Žao mi je što nisam učio turski i farsi. Tako velike kulture i književnosti.
Naravno i velike političke tragedije u Iranu 20. vijeku.
Ima jedna pjesnikinja koja nekako kao da sublimira svu nedaću opterećujuće tradicije.
Zove se Furug Ferruhzad. rođena je 1935. Poginula je u saobraćajnoj nesreći 1967. godine. Prve pjesme objavila je sa 17. godina.
Rano se udala, rano rodila i rano se razvela od muža. Po običajima i tradiciji Irana, sin od 5 godina dat je muževljevoj porodici. Otada je bila poznata kao borac za ravnopravnost žena, snimAla je dokumentarce i živjela nekarakteristično slobodan život za tradicionalna shvatanja uloge žene u Iranu.
Da sam Bog, anđelima bih naredila jedne noći
da sunčevu svjetlost u grotlo tmine spuste,
slugama iz bašte ovog svijeta u ljutnji bih rekla,
da žuti list mjeseca skinu sa grane noći.
U po noći bih, u plaštu gordosti svoje,
srditom šakom svojom svijet ispreturala,
moje umorne ruke bi poslije hiljadu godina mirovanja,
sasule planine u otvorena usta mora.
Oslobodila bih hiljade sjajnih zvijezda,
polila bih njima vene šuma krvlju od vatre,
i podelila dimne zastore da, uz zavijanje vjetra,
djeca vatre opijena zaigraju u zagrljaju šuma.
Zasvirala bih noćnim povjetarcem na čarobnu frulu,
da rijeka iz korita svojih poput žednih zmija,
od života umorne, otpuze na vlažnim trbusima,
i izliju se u tamno blato nebea u noći.
Vjetrovima bih tiho rekla, da po rijeci grozničave noći
puste da plovi veseli čamac ružinih mirisa.
Grobove bih otvorila, da hiljade lutajućih duša
po drugi put uđu u tvrđavu tijela.
Da sam Bog, anđelima bih naredila jedne noći,
da rajski izvor premjeste da u paklu teče,
da sa vrelim bakljama izjure stado pobožnika
sa zelenog i svježeg ispasišta u raju.
Umorna od pobožnosti prema bogu, usred noći u postelji sotone
na nizbrdici jedne nove greške, spasenje sam tražila.
U zamjenu za zlatnu božansku krunu izabrah
tamnu i bolnu strast u zagrljaju grijeha.
Нема коментара:
Постави коментар