Večeras sam gledao epizodu iz turske serije «Sulejman Veličanstveni». Uživamu divnom turskom jeziku. Mada ga ne razumijem. U ovoj seriji govori se polako i pravilno. Može se čuti svaki glas.
To me podsjetilo na 70-te. Ako se netko sjeća «Struških večeri poezije» kada bi negdje na izmaku ljeta bile dodijeljivane nagrade pjesnicima. Jedne godine ranih 70.tih nagradu je dobio veliki turski pjesnik Fazil Husni Daglardža. Poslije dodjele nagrade došao je u Beograd gdje je njemu u čast u Domu omladine održano pjesničko veče. Sutradan je bio gost na Filološkom fakultetu na našem Odsjeku za orijentalistiku. Daglardža je tada bio u godinama kao ja sada.
U vrijeme kada je vojna hunta vladala Turskom i mnoge umjetničke i političke slobode bile ukinute, Daglardža, koga su još tada smatrali najvećim živim turskim pjesnikom, pisao je svoje pjesme i izvjesio ih na prozorima svoje kuće. Ljudi su dolazili i čitali. Vojnici se nisu usudili da ih skidaju.
STARA VRATA
Šta žene žele,
Da li plavetnilo
Ili noć?
Muškarci ostare a nikad ne doznaju.
Da li plavetnilo
Ili noć?
Muškarci ostare a nikad ne doznaju.
Нема коментара:
Постави коментар