U velikom dijelu kršćanskog svijeta danas je Badnji dan. Neki drugi kršćani su igrom raznih doktrinarnih, feudalnih i političkih igara Božić slavili i slave docnije. Neke duboke podjele utjecale su na život, tradiciju i sukobe među čitavim narodima.
U jednoj od biblijskih zemalja vodi se jedan tragičan, bratoubilački pokolj. Drevni Šam (Sirija) krvavi i obrušava se. Njegova komplikovana religijska geografija crta neke nove linije interesa. Zbog toga što većinu stanovništva čine muslimani skloni smo da vidimo crno-bijelu sliku jednoobraznog modela. Ne vidimo kolike su razlike u kulturi i historiji raznih grupa unutar islama, a zanemarujemo postojanje drugih religijskih zajednica. Kao da isti taj prostor Bliskog istoka nije rodno mesto triju prevladavajućih monotesitičkih religija današnjeg sveta.
Ne bih sada da udarim u kuknjavu zbog raspada jedne zemlje koju sam posjetio i koju volim. Šta više, želim ukazati na pojedinačan primjer volje, zalaganja i truda da se nadiđe prokletstvo razlika. Ima jedan pojedinac i on se zove Otac Joakim i živi na krajnjem jugoistoku Turske na samoj granici sa Sirijom, u mestu Nusajbin koje sa obronaka planinskog masiva gleda na mezopotamsku niziju, kolevku mnogih civilizacija. S pravom ste pretpostavili da je ovaj relativno mlad čovjek (vidi sliku u prilogu) kršćanin i treba samo da ga preciznije odredim kao monaha Sirijske kršćanske crkve koja svoje porijeklo vuče od 3. vijeka naše ere. Kaže se da je liturgijski jezik njihove crkve onaj jezik sirijski (aramejski) koji se govorio u Kristovo vrijeme. Neki je određuju kao pravoslavnu crkvu. Ja se ustežem od toga jer je nastala prije ikakvog raskola u kršćanstvu i svoj put i svoju dogmu slijede jednako ne obazirući se na kasnije podjele.
Jedna od najstarijih kršćanskih crkava zaslužna je za očuvanje i prenošenje znanja i filozofije antičke Grčke u svijest i stvarnost Islama koji nadire u 7. i 8. stoljeću. Poslije su muslimani preneli to znanje u srednjovjekovnu, zatucalu Evropu. U tom prvom milenijumu svog postojanja, sirijski kršćani su bili brojni i jaki pa su svoje hodočasnike i monahe slali do Indije i Kine šireći vjeru u jednog boga. Kasniji Islam ih je dosta potisnuo ali su se lokalne zajednice koliko toliko održale u sredinama gdje su pripadnici dominantne religije bili tolerantni prema razlikama.
Otac Joakim je pre par godina došao u napušteni manastir na jugu Turske. Vještinom diplomate uspeo je od turskih vlasti da iskamči pare za obnovu starog manastira, izgradi put i konake i da oživi zajednicu. Turska vlast je bila i ostala dosta blagonaklona prema njemu i njima. Iz posve pragmatičnih razloga. Kršćana je malo pa ne mogu praviti probleme. Blizu su Kurda koji prave velike probleme i bolje je imati hrišćane za saveznike. K tome, Turska približavajući se Evropi mora se pohvaliti kako pomaže materijalno manjinskim zajednicama i religijama. Vješti Otac Joakim je sve to shvatio.
Da bi priča poprimila paradoksalan karakter pobrinuli su se Jezidi. Radi se o jednoj neobičnoj kurdskoj religijskoj zajednici koja u svojoj dogmi spaja Zaratustrino učenje (dobro i zlo, kao polariteti) i sufijski Islam (misticizam). Često su bili proganjani i od kršćana i od muslimana ali su se nekako održali tokom vijekova i danas u vrijeme homogenizacije Kurda postaju opet značajna figura u bliskoistočnom šahu. Dakle, ti Jezidi su očuvali manastir kada je poslednji monah umro i predali ga potpuno očuvanog Ocu Joakimu. Između njih se održava nekakvo povjerljivo prijateljstvo i pretpostavljam da Turska preko Oca Joakima pregovara sa Kurdima.
I napokon dolazim do poante. U sadašnjem, tragičnom građanskom i religijskom ratu u Siriji, usled raznih geopolitičkih igara, Otac Joakim predstavlja figuru koja proširuje oazu sirijskih hrišćana u koju dolaze preživjeli pripadnici sirijske crkve iz drugih dijelova Sirije. Izbeglice dobijaju relativno pristojne uslove za život a znatno su pomognuti od strane vjerske sabraće koja se raširila po svijetu i dobro se snašla u trgovačkim elitama od Istoka do Zapada. Za nepunih godinu dana naselilo se tu 150 familija a izgrađen je i kamp za izbjeglice koje neprestano pristižu. Organizovali su svoju ekonomiju a najviše se bave gajenjem vinove loze i proizvodnjom vina. Imaju i svog poslanika u turskom parlamentu, a odskora i fudbalski tim.
Dakle, jedan pametan pop + diplomatske veštine + vino + fudbal.
Čudan recept za uspeh na Bliskom Istoku.
Jedno kršćansko selo u Siriji i sam sam posetio 1977. kada sam bio na dvomjesečnom ljetnjem kursu arapskog. Selo se zove Ma'lula i nalazi se na 50- tak km od Damaska. Čuveno je po manastiru Sv. Tekle kako se zvala kćerka jednog seleukidskog princa koja je bila učenica sv. Pavla a navodno i njegova žena. Po legendi, otac se odrekao pokrštene kćerke i njegovi vojnici su je proganjali. Kada su je opkolili u obližnjoj planini i za nju nije više bilo izlaza, ona se pomolila a planina se rascjepila i ona je kroz nastali usjek uspjela pobeći.
Mjesto i jeste geografski interesantno zbog tog usjeka u kome se nalazi manastir sa njenim moštima. U mjestu su živeli složno kršćani i muslimani. Ili je barem bilo tako, kad sam bio tamo. U zadnjih godinu dana više puta su tamo upadali pobunjenici, pa su ih vladine snage vraćale pod svoje. Prema onome što mi je dostupno od informacija, mjesto su sada zauzele neki islamski fundamentalisti i pitanje šta je ostalo od spomenika, crkvi i ljudi.
Na žalost, moram se ispričati za moju tadašnju neukost i neposvećenost historiji i religijskoj problematici. Bio sam obuzet organizacijskim pitanjima kao vođa puta grupe od 50 tak studenata arapskog iz tadašnje Jugoslavije.
35 godina kasnije, nema Jugoslavije a kako se čini ni Sirije neće biti. Međusobno sukobljene islamske grupe podijeliće zemlju i nastaće feudalne tvorevine sa imamima, kao od Alaha izabranim vođama.
Utoliko više trud Oca Joakima izgleda čudno djelovorno:
Dakle, jedan pametan pop + diplomatske vještine + vino + fudbal.
Čudan recept za uspjeh na Bliskom Istoku.
Ne znam na koji se dan slavi Božić u sirijskoj kršćanskoj zajednici ali svakako im želim da opstanu i nauče druge ljubavi.
Sretan Božić svima nama koji potičemo iz kršćanske (hrišćanske) civilizacije makar nas bilo i među ateistima, agnosticima, vjernicima ili samo običnim poštivaocima tradicije.
Dobro jutro Branko,
Bozic je opet postao paganska slava, svjetlo se vraca i to zasluzuje Veliku klopu - vraca se nordijski Jul ili rimski Sol invictus. Ja volim sve varijante proslave solsticija, i vama zelim lijep blagdan, iako ste po julijanskom kalendaru :)
Pogledala sam, u Siriji je Bozic 25. 12, ali Uskrs ima dva datuma, po gregorijanskom i po julijanskom kalendaru
Kazete da je ime kornelija ima arapsku etimologiju, ime mog sina ima sirijsko porijeklo, zove se Ciprijan, po Ciprijanu od Antiohije, cija mi se legenda svidjela kad sam je nekad davno vidjela prikazanu na Ljetnim igrama u Dubrovniku.
Nedavno sam otkrila da se ta dva imena slave na isti dan, 16 septembra!
I jos nesto, protestiram (dobronamjerno) : legenda da je Europa bila u mraku a da su Arapi donijeli svjetlo je pretjerana i postala kliše. Epitet "zatucana" ne odgovara vrenju Srednjeg vijeka, bar u zapadnoj Europi, a grcki filozofi nikad nisu pali u zaborav.
A sad idem poceti spremati Veliku klopu. Ja sam tradicionalni ateist. :)
Cornelia
Svima koji po Gregorijanskom kalendaru slave rođenje gospoda Isusa Hrista, zzelim da u zdravlju i radosti proslave blagdane. Sretan Božić, naravno, želim i ateistima i poštovaocima tradicije, verskih i ljudskih vrednosti.
Fadilj
Fadilj
Hvala, takodjer
Mima
Dobar dan Kornelija.
Verujem da ateistički uživate u blagdanskom raspoloženju uz finu hranu, blagosloveno vino i dobre francuske sireve.
Čudnog li Ciprijana! Nisam za njega čuo i tek sada se zavukoh u elektronsku biblioteku da se osvetlim.
Na žalost, nisam bio ni u Antiohiji iako sam bio vrlo blizu, U Alepu i Latakiji. Antiohija danas pripada Turskoj iako mislim da po sastavu stanovništva trebalo bi da bude u arapskim rukama - doduše nisam u to potpuno siguran jer je Turska nastojala da naseli što više nearapa. Što se "zatucane" Europe tiče, tja, mogli bi se sporiti i da svako bude donekle u pravu.
Za razliku od Europe.
Evo proslo je, cijeli vasar, mislim da cu dogodine na pusti otok ! :)
Daleko od mene ideja da diskutiram sjaj Bagdadskog kalifata ili vaznost velikana kao Ibn Sina, ili IbnRusd, ali dizem se protiv slike mracnog Srednjeg vijeka, zato sto volim taj period, narocito XII stoljece, koje je iz kotla invazija, grcevitih sudara naroda i kultura izrodilo Europu. Upravo kroz borbu zelje za znanjem i suzbijanja te zelje. Ima li sto modernije u filozofiji od nominalizma i diskusije oko univerzalija?
Ma! Vi volite Istok, a ja Zapad, eto ! :)
Cornelia
Hm, nisam baš nešto spreman na protivrečenje. A ne smijem ni da se složim tek tako lako. Izgubiće se draž polemike.
Al ajde da pojasnim.
Nema vise polemike, sad se ja slazem!
Prikazanje zivota i muke sv Ciprijana i Justine je napisao Marin Gazarevic iz Hvara, moram to pronaci u nekoj naučnoj biblioteci kad dođem u Zagreb ili Dubrovnik, pisano je u 16 st ali u stilu srednjovjekovnih prikazanja , koliko se sjecam, prilicno uspjelo. Kako su se repeticije na Igrama odvijale ispred nase kuce, djeca su se zabavljala ponavljajuci neke scene, i tako mi je ostalo u sjecanju.
A što razvismo korespondenciju ! :)
Dobro veče draga Kornelija!
Ugodno je ćaskati sa vama. Polemiziranje je agonski dio mog bića. Vazda sam uživao suprotstavljajući se uvriježenom toku mišljenja.Moja je nevolja (i sreća, počesto) što ja najveći dio svojih bilješki radim asocijativno.
DObro vece, Branko,
Izvinjavam se, na odmoru u Pirinejima internet nije bas dobro radio, tek sam na povratku nasla vas mail od utorka. Odmor je bio relativan ; proslave s familijom, kod roditelja mog muza, koji tradicionalno sjedaju za stol tri put dnevno, vise me umaraju nego odmaraju. Srecom imam jos nekoliko dana u Parizu prije nego pocne opet trka!
Koja koincidencija s 26 septembrom !
Meni se svidjela prica upravo jer je se radi o metafori prelaza od prirode na kulturu, od putene zelje na civilizaciju. Ali ja sam zamislila da su zajedno isli otvarati manastire, jer u prvim vjekovima manastiri su bili mijesani, tek negdje u sedmom vijeku je Rim poceo insistirati na podjeli.
A o putenoj zelji divno prica korespondencija Abelarda i Heloize, ako vas interesira, prevod ima ovdje :
Jadna Heloiza !
To je moje XII stoljece :)
Нема коментара:
Постави коментар