понедељак, 2. јун 2014.

SUBOTA, 16. novembar 2013. - 32 - Sara Renar

Mlada i lepa arhitektica Sara Renar uz gitaru peva svoj bluz.

Gdje su nestale sve pare

Gdje su nestale sve pare

Gdje su nestale sve pare

Opet zapio si sve




Noć u gradu , ti si sam

Drugom nadaš se susretu

Okrećeš se njoj ni traga

Malo ne vrate, ne vrate




Ekipa se polako skuplja

Dobre stvari idu u krug

Omamljen si , sad ti je dobro

Gdje su nestale sve pare

Gdje su nestale sve pare




Jer svaki petak ti se sređuješ

I izlaziš van

Subotom se budiš strgan i u bolovima

I kažeš sebi nikad više

Pogledaj se , nikad više




Gdje su nestale sve pare

Gdje su nestale sve pare

Gdje su nestale sve pare

Opet zapio si sve




Sivo jutro , hodaš sam

Uši su ti pune glazbe

Dok ti crne naočale

Kriju oči , kažeš

Dobro sve , dobro sve

Kažeš, dobro sve , dobro sve




Jer svaki petak ti se sređuješ

I izlaziš van

Subotom se budiš strgan i u bolovima

I kažeš sebi nikad više

Pogledaj se , nikad više




Gdje su nestale sve pare

Gdje su nestale sve pare

Gdje su nestale sve pare

Opet zapio si

Opet zapio si

Opet zapio si

Opet zapio si sve
Svi ovi stihovi mnogo bolje zvuče kao muzika. Naći ćete negde na Youtube ako se potrudite. Zagrebački deo ovog čitalaštva je verovatno čuo za nju.
Pišem ovo razmišljajući i razlici između generacije kojoj pripadam i ovih današnjih. Stara priča o generacijskim razlikama i kukanjima nas starijih kako ovi mlađi nemaju pojma o životu.
Sve razlike koje nalazim su samo pitanje duha vremena.  A sve  je u biti zanemarljivo u odnosu na osnovne probleme koje ima svaki mladi čovjek i koji su bili isti i prije 30 - 40 godina. Voljeti, biti voljen. Biti shvaćen, neshvaćen. Biti sam ili usamljen.  Moći ili ne moći uraditi nešto sa sobom. Promeniti svet. Ostaviti svoj trag. Biti prihvaćen, odupreti se stihiji. Plivati nasuprot matice.
I ovi mladi koji petkom izlaze pred ponoć i vraćaju se pred jutro hoće da izađu iz sveta definisanih, uvaljenih i koliko puta preprodatih (izneverenih) vrednosti. Traže svoj izraz, svoje sapatnike i saputnike. Svoje jednostavno uklapanje među slično (isto) mišljenike. 
Naravno, uploviće u iluzije, sukobiti se sa stvarnošću (verovatno se utopiti u nju).
Ali, stvaraće neki svoj svet koji je jednako istinit i stvaran kao onaj koga smo mi pravili za sebe misleći da je večan, a koji se, mislili smo, toliko razlikuje od sveta naših roditelja.
---
Sa svog mesta u kafiću na Brdu, Dragica i ja, uz laganu (privremenu) asistenciju Sanje i Makija, ispraćamo sunčani dan na Novom Beogradu. Ulazak u večer obeležen je paljenjem svetala i grad poprima potpuno drugačiji izgled. Od osvetljene kule na Gardošu do ljubičastog osvetljenja Mosta na Adi, niz različitih boja reklama na neprirodan način štrči u nebo. A pri zemlji, na par ukrštenih bulevara kolone automobile sa upaljenim svetlima.
Gledamo grad u kome živimo 40 godina i svako se priseća nečega što je bilo pre a nema sada, ili što se sada pojavilo i nekoj današnjoj deci će za 40 godina izgledati kao nešto što je oduvek bilo tu i pratilo ih u mladosti. 
Lepota promatranja grada je lepota naših proteklih života i koječega što te veže za ljude i događaje.
U povatku, neka devojka ide ispred mene žurnim i žustrim korakom. ugodan pogled na skladan razmeštaj boja i oblika:
- crne čizmice sa kratkom petom do ispod kolena
- u nastavku prema gore crne čarape idu do iznad kolena do otprilike trećine butine
-  druga trećina butine u helankama boje drap 
- posle toga ide jedna pripijena minica crne boje sa izazovnim obrisima u hodu 
- od struka nagore kratka kožna jakna crne boje
- preko ramena opružio se dugi šal drap boje
- uspravnu glavu na dugu vratu krasi duga, usplahirena crvena kosa.
Omamljenost me držala dok ona nije ušla u autobus. A čini mi se i neko vreme posle toga. 


Нема коментара:

Постави коментар