четвртак, 5. јун 2014.

PONEDELJAK, 13. januar 2014. - 86 -

Slika "Slap"
Čovek se rashlađuje i uživa pod slapom reke Birunke u Češkoj. Spas od letnje žege.
Instantno podsećanje na slap mog detinjstva na reci Korani u Karlovcu (slap br. 2).
Leto sa ekipom koja je spremala «Ćelavu pevačicu» Joneska u Zorin domu. Mislim 70-71. Jedan zaneseni Karlovčanin, student prava, pričao mi je o predstavi koja se sprema. Mislim da sam ga poznavao preko kazališta u čijoj dramskoj sekciji sam kao klinac glumio.
Ničega se iz razgovora ne sećam sem njegova zanosa, udaranja vode u prelivu preko slapa o vrat i leđa. Čudno da sam od svega upamtio njegov zanos i mota mi se nekakav podatak da mu je otac bio alkoholičar i da ga je maltretirao a tukao je i njegovu majku. Ne znam ni ime čovekovo, niti išta više. 
Najesen davala se «Ćelava pjevačica» u Zorin domu. Ne znam da li je iko razumeo predstavu. Ja sam uživao. Igrala je Jagoda Kaloper koja je izgledala predivno. Svi smo bili oduševljeni njome, što ljepotom što avangardnom pojavom.

Ja nisam učestvovao u predstavi, muvao sam se sa ekipom, dosta je njih bilo iz Zagreba.
Pokušao sam naći traga ali sam na Guglu pronašao samo podatak da je na nekim danima hrvatskog kazališnog amaterizma 2004. dramski studio «Zorin doma» igrao Ćelavu pjevačicu. Verovatno su mislili da to nikada pre toga niko nije igrao. 
A Jagoda koja se proslavila u Makavejevom «WR –Misterije organizma» u kome dominira njeno lijepo tijelo (takođe slika Slap, niže )  danas kaže:
Ne mogu natrag, niti to želim. Treba znati uživati u sadašnjem trenutku. Ono što je neobično jest promatrati prolaznost, vlastito lice koje se mijenja, koje stari, kako dolaze bore na to lice. Naravno da nitkom nije drago to primijetiti...
Kad vidim bore u ogledalu, pomislim na svoju kćer Anu i ništa mi ne smeta, osjećam se važno kao majka. Pa onda još pomislim kako ću sutra biti u česticama zraka i kako je i ovo fantastično. Uvijek sam mislila da je najčudesnija stvar to što sam se uopće pojavila na ovom svijetu.
Danas rižoto sa butkicom i pomarandžama. Zelena salata i keleraba. Navukao sam se na kelerabu. Jedan od dobrih Mirčijevih saveta. 
Sačekao sam da prestane ponoćna pucnjava i vatromet i prošetao po kraju, do Studenjaka, Tošinim bunarom do Pariske komune i nazad Narodnih heroja. Neki mlađi svet je promicao ulicama. U Studenjaku se iz neke sobe razlevala pesma. Muškarci su pevali gorštačkim glasovima. 
Srpska nova godina. Iz godine u godinu se menja odnos prema tom "prazniku". Pre 30 godina imao je ukus zabranjenog voća, kad je Tito umro, a socijalistička vlast više nije uspevala da sve kontroliše, kafane su bile sve punije i bilo je glavna fora slaviti "Srpsku novu godinu" uz svo prangijanje i pijano odbrojavanje. Vremenom je izgubilo draž i sada se kafane upinju da bi digli značaj proslave i napunili svoje sale. A mediji ne znaju kako da se postave jer im političari ništa ne kažu a bez njihovih uputa nemaju kompas. Jadnih li urednika i novinara. 
Dokosurio bocu "Tvrdoša". 
Ako si razborit, smij se!
Marko Valerije Marcial
Došao Srbin u dalmatinsku konobu i kaže:
- Konobare, ja bi pivo!
- Pa pivaj, ko ti brani?

Slap našeg detinjstva – uslikan na povratku sa kumovskog samita na Krku pre par godina.
Pozdrav
 Dragica
Attachments area

Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem"

ili cjelovito!

 
 
 

SLOVO O SMIJEHU



Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah

Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha I ne spavah od smijeha

Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah

Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh Grešni smijeh

Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije

Al od grijeha cuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha

Opet sada ko nekada smijac mole da se smije
Smije smijehom smije grijehom

Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam

Od svih kvaka po najviše smijeh kvaci
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jaci

Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem

I na kraju Mozda ja to samo snijem
Kako smijem kako smijem

O tom grijehu
O tom smijehu?


Mak Dizdar
Subject: PONEDELJAK, 13.01.2014.



Ja se vratila sa pravoslavne nove godine uBanja Luci..
Brankov opis i moje je iskustvo. "Srpska nova godina. Iz godine u godinu se menja odnos prema tom "prazniku". Pre 30 godina imao je ukus zabranjenog voća, kad je Tito umro, a socijalistička vlast više nije uspevala da sve kontroliše, kafane su bile sve punije i bilo je glavna fora slaviti "Srpsku novu godinu" uz svo prangijanje i pijano odbrojavanje. Vremenom je izgubilo draž i sada se kafane upinju da bi digli značaj proslave i napunili svoje sale."I ovdje (restaurant "Stara Ada" )gazda popunio cijelu salu stolovima, nema podija za ples, neka narod jede i pije, a pleše uz stolove. Tako je i bilo. Nije trebalo previše dugo (tek predjelo i glavno jelo)  da svi stanu uz stolove, dignu ruke u zrak i ožeži. Miroslav Ilič se pojavio negdje oko pola jedanaest ( u noći) i ne bih dala ruku da nije bio pod gasom. Glas je bio drečeči. Kašljao je. No trudio se i raja je urlikala i zajedno s njim pjevala. I naravno naslikavala se uz njega.  Svako malo je pozivao  ljude da kažu što žele, i vikao "To je tek početak!" Čini mi se da je kraj ipak brže došao. Prepoznao je  i Hrvate u sali (uz nas bili čuveni Peveci) te pozdravio "Hrvate", zaželio im  sretnu Novu. Ovo navodim zbog Kornelijinog iskustva. Ja nisam imala tih problema niti sada, a niti 2010.godine u Guči. Hrana odlična! Dve pjevaljke i band osrednji.
Banja Luka predivna. Volim stare otmjene kuće u centru, Vrbas, šeher.
Žene  Banja Luke prelijepe. Muškarci ne osobito.
Žene na dočeku neočekivano elegantne i dotjerane. Očito potrošile sate (možda čak i dane) na sebe u pripremi za ovu noć, ali sa željom da sve izgleda ležerno, kao "ma nisam se stigla do kraja urediti" ali i otmjeno, barem na početku. Standardno , crna boja sveprisutna tu i tamo neki hrabriji iskorak u neku boju(crvena, bijela).Duga kosa , pa čak i jako duga, u modi. Frizure na početku u punđama, repovima, ali u nekom trenutku svaka raspusti kosu, pa prstima kroz nju, pa ju smješta na prsa (valjda da se vide dekoltei na leđima), pa opet zamahuje kosom na leđa( sada dekoltei na prsima). Uglavnom cjelovečernja igra s kosom. Minići ali decentno! Vrlo ukusan nakit. Mirisi. Skoro  eliminirali mirise alkohola. Mazna kretanja čak i kad sjede. I neizostavan mobitel. Gibaju se ,pjevaju, prstima jedne ruke kroz kosu, a drugom tipkaju SMS (učinilo mi se čak i nekim muškima odmah do njihovog stola). Uslikavanje tim istim mobitelima.  Udane žene očito dočekale svojih pet minuta "slave". Muževi ih grle, ljube, plešu s njima, a one daju sve od sebe. Zavodljivim izgledom, pjevanjem, smijehom kao u neka davna  stara vremena veze. Svi, ali baš svi, pjevaju sve, znaju sve tekstove . I svi se svako malo grle i ljube.
Uglavnom noć koja definitivno nije bila "ona noć koja ima čudnu moć" , no bilo je ugodno.
Srećna Nova godina!
Silvana
Počnem čitati Kornelijino pominjanje Irene i Nenada i zapanjim se i počnem prevrtati po glavi odakle pa ona poznaje Irenu i Nenada s kojima se u stalnom kontaktu tolike godine. 
Onda vidim da to nisu isti Irena i Nenad. Nisu isti a ista su imena pa bi se i sudbine mogle upariti. 
"Moji" Irena i Nenad žive od rata u Lodiju, pored Milana, inženjeri su i bave se softverom. Pobegli su iz Zagreba od rata. Nenad je trebao biti mobiliziran. Nenad je bio moj kum na venčanju, a ja sam koju nedelju posle toga (1985) bio njihov kum. 
Hvala bogu živi su i koliko toliko zdravi i redovno se viđamo pa i najmanje jednom godišnje posjećujemo. Zajednički prijatelj, već opisani Zoran iz Švajcarske, ima kuću u Malinskoj na Krku pa se naša kumovska bratija viđa što na Krku što u Beogradu u koga svi vole da dolaze. Hvala bogu.
Dojmila su mi se vaša božićno-srpskonovogodišnja iskustva a osobito ono literarno u njima koje daje toliko opipljivu sliku. Razumljivo da iz tih slika čitam stavove. Kao što vidim i zamišljam okolnosti u kojima se sve dešava(lo). Držim do toga više nego da objašnjavam s kime se u čemu slažem. (Hm, sam sebi sam sumnjiv. Zar ja, koji sam u svemu uvijek tražio razlog za sporenje sa sagovornikom, govorim sada pomiriteljski kao da su svi u svemu u pravu. Što bi rekla Kornelija "Brankec se smeška dvema curama"). 
Dopustiću sebe poneki komentar.
U Srbiji sam se 90-tih godina nagledao srbovanja, svetosavljenja, četnikovanja, nacionalizma, šovinizma, ratnih profitera, ratnika, ubica i svakojakih njihovih slugu i podržavalaca. Nije Srbija bila uzurpirana od nekog partijskog aparatčika slobe Miloševića, ona je njega postavila za vožda i on je bio neprikosnoveni OBOŽAVANI vladar. Samo je mali krug ljudi, kao npr. Beogradsku krug (kome sam imao čast pripadati) javno govorio protiv svih zala koja su se dešavala i tek se spremala da dođu. O sopstvenim nevoljama zbog hrvatskog porijekla (premda mi ono u nacionalnom smislu nikada ništa nije značilo) neću da govorim jer nikada nisam pristajao da živim u paranoji i strahu od nekoga zbog nečega. 
Naravno, da postoje i oni drugi, oni koje sam smatrao i smatram prijateljima, koji su slično ili jednako opredijeljeni ka lijepim ljudskim osobinama. 
Naravno, ima i tih iz 90-tih koji su kasnije vidjeli svoju zabludu, kao što ima onih koji zablude vjeruju i dalje ali sada nekako nije njihov čas pa su se ućutali. 
Ili su pak ostali na folklorno-kafanskom nivou pjevanja "Marširala maršila kralja Petra garda"  sa svim alkoholnim nabojem svijesti o svom amebastom nacionalnom biću.
Tebi se Kornelija ogadila ista ta emigrantska paškvila i možeš da živiš u jednom takvom gradu kao što je Pariz.  Ja svaki puta kada odem do Italije i Švajcarske pa se vratim - odbolujem ono što zateknem i od čega sam se na par dana odvojio. 
Doduše, imam uvijek je lijepo negdje otputovati i bit par dana gost. Ne učestvujem ja u svakodnevnim životima i brigama mojih Irena i Nenada ili Duše i Zorana.
Ja ipak volim Beograd. Više nego što mi smetaju budale u njemu. Nalazim ono što je dobro i lijepo, a, svjedoci ste mi, ne zaobilazim ono što je ružno i bolno.
U Banjaluci sam bio jednom poslije rata i....nije mi se dopalo. Bio sam sa nekim astronomima iz Beograda na posmatranju Nereida u augustu sa Motajice pa smo jedan dan otišli na fakultet u Banjaluci (valjda prirodno-matematički) i u tamošnjem astronomskom društvu se više govorilo o Svetom Savio i srpstvu nego o astronomiji. Može biti da su Srbi iz svemira stvorili život na planeti. Amebe. 
Svima je bilo neugodno kada sam pitao kada će se obnoviti Ferhatija.
Ono kako Silvana opisuje kafanski doček SNG prava je slika stvarnosti. Miroslavi Ilići i kafanske pevalje, kafedžije i kelneri, imaju jasan motiv: lova.  Gosti hoće da se zabave i pripremaju se za to. Svi se svako malo grle i ljube - veli Silvana.
Imaju ljudi pravo na sreću i radost.
Sad se sjetih SNG neke 1973. godine u Banji Koviljači gdje sam se nalazio na liječenju zbog problema sa kičmom. Četničke pjesme su tada bile zabranjene ali se znalo desiti da se u opštom pijanstvu i zanosu traži od muzike da svira "Oj vojvodo Sinđeliću". Muzikanti su se nećkali svjesni posljedica ali potpomognuti napojnicama ne bi se dugo opirali. 
Oni tako o Sinđeliću, a ja budala od 21 godine, sa željom da se zajebavam sa glupim nacionalizmom, iz sveg glasa počnem "Ustani bane Jelačiću". Kratak muk pa glasno negodovanje i dobro snalaženje mojih tadašnjih drugara koji su to objasnili kao "on se to zajebava sa hrvatima". Na kraju se to i ne završi loše, pospajali smo stolove i zajedno se dernjali uz tadašnje narodnjačke hitove.
Ovo sam ispisivao uživajući i novogodišnjem koncertu ozbiljne muzike u Kolarcu koji je TV Beograd direktno prenosila. Popularne arije i par ozbiljnih dela u lepo složenom programu.
A onda na bis "marširala marširala kralja Petra garda", sve hor i orkestar uz aktivno učestvovanje svih u publici. Baš kao i ona uglađena bečka gospoda koja onako marševski tapšu kada bečki filharmoničari počnu "Radecki marš".
Budalaštinama nikad kraja.
ali hvala na Maku Dizdaru. 

Vuki,

Mislim da se tip prezivao Knezevic, i da je radio kao neki cuvar, sociolog, tako nesto, mozda psiholog, u nekom obliznjem zatvoru (Glina?). A bila su dva komada. Jedan jeste bio Celava pevacica, a drugim mozda isto od Joneska, neki komad u kome se islo na lov unutar sobe, safari. A tigar se krio izmedju cevi za toplu i hladnu vodu.

Pozdrav,
Miroslav
Bravo Mirči!
Mislim da se tip zaista prezivao Knežević, ali ne znam ništa o njemu. Otkud ga ti poznaješ?
Mislim da si u pravu za Ioneska. Biće da su bile dve predstave. Ove druge se ne sećam jer nisam imao nikakva učešća u njima. Nisam ni u Ćelavoj pevačici ali sam se nešto motao oko tih ljudi.
A Knežević i ja smo jednog vrućeg letnjeg dana stajali sa gornje strane slapa i naslonjeni na slap, uživajući u vodi koja je preko ramena prelazila na slap i kotrljala se niz sklisku padinu. Knežević je nešto zaneseno pričao kako bi bilo interesantno obojiti pontone u razne boje. Meni se to tada činilo kao revolucionarna zamisao.
Šta bi sa tim Kneževićem posle?

Vuki,

Secanje, posebno moje, malo je fragmentarno, secam se nekih delova, ali nikako da to legne u neku celinu. Nisam bas ni siguran da su svi detalji vezani za istu celinu. Ljudski, zar ne?

Dakle, po mom secanju, ja sam ucestvovao u realizaciji tih predstava, vise u ovoj drugoj, sa safarijem u stanu, nego u Celavoj pevacici. Bio sam nesto kao pomocnik rezije. Secam se da sam imao problem vezbajuci sa jednim glumcem da ga nateram da ne mase rukama kada govori. Nije mogao da izrazajno izgovori tekst, a da pri tome ne mase rukama. Trebalo je da se obrati ukucanima, u spavacoj sobi, u koju upada iznenada, a muz i zena u krevetu, i da ih biranim recima, postujuci srednjovekovnu klasnu etikeciju (arapsku? indijsku? maharadza? promice mi kroz glavu) obavesti da se u kupatilu izmedju cevi za toplu i hladnu vodu krije tigar i da maharadza (ipak maharadza) krece u lov na tog tigra. Problem sa mahanjem ruku smo resili tako sto smo uzeli iz coska scene govornicu i glumac ulazi u spavacu sobu noseci govornicu i koristeci je odradi taj monolog. Ispalo je odlicno, vrlo u skladu sa predstavom i njenim apsurdima.

A pontone je obojila Jagoda Kaloper, sedeli smo gore u Staroj Korani i posmatrali. Obojeni su u duginim bojama, pazi pretecu gay pokreta, ali obrnutim redosledom. Steta sto to nije i sada. Vrlo moguce da je postupala po Knezevicevoj ideji. Bio je to happening koji je imao lepog odjeka u kulturnoj javnosti cele drzave.

Ne znam sta je bilo kasnije sa Knezevicem, verovatno ga je posao i porodica, ili sta vec, odvuklo negde.

Pozdrav,
Miroslav

 Ugnjavile smo Brankeca, a rekle smo da ga necemo vise ometati u poslu, pa  valjda necemo vise ! 
Ajde jos malo, ali Branko , ne osjecajte se duzni odgovarati,  no kako se nastavlja na nas razgovor, ne saljem samo Silvani …
Nije se ni meni kao Hrvatci nista neugodno dogodilo, tek kao pusacu.
Strah, panični strah, u toj birtiji, strah o kojem su mi govorili prijatelji u Dubrovniku (da se naježe kad čuju srpski na ulici) a koji do tog momenta nisam mogla zamisliti, to je ono sto je dokrajčilo vezu s idejom Jugoslavije. Opasnost bezumlja : ustase, četnici, islamisti - da citiram i ja Lorcu,
porque yo ya no soy yo ni mi casa ya es mi casa - jer ja vise nisam  ja ni  moja kuća vise nije moja kuća
Silva, da nema tebe i Jo, ne bih vise tamo dolazila. Zamjenila sam Grad Venecijom, kako mozes vidjeti namom Fejsu. Ali vi ste dvije nezamjenjive :)
Ja sam uvijek voljela Srbe - to jest onaj dio koji nam je dolazio u Dubrovnik, intelektualci i umjetnici, što nije bas reprezentativno za cijelo stanovnistvo :) i oni su voljeli Grad, daleko više nego Hrvati. 
Ćirilicu sam naučila sama sa sest  godina uz Politikin zabavnik, i sad je čitam i pisem bez problema, volim to pismo ; najbolji prevodi literature su dolazili iz Beograda ; mislila sam da je Rabelaisov Gargantua neprevodiv dok nisam naišla na Vinaverov prevod, itd 
Sto se ljudi tiče. privlačio me je taj koktel kulture i psihičke violence koja se osjeća u njima.  Zadnji savrseni primjerak te vrste sam vidjela prije par godina, upravo kod Irene i Nenada, gdje je bio prisutan redatelj Goran Paskaljevic. Jako volim njegove filmove, koji su upravo mješavina nježnosti i okrutnosti.  Irena me htjela staviti do njega za stolom, a ja sam joj namignula da me stavi nasuprot, da ga diskretno mogu proučavati. I nije promaklo : sve fino do momenta kad je dosao na red Dubrovnik, i kad je izjavio da su Dubrovcani palili gume, a ja mirno rekla da nije istina, da je Grad srušen gorio pod bombama. Plave oči su postale ledene strijele, srećom rezervni oficir JNA mi je došao u pomoć ! :))
Jebote, kako kažu beograđani, pa taj nije živio u Šumadiji, da ne zna !
Cornelia

Jebote, ja sam mislio da smo prevazišli to stalno izvinjavanje. 
Da mi ne prija naše dopisivanje ja ga ne bih održavao. Prešao bih u pristojno zahvaljivanje.
Meni je rat 90-95 iz temelja promijenio život. U stvari, rat u kombinaciji sa razvodom. (Ali zanemarimo "razvod" jer je to nešto lično za šta sam sam odgovoran. Za rat sigurno nisam odgovoran ni u kom smislu i obimu, ali su me njegove posledice u mnogome dotakle). Ne samo zbog gubitka domovine (ja se u popisima i dalje izjašnjavam kao Jugoslaven), već i zbog ogromnog nazadovanja koje smo doživeli, i zbog toga velikog šljama što je izašao na površinu i od koga se napravila neka nova politička pa bogme i kulturna elita.
Paskaljevićeve filmove sam gledao i dopadaju mi se. Ponegdje mi se čini da gube na autentičnosti kada je krenuo na teme koje imaju konjukturu u krugovima evropske kulturne elite. 
Lično ga ne poznajem a tu i tamo sam čuo neke njegove javno izrečene stavove koje su dodirivale politiku. Pomalo se udvarao nekim političarima uspevajući da bude iznad političke prljavštine.
Mnogi od onih Beograđana koji su obožavali Dubrovnik govorili su u "lažnom" bombardovanju i paljenju guma. Nisu im bili dovoljni video snimci pa i kasnija priznanja odgovornih oficira. Vole onu tu malu teoriju propagandne zavjere. 
Meni su se mnogi Beograđani tada zgadili i prilično sam se povukao iz nekakvog javnog života u kome sam imao nekakvo malecko učešće.
I danas ih se prilično klonim. Doduše sada više zbog svih ovih tranzicijskih vremena kada se i intelektualci pretvaraju u prodavce magle  radi kojekakvih svojih malih sinekurica.
Isuviše sam se povukao. OK, to mogu povezati sa nesređenim privatnim životom, ali to nije dovoljan razlog. Razumljiv ali nedovoljan. 
Uh, laku noć.

 Dragi moj Brankec,

kada si stavio naslov SLAP nisam mogao a da se ne sjetim meni izuzetno dragog pjesnika Dobriše Cesarića i njegovog Slapa:


Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Cijela pjesma ima neku višu dimenziju i filozofiju Života. Zato je šaljem i poklanjam SVIMA.

Josip

Нема коментара:

Постави коментар