sto im je ikad bilo, a i nama ostalima se crno pise.
ciao,
Vuki:
Fascinantno je sa stanovista izazova a ne sa stanovista rezultata.
Oni od nafte mogu da naprave novu Libiju i da zive kao Emiracani (sto je vjerovatno vecini i cilj). Stvorice se nova politicka elita koja ce naravno biti ovisna od Zapada (kao sto su to i Saudijci i Kuvajt i Emirati) i pretpostavljam da ce narod dobiti nesto od naftnog kolaca.
Da li ce do toga doci zvisi od narednih nekoliko nedjelja prestrojavanja vojnih pobunjenickih snaga. Ima dosta tribalistickih, lokal patriotskih pa i islamskih sastojaka u toj corbi. Nemam dovoljno saznanja da procijenim kako ce se to prestrojiti i formirati novu vlast.
Moguce je da ce se moji licni planovi prestrojiti brze nego sto sam ocekivao (sto me raduje) pa cu se i sam naci tamo.
Tamo ce svakako biti uzbudljiva vremena bez obzira na rezultat.
Irena:
Mislim da si ti veliki optimist sto se buducnosti Libije tice.
Sto bi ti sada isao u Libiju? Da neces da se pridruzis raznim NGO-lesinarima?
Vuki:
Tesko se nositi sa tvojim pesimizmom. Kada ni u cemu ne vidis nadu onda ne treba nista ni ciniti. Premda jesam pesimista u vezi sa ljudskim rodom kao cjelinom (i nije mi pretjerano zao sto ce sam sebe unistiti) ipak smatram da u svom prolaznom zivotnom vijeku treba koristiti sance i uciniti nesto dobro ljudima.
Da, ja bih vrlo rado isao u Libiju. Naravno da ce se gomila lesinara tamo ubaciti pokrenuti sopstvenim interesom. Ti isti lesinari su bili tamo i za Gadafijeva vakta. Ovog puta bi narod mozda mogao nesto vise dobiti nego sto je dobijao. Ne tvrdim da je to izvjesno, ali je moguce. E - mene ta mogucnost interesira.
Mozda je sve to nerealni optimizam, da ne kazem - utopija, ali vrijedi se potruditi.
Meni je sve to interesantno u smislu stvaranja drzave iz rusevina. Kao sto su partizani stvarali Jugoslaviju poslije rata. Takva vremena u nekoj drzavi su izuzetno stvaralacki izazovna. Puno opcija, puno volje, puno promasaja, puno izgubljenih iluzija ide sa puno nade. Iskustvo mi govori da ce biti razocarenja, srce mi govori - sta s tim.
Ima svacega. Novinari koji su se razleteli po partizanima ne znaju jezik i preko tumaca dozivljavaju avanture. Prave se pametni i predskazuju zbivanja. U stvarnim borbama tog tipa (velika grupa partizana dolazi iz daljina vecih od 100 km) odlucuje broj vozila, gorivo, municija i dotok svezeg ljudskog materijala. Potom partizani morajunegde i odspavati, nahraniti se, obaviti fizioloske potrebe i sl. To zahtjeva organizaciju. Posto je ramadan (jede se i pije nocu) sa dijelom tih logistickih pitanja nemaju problema. Koliko mogu da dokucim dotok goriva, municije, oruzja i ljudstva nekako ide. Ima dosta nejedinstva jer ljudi dolaze iz razlicitih krajeva Libije bez neke velike koordinacije. Svi zele svoj dio slave. Onaj istrenirani dio (koji je koliko toliko obucavan ovih mjeseci u Bengaziju) vjerovatno je dio koji ce odnijeti prevagu.
Gadafi i njegovi su u dijelovima grada. Tripoli je jako velik po povrsini (mislim da ima dosta preko milion stanovnika) i nije nimalo lako ovladati njime. Partizani su dosli do Zelenog trga relativno lako glavnom arterijom sa Zapada. Osvojili su luku i sada ce dostava ici preko luke.
Koliko god da ima ljudi, oruzja i goriva, to ce vremenom nestati. Imam osjecaj da se preracunao i da nije ocekivao da ce partizanik tako brzo i lako uci u grad. Partizani ce sada cistiti kraj po kraj i zatvoriti Bab al Aziziju. Bice razaranja i mrtvih kao u najboljim filmovima.
Ako se nije sklonio, Gadafija ce uhvatiti sakrivenog u nekoj rupi kao Sadam. Sve u svemu tuzan kraj jedne dinastije u nastajanju i krvav pocetak "demokratije". Bogatasi (stari i novi) preuzece zemlji i za 5 godina dijeliti ordenja narodnih heroja osakacenim prezivelima, a ulice ce dobivati imena narodnih heroja. Jedna redizjanirana partizanska prica.
Irena:
Pa izgleda da su fantasticni "nezavisni" mediji (i njhove gazde) malo lagali proslih dana, zar ne?
PS: Usporedjivati libijske mad-max bande sa partizanima je besmisleno!
Ako bas hocemo upotrebljavati stare termine, meni oni lice na cetnike, a ne na partizane. Razularene horde koje poziraju za novinare. Uostalom i "nova" zastava im je monarhijska. Nije mi jasno sto si navro da ih zoves "partizani"... bas mi nije jasno...
Da ne ginu ljudi, sve ovo skupa bi bilo beskrajno smijesno. Narocito su zabavne price o hapsenjima/smrti sinova. Pa kad jos hapsenje potvrdi ICT... za upisat se od smijeha.
Vuki:
He, he... namjerno sam te htio malo iznervirati. Naravno da vise lice na cetnike.
No metafora sa partizanima je na mjestu jer smisao mog pisanja je u tome sto ce oni biti vlast po okoncanju oruzanog dijela frke. I bas kao partizanima uletece im vlast u ruke, uci ce sa ulice (tj. u nasem slucaju suma) u kancelarije, ministarstva, drzavna preduzeca...
Sto se zastve tice, to je jedina zastava koju su ikada imali prije Gadafijeve. Ima vise simbol ujedinjenja Libije nego same monarhije. Doduse neki nasljednici iz familije kraljevske familije Sanusi postoje (jednog relativno vaznog i poznajem) i bas me interesira kako ce se razvijati pitanje restauracije monarhije. Ta je porodica iz istocnog dijela i nisam bas siguran da je prihvatljiva za vecinska plemena sa Zapada.
Bice to cudni Irish stew plemena i ideologija, islama i sekularnih grupa, mladih Facebook-ovaca i starih hadzija. Iz moje beogradske fotelje ne mogu bas razabrati kako ce sve ici dalje. Uostalom, to je razlog sto bih volio biti tamo, relativno brzo bih pohvatao konce u svakodnevnom zivljenju i prici sa ljudima.
ovo sa hapsenjem i pojavljivanjem sina - prijestolonasljednika je u mnogocemu komicno. Ne znam ko ga je uhapsio, ko ga je drzao, ko ga je oslobodio i da li je uopce bio uhapsen. Predvidjam mu jadan kraj ako se nekako ne izvuce iz Tripolija. U izvjesnom smislu mi ga je zao jer je prije 6-8 mjeseci (prije 17. februara) licio na prijestolonasljednika koji bi reformirao drzavu. Neke njegove ideje su mi se dopadale, ali mi isto tako izgledalo kao da stari Muamer pusta djecu da se igraju pa da onda na smrti odredi nasljednika. Izgleda mi da bi se braca potukla i prije nego sto bi ga sahranili.
No, to je bivsa prica. Komicna i tuzna, prepoznatljiva i predvidljiva.
jos malo o partizanima.
Kao i ti i ja imam partiznaske krvi. Ali nasi roditelji su isli za idealom pravde i jednakosti. Moj otac nije dozivio razocarenje (poginuo je 1962. kao oficir JNA), tvog oca se sjecam kao i njegove definicije CAPALIZMA.
Promatraj malo sta ce se desavati u Libiji. Ne sada. Ovi detalji o kraju dinastije su relativno nevazni (sem u slucaju da se maestro ne izvuce iz Tripolija i pojavi kao pustinjski gerilac).
Recimo za godinu dana, kada se budu javljali glasovi iznevjerenih revolucionara. Jer oni jadnici sa ulice ce ostati na ulici, sa invalidskim kolicima i ordenjem, a neki drugi (kojima ni za Gadafija nije bilo lose) vladace za nove gospodare - naftne kompanije.
Cuvaj ovaj mail pa da nakon godinu dana vidimo.
Uzgred, posto po prirodi mog posla oko gasa pratim desavanja u naftnom sektoru, velike naftne kompanije vec racunaju koliko ce im vremena trebati da obnove busotine, rafinerije, naftovod, luke i ostalo da bi doveli Libiju na nivo od 1,7 miliona barela dnevne proizvodnje.
Kolac se vec sece.
No, pusti to. Sta ima za veceru?
Citav sam dan u kancelariji, milion sam mailova razmijenio i red je da odem do kuce. Pakleno je vruce danas. Preko 35. Cekam da malo umine vrucina pa da se biciklom spustim. Vec 2 nedelje idem biciklom do kancelarije i nazad. Bude to nekih 10 km. Sa nesto uzbrdice u dolasku. Vrlo blagotvorno. Sa 105 sam sisao na 100 kg bez da sam nesto posebno mijenjao jelovnik. Ne znam zasto to nisam ranije radio.
Hajd cao, pozdravi mi kuma.
Tripoli pada u ruke pobunjenika. Kvart po kvart. Napreduje se glavnim ulicama ka Zelenom trgu. On je do mora i luke u centru grada. Kada dodjes do Zelenog trga, zavrsio si sa Tripolijem.
Gadafijeva tvorevina se raspada.
Sinovi mu zarobljeni ili se predali.
Najblizi saradnici se razbezali i prelaze na stranu pobunjenika.
Gadafi salje razne poruke o konacnoj pobedi. Verovatno se negde sklonio i zamajava svoje sledbenike. Ako nije, onda je jos veca budala nego sto sam mislio.
Sada nastupa onaj interesantniji deo.
Sta i kako posle pobede?
1.34 a ne mogu na spavanje. Vesti stizu jedna za drugom.
Kada ustanes ujutro - jedan deo historije Libije ce biti zavrsen. Drugi je je poceo pre 6 meseci ali jos nema svoju formu. Fascinantno vreme.
Irena:
Fascinantno vreme, kazes? E bas, fascinantno kao tridesetih godina proslog stoljeca!
Ono sto je sigurno je da ce Libijcima biti gore nego sto im je ikad bilo, a i nama ostalima se crno pise.
ciao,
Vuki:
Fascinantno je sa stanovista izazova a ne sa stanovista rezultata.
Oni od nafte mogu da naprave novu Libiju i da zive kao Emiracani (sto je vjerovatno vecini i cilj). Stvorice se nova politicka elita koja ce naravno biti ovisna od Zapada (kao sto su to i Saudijci i Kuvajt i Emirati) i pretpostavljam da ce narod dobiti nesto od naftnog kolaca.
Da li ce do toga doci zvisi od narednih nekoliko nedjelja prestrojavanja vojnih pobunjenickih snaga. Ima dosta tribalistickih, lokal patriotskih pa i islamskih sastojaka u toj corbi. Nemam dovoljno saznanja da procijenim kako ce se to prestrojiti i formirati novu vlast.
Moguce je da ce se moji licni planovi prestrojiti brze nego sto sam ocekivao (sto me raduje) pa cu se i sam naci tamo.
Tamo ce svakako biti uzbudljiva vremena bez obzira na rezultat.
Irena:
Mislim da si ti veliki optimist sto se buducnosti Libije tice.
Sto bi ti sada isao u Libiju? Da neces da se pridruzis raznim NGO-lesinarima?
Vuki:
Tesko se nositi sa tvojim pesimizmom. Kada ni u cemu ne vidis nadu onda ne treba nista ni ciniti. Premda jesam pesimista u vezi sa ljudskim rodom kao cjelinom (i nije mi pretjerano zao sto ce sam sebe unistiti) ipak smatram da u svom prolaznom zivotnom vijeku treba koristiti sance i uciniti nesto dobro ljudima.
Da, ja bih vrlo rado isao u Libiju. Naravno da ce se gomila lesinara tamo ubaciti pokrenuti sopstvenim interesom. Ti isti lesinari su bili tamo i za Gadafijeva vakta. Ovog puta bi narod mozda mogao nesto vise dobiti nego sto je dobijao. Ne tvrdim da je to izvjesno, ali je moguce. E - mene ta mogucnost interesira.
Mozda je sve to nerealni optimizam, da ne kazem - utopija, ali vrijedi se potruditi.
Meni je sve to interesantno u smislu stvaranja drzave iz rusevina. Kao sto su partizani stvarali Jugoslaviju poslije rata. Takva vremena u nekoj drzavi su izuzetno stvaralacki izazovna. Puno opcija, puno volje, puno promasaja, puno izgubljenih iluzija ide sa puno nade. Iskustvo mi govori da ce biti razocarenja, srce mi govori - sta s tim.
Ima svacega. Novinari koji su se razleteli po partizanima ne znaju jezik i preko tumaca dozivljavaju avanture. Prave se pametni i predskazuju zbivanja. U stvarnim borbama tog tipa (velika grupa partizana dolazi iz daljina vecih od 100 km) odlucuje broj vozila, gorivo, municija i dotok svezeg ljudskog materijala. Potom partizani morajunegde i odspavati, nahraniti se, obaviti fizioloske potrebe i sl. To zahtjeva organizaciju. Posto je ramadan (jede se i pije nocu) sa dijelom tih logistickih pitanja nemaju problema. Koliko mogu da dokucim dotok goriva, municije, oruzja i ljudstva nekako ide. Ima dosta nejedinstva jer ljudi dolaze iz razlicitih krajeva Libije bez neke velike koordinacije. Svi zele svoj dio slave. Onaj istrenirani dio (koji je koliko toliko obucavan ovih mjeseci u Bengaziju) vjerovatno je dio koji ce odnijeti prevagu.
Gadafi i njegovi su u dijelovima grada. Tripoli je jako velik po povrsini (mislim da ima dosta preko milion stanovnika) i nije nimalo lako ovladati njime. Partizani su dosli do Zelenog trga relativno lako glavnom arterijom sa Zapada. Osvojili su luku i sada ce dostava ici preko luke.
Koliko god da ima ljudi, oruzja i goriva, to ce vremenom nestati. Imam osjecaj da se preracunao i da nije ocekivao da ce partizanik tako brzo i lako uci u grad. Partizani ce sada cistiti kraj po kraj i zatvoriti Bab al Aziziju. Bice razaranja i mrtvih kao u najboljim filmovima.
Ako se nije sklonio, Gadafija ce uhvatiti sakrivenog u nekoj rupi kao Sadam. Sve u svemu tuzan kraj jedne dinastije u nastajanju i krvav pocetak "demokratije". Bogatasi (stari i novi) preuzece zemlji i za 5 godina dijeliti ordenja narodnih heroja osakacenim prezivelima, a ulice ce dobivati imena narodnih heroja. Jedna redizjanirana partizanska prica.
Irena:
Pa izgleda da su fantasticni "nezavisni" mediji (i njhove gazde) malo lagali proslih dana, zar ne?
PS: Usporedjivati libijske mad-max bande sa partizanima je besmisleno!
Ako bas hocemo upotrebljavati stare termine, meni oni lice na cetnike, a ne na partizane. Razularene horde koje poziraju za novinare. Uostalom i "nova" zastava im je monarhijska. Nije mi jasno sto si navro da ih zoves "partizani"... bas mi nije jasno...
Da ne ginu ljudi, sve ovo skupa bi bilo beskrajno smijesno. Narocito su zabavne price o hapsenjima/smrti sinova. Pa kad jos hapsenje potvrdi ICT... za upisat se od smijeha.
Vuki:
He, he... namjerno sam te htio malo iznervirati. Naravno da vise lice na cetnike.
No metafora sa partizanima je na mjestu jer smisao mog pisanja je u tome sto ce oni biti vlast po okoncanju oruzanog dijela frke. I bas kao partizanima uletece im vlast u ruke, uci ce sa ulice (tj. u nasem slucaju suma) u kancelarije, ministarstva, drzavna preduzeca...
Sto se zastve tice, to je jedina zastava koju su ikada imali prije Gadafijeve. Ima vise simbol ujedinjenja Libije nego same monarhije. Doduse neki nasljednici iz familije kraljevske familije Sanusi postoje (jednog relativno vaznog i poznajem) i bas me interesira kako ce se razvijati pitanje restauracije monarhije. Ta je porodica iz istocnog dijela i nisam bas siguran da je prihvatljiva za vecinska plemena sa Zapada.
Bice to cudni Irish stew plemena i ideologija, islama i sekularnih grupa, mladih Facebook-ovaca i starih hadzija. Iz moje beogradske fotelje ne mogu bas razabrati kako ce sve ici dalje. Uostalom, to je razlog sto bih volio biti tamo, relativno brzo bih pohvatao konce u svakodnevnom zivljenju i prici sa ljudima.
ovo sa hapsenjem i pojavljivanjem sina - prijestolonasljednika je u mnogocemu komicno. Ne znam ko ga je uhapsio, ko ga je drzao, ko ga je oslobodio i da li je uopce bio uhapsen. Predvidjam mu jadan kraj ako se nekako ne izvuce iz Tripolija. U izvjesnom smislu mi ga je zao jer je prije 6-8 mjeseci (prije 17. februara) licio na prijestolonasljednika koji bi reformirao drzavu. Neke njegove ideje su mi se dopadale, ali mi isto tako izgledalo kao da stari Muamer pusta djecu da se igraju pa da onda na smrti odredi nasljednika. Izgleda mi da bi se braca potukla i prije nego sto bi ga sahranili.
No, to je bivsa prica. Komicna i tuzna, prepoznatljiva i predvidljiva.
jos malo o partizanima.
Kao i ti i ja imam partiznaske krvi. Ali nasi roditelji su isli za idealom pravde i jednakosti. Moj otac nije dozivio razocarenje (poginuo je 1962. kao oficir JNA), tvog oca se sjecam kao i njegove definicije CAPALIZMA.
Promatraj malo sta ce se desavati u Libiji. Ne sada. Ovi detalji o kraju dinastije su relativno nevazni (sem u slucaju da se maestro ne izvuce iz Tripolija i pojavi kao pustinjski gerilac).
Recimo za godinu dana, kada se budu javljali glasovi iznevjerenih revolucionara. Jer oni jadnici sa ulice ce ostati na ulici, sa invalidskim kolicima i ordenjem, a neki drugi (kojima ni za Gadafija nije bilo lose) vladace za nove gospodare - naftne kompanije.
Cuvaj ovaj mail pa da nakon godinu dana vidimo.
Uzgred, posto po prirodi mog posla oko gasa pratim desavanja u naftnom sektoru, velike naftne kompanije vec racunaju koliko ce im vremena trebati da obnove busotine, rafinerije, naftovod, luke i ostalo da bi doveli Libiju na nivo od 1,7 miliona barela dnevne proizvodnje.
Kolac se vec sece.
No, pusti to. Sta ima za veceru?
Citav sam dan u kancelariji, milion sam mailova razmijenio i red je da odem do kuce. Pakleno je vruce danas. Preko 35. Cekam da malo umine vrucina pa da se biciklom spustim. Vec 2 nedelje idem biciklom do kancelarije i nazad. Bude to nekih 10 km. Sa nesto uzbrdice u dolasku. Vrlo blagotvorno. Sa 105 sam sisao na 100 kg bez da sam nesto posebno mijenjao jelovnik. Ne znam zasto to nisam ranije radio.
Hajd cao, pozdravi mi kuma.
Нема коментара:
Постави коментар